otokpiwa

subota, 27.02.2016.

MVEPova POSLA

Obzirom da sam u susjedstvu Brunej Darusallama, jutros se uputih tamo na izlet sa još ljudi iz Europske unije. U prpošnom tonu, sa svojim (teoretskim) sudržavljanima, EUropljanima, ne vodeći računa o posebnostima zemlje čiju putovnicu (na žalost) jedinu imam, povela sam se za grupom. Međutim, svi Turci su produžili preko, mali Mujo nije.

Graničarski brkati vojskovođa u štofanoj militantnoj odori me pozvao u ured da mi ispiše pismo odbijanja ulaza. U nevjerici i znatiželji, tražila sam ga neka mi pokaže listu država sa bezviznim sustavom. Bugari, Rumunji... i Irci – ma svi osim nas. Dodao je soli na ranu sa Australcima kojima također treba viza, ali ju mogu kupiti na granici. Prijetila sam se da ću se rasplakati ako me ne pusti. Ma kakvi… Reko: „Moj sugrađanin je momak od jedne brunejske princeze.“ Jok! I ja sam nečije dijete?! Nema šanse. Brko bi bio na kraju popustio jer sam stvarno udarila u plač, ali se u međuvremenu sjatilo još nekih graničara u ured. Najveća mi je tuga bila što sam se pomno odjenula za brunejske uvjete: duga crna haljina, pokrivalo za ramena (od Nade Došen) i preko glave šarena marama iz mostarskog dućana, u tonu sa srebrno – crnim šlapama. Drugim riječima, zaokružena kombinacija.

Dakle, za obići tih 5,7 km2, koliko ih je sultan zapasao, treba slati slike i ovjerene papirušine u Berlin po golubu pismonoši. Onda vrla naša diplomacija po istome golubu šalje sve papirušine nazad, pečatirane sa tristo pečata. Uvijek ukorak sa vremenom. Kladim se kako se slučaj viznog režima za Bruneje rješava otpisivanjem 3 – 4 mejla i slanjem par litara domaćeg maslinovog ulja, ali brojno MVEP osoblje, na državnim mliječnim žlijezdama nije u stanju. Kako su stvari banalne, skoro sam večaras i dogovorila bezvizni režim jer sam se zatekla u kafani sa nekoliko Brunejaca od kojih dvoje iz "politike".

Sjela sam u prostrani Ming caffe. Jučer sam se čudila zašto ovdje ima toliko kafana i hotela. Danas, u petak sve je drugačije. Ming koji je do sada zjapio, pun je ljudi. Naime, Brunejci dolaze u Grad Miri na full – time vikendovanje, poveseliti se uz piće jer kod njih pića nema, a nema baš ni kafana. Malezijski grad Miri se stisnuo uz susjeda sretno i prisno. Susjedski šerijatski zakon osigurao mu je dobru prekograničnu trgovinu, nešto kao Splitsko – dalmatinska županija hercegovačkim Grudama. Dobro, u odnosu na blizinu Gruda, ovdje je dodatna pogodnost što Mirijanci posišu i nešto nafte, i to ne Shell sam, već uz 50% državnog udjela, tj. Petronasa. Ovdje postoji i moment ekonomske odgovornosti koji Grudama manjka. Primjerice, nafta je kod njih par desetaka centi. Međutim, u auto sa stranim tablicama ne može se uliti više od 20 litara odjednom i to za trostruku cijenu koja je i dalje manja od malezijske, a koja je i dalje puuuno manja od 10 HRK.

Baš je neka bajkerska parada za vikend. Došla ih je hrpa, a tu se zatekli i bajkeri iz divnog grada Kuchinga. Skoro svi govore mandarinski, ali su se prilagodili zainteresiranom turistu fluentnim engleskim. Nevjerovatno je kako su bajkeri posvuda isti. Okrenuli su Brunejcima turu nekog škotskog whiskeya, a onda su ih ubili zafrkancijom na njihov račun. I tu mi je propala diplomacija.




- 05:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2016.

OLA BOLA



Nogomet je jedno najvećih društvenih zala, izvor korupcije, trgovina ljudima... Pa ipak, u svojoj tolerantnoj maniri, jučer sam otišla u kino sa Nasryijem pogledati film o malezijskoj nogometnoj reprezentaciji s kraja 70 – tih koja igra kvalifikacije za Olimpijske igre 1980. u Moskvi. Film je poludokumentarni. Ne bi čovjek, naročito žena vjerovala da film o nogometu, bez ikakve dodatne priče, može rasplakati.

Već je onaj taksist iz Langkawija pokazao veliku frustraciju činjenicom kako su Malezijci jako neuspješni u nogometu. Ovaj film prikazuje početnu traumu njegove priče. Dakle, tih spomenutih godina ekipa sastavljena od svih mogućih nacionalnih manjina (to je posebno šarmantno – par Kineza, jedan Indijac i više različtih Malajaca), skupa sa trenerom uvezenim iz Engleske priprema se da upadne. Nije niti neka ambicija. Ne treba im prvo mjesto. Zadovoljili bi se već i nastupom. Skromni momci.

Odlučujuća utakmica protiv Koreje, biti-ili-ne-biti, koindicira sa zahuktavanjem sovjetsko - afganistanskog rata u kojem su se Malajci solidarizirali sa Afganistancima. Naši junaci, fudbaleri u poluvremenu te, odlučujuće utakmice otkrivaju kako čak i ako pobjede - ništa od putovanja budući da je Malezija objavila svemogući bojkot Rusiji. Mlada muška tjelesa u svlačionici skrhana su pregolemim jadom i čemerom, momentalnim beznađem. Dobro igraju, imaju sve šanse, ali PRC. Tu nema rasprava može li se možda ipak... već srcedrapateljna spika dječaka - treba li uopće igrati, treba li pobijediti, vrlo emotivno, ne pretjerano pametno. Vraćaju se na teren i u zadnjim sekundama izjednačavaju, pa povedu. U cijeloj državi nastupa opći delirijum. Sve matere, babe, bogi i gospe luduju od sreće. I dečki ne odu na Olimpijske igre. Ni tada niti ikada.

Nije nego za zaplakati.


Velikom Renatovom požrtvovnošću, dođoh do prave snimke kraja te utakmice > https://www.youtube.com/watch?v=JuB89bhi8RY

- 09:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.02.2016.

BORNEANSKI ZEMALJSKI TRANSPORTI

Budući da je između vrata Bornea – Kuchinga i moga krajnjega odredišta – Bruneija (tko ne želi vidjeti Arabiju u tropima?!), tisuće kilometara, a nemam više para za avion, našla sam puno pametnu opciju: presjeći brodom do Sibua, a tek onda busom. To je nešto malo mora, a ostalo uz rijeku. Pametni dio je što mi je riječna dionica trebala doći umjesto još jednog izletavanja u šumu. Naime, sasvim se pristojno vidi sa 10 metara udaljenosti.

Morski dio je otvoreno (Južno kinesko) more. Naravno, zamišljala sam da se ide trajektom jer mi se uvijek činilo da trajekt može i za rijeku, a ne može obrnuto. E pa može obrnuto. Nevjerovatne su ovdašnje maritimne navike. Sa tuljcem od broda na more?!

Opet nije bilo živa turista, već sama sa 15 malajskih (srećom nedruželjubivih) polukrkana. Jedino mi je bilo drago što su polukrkani pozelenili kad se brod malo jače uzbibao. Mene nije smetalo. Dapače, guštala sam vidjeti mrgudne face kako traže vrećice za nuždicu. Mene jest malo uplašilo što mi se činilo da plovilo ide u pogrešnom smjeru. Brat bratu 3 ure se nije vidjelo kopno. Međutim, ipak se nisam krivo ukrcala. Kasnije se otvorilo ušće i još drndanja. Zanimljiv pejzaž u tri crte. Što se mora tiče, dobro je Jozo rekao, plankton do planktona. Čak i jako daleko od rijeke ima boju blata.

Sibu je grad labuda i vrlo zanimljiv. Bez puno emocija produžila sam za Miri jer je padala kiša, nije bilo normalne akomodacije, a i spavalo mi se, a gdje ćeš bolje prilike za spavanac od osmosatnog autobusa. Jednom sam se probudila i vidjela neko zdanje za eksploataciju drva.

Na terasi miranskog hostelčića zatekla sam naoko mladog Kualalumpurčanina Nazryija koji me pozvao na čaj. Uglađen neki musliman. Popila sam piwo uz isprike da nije ura od čaja. Priča kako je poslije 20 godina smrdljivog ureda lijepo dao otkaz i počeo se profesionalno baviti biciklizmom. Tu sam se malo zbunila i priupitala jesu li ga počeli radno ekslopatirati sa 5 godina, jer ako jesu - odmah da prijavim. Tip ima 43 godine. Kupit ću ovdje vagon hrane - očito dobro čuva mladenački ten (nije ovo slučaj samo s njime, još nekoliko sličnih sam susrela). Za ljeto sam mojoj Marici ugovorila bicikliranje po džungli. Nadam se da će do tada i ona dati otkaz.

I sada sam u spavaonici bez prozora i ventilacije. To je ovdje isto normalno. Samo da se ne ugušim do ujutro.



- 05:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 23.02.2016.

TIGRIĆI U KUCHINGU

Suputnik Jozo, moj drug iz studentskih dana na Arhitektonskom faxu inzistirao je na gledanju pograničnih kambodžanskih hramova tako da je tamo i otišao, a mene je ostavio samu u Maleziji. Bila mi je fora nastaviti prema jugu pa sam se prebacila na Borneo, u Grad Kuching.

Kuchingov centar je amalgam engleskog i kineskog grada sa najinformativnijim muzejem islamske umjetnosti u kojem sam ikada do sada bila. Osim nekih općih stvari o islamu koje ranije nisam upratila, ima jako puno zgodnih iznimki koje su u ovdašnji islam došle radi geografske širine Kuchinga - tropske širine. Te zgodne iznimke su primjerice: uz isključivo floralne motive i kaligrafiju, ovdje se pojavljuju naslikani ljudi kao na jednom divnom špajz-servisu za slatkiše gdje se s raznobojnim figurama izmjenjuju versi iz Kurana. Zatim odjeća za žene: umjesto marama i dimija, u tropskoj šarenoj maniri to su urbenesno ocvjetnjene vešte koje idu s pokrivalom za glavu u vidu krune s voćkama. Pa originalne džamije i medrese s gljivastim krovovima: klobuk gljive štiti dio eksterijera od česte kiše, a minareti su zapravo drvene osmatračnice (pretpostavljam ptica)... Kustos muzeja je prekaljeni fudbaler. Kaže da ima jedan Bosanac i jedan Hrvat koji igraju za sarawašku momčad. Zaboravila sam ga pitati navija li za Hajduk. I da uskoro ide sa svojom molitvenom grupom na ekskurziju u Argentinu. I da je u vrijeme ručka muzej zatvoren.

Ovdje se svakom radniku, osim onom u primarnom ugostiteljstvu, striktno poštuje vrijeme objeda. Zato je u vrijeme objeda sve zatvoreno. Nitko ne radi. Zato sam i ja otišla objedovati. Povela sam se logikom našeg druga i kolege Fabijanića, čovjeka koji umije zaklati prasca, kupiti frišku tunu na pazaru pa ju tranširati u trešnjevačkom stanu, uvijek ima spremnu vreću - dvije kukuruznog brašna, a inače je super urban tip. Dakle, bilo kud da ide, uvijek se hrani u domaćim menzama s gotovim marendama jer je tamo ekipa i jer je spiza sigurno friška budući da se svaki dan sve potroši. Približila sam se jednoj ašdžinici na centralnom pazaru - Jalalu, u grupi sa većim brojem poštenih radnih Malezijaca. Alaj sam se zahebala.

Šefica sale me je s vrata ugurala unutra. Jako sam joj zabavno ili ne znam ni ja kako izgledala. Promislila sam: "Pogledala sam se u ogledalo kad sam krenula. Nisam bila niti oko usta, niti sam se neskladno obukla." U ašdžinici je bilo koječega za izabrati iz izloga. Žena iza izloga mi je na zahtjev najprije natovarila rižu i pohanu ribu jer sam to jedino mogla razaznati. Iako mi se apetit bio rapidno, smanjio, da se bolje uklopim u masu, izabrala još i halal kobasičice, okru u slini od meduze, čaj od mente i još nešto likvidno sa mlijekom. I okej, šta da radim, sjela sam jesti. Nažalost, zaboravila sam na još jednu hvalevrijednu Fabijanićevu naviku - ne ići na put bez bočice maslinovoga ulja. Zlu ne trebalo. Dok su mi brokve prolazile kroz dvanaesnik i želudac, šefica sale je sjedila nasuprot mene i turbo se zabavljala mojim jedenjem. Pažljivijom inspekcijom šefice shvatila sam kako se zapravo radi o šefu koji se preoblači u šeficu. Osim toga, dovela je pola osoblja da me upozna i razgleda. Nije meni što je restorandžijica transvestit nego što je to na meni da sam njoj takav glavni hit.

I da ne umrem baš u Kuchingu, tako daleko od kuće, od gladi i šoka, malo kasnije sam krenula večerati po preporuci od slovenske nutricionistikinje na koju sam nabasala ranije u Singapuru. Dva mjesta su bila zatvorena (The Junk i BlaBla) jer je utorak. Ne znam koji je to utorkaški običaj. Onda sam otišla u obližnji, također preporučeni "Life", ali sam putem nabasala na Drunken Monkey. Dopao mi se naziv tako da sam tu stala. Valja reći, u Pijanog majmuna bilo je krasne piletine bez kostiju zamotane u lišće u kojem se ujedno i pekla. Lišće je ekološkije od folije. Fino! Strunila dva Tigrića za provariti brokve od prije.

Tigrić je više nego pristojno azijsko piwo koje je dušu dalo za resorpciju gadljivih namirnica na koje pošteni europski turist naiđe u pjatanci. Zamišljam da povećana gustoća sitnih balončića okruži okru i protjera ju brzinski na dno debelog crijeva. Ima ga po svim malezijskim birtijama. Naravno, govorim o običnom Tigeru, Asian Lager. Postoje još Crystal i White, ne računajući radler perverzije. Potonji nije tako pristojan budući da ima bouquet po češnjaku, korijanderu i narančinoj kori. Meni je nos najosjetljiviji na ovo prvo, a dizajner se nije naročito potrudio označiti razliku.

Tigrić jest uobičajen posvuda u Aziji samo što je tu, na obali Južnog kineskog mora, puno puno posebniji. Proizvodi se odmah preko puta, u Singapuru. Zato bi se moglo reći da je svježiji nego drugdje. Osim toga, monsunija je dušu dala za proizvoditi pivo - vode ima u izobilju. Najvažnije, ovdašnji Tigrić, u Kuchingu je Malezijski, omiljeni Tigar - zelenooki junak, romantični romantik... Međutim, njima očito Sandokan nije neka furka, prilično su doslovni u reklamiranju.



- 12:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

PORTRET POTEMKINOVA METROPOLISA

Ozbiljna zabrana na vratima lifta našeg hotela, a to je slučaj i sa autobusima i svim drugim javnim zatvorenim prostorčićima i prostorima, onakva kakva se kod nas stavlja na ulazu u sud glede pištolja i noževa, je 'ne unositi durian'. Radi se o ovdašnjoj voćki razmjerno velikih dimenzija. Nisam mu primirisala, ali pretpostavljam da se radi o mirisu tipa kiselog kupusa. Domaćicama koje koriste javni gradski prijevoz sigurno nije lako sa ovakvim normama. Ali o durianu samo usput.

Singapur ima kafane koje se dijele u dvije grupe: kafane na Arab Streetu i kvartovske. I jedne i druge su više nego zadovoljavajuće. Ugodno me iznenadilo. Nije mi se činilo da se u metropolis dade utisnuti i 'domaći đir'. Arab Street je četvrt sa fino dimenzioniram džamijom i čaršijom između nekoliko nebodera u izgradnji. Jedan dio je restoranski, drugi je piwski. Tu je razdragana mladost po skalama, pitarima, bancima... Sve dok ne opali kiša.

Kvartovske su kvartovske. Bila me na jedan dan posvojila hrvatska singapurska obitelj. Imaju već četvoro djece tako da im nisam pravila veliku razliku. Poslije obiteljskog druženja, poveli me kod prijatelja iz Zemuna koji ima birtiju mediteransko - irskoga tipa u blizini aerodroma, u sklopu stambenog kvarta niske gustoće. Birtija je s naslovom Adriatic. Ima nešto domaće spize, ali ima i pokućstvo Irish izgleda i veliki izbor piwe, svake osim ovdašnjeg Tigera. Skoro svi govore hrvatski, a onih nekoliko (Engleza) koji ne govore, oni su se napili pa sve kuže. Čak ima i jedan lik koji pije na zidiću sa strane, kao svojevrsni kvartovski oriđinal. Čovjek nije siromah, već ne smije kod kuće jer mu gospođa brani.

Usprkos šerijatskom zakonu, Singapur je vrlo vrlo opušten. Zato mi se Portret Potemkinova metropolisa ili Putne pjesme ili Trideset godina tabula rase čine vrlo up-to-date, iako su iz 1995. Na engleskom zvuči jaaako romantično. Nemam vremena za laštenje sintakse, već evo đuture uvoda, iz moje prevodionice pa što ostane, ostane >

Većina izgrađenog Singapura mlađa je od 30 godina. Dakle, Grad predstavlja ideološki produkt posljednjih triju dekada u svojoj istinskoj formi nezagađenoj kontekstualnim ostacima. Čak je i priroda u potpunosti ponovno napravljena. Režim koji njime upravlja je isključivo nasumičnost. Sav je čista namjera: ako je kaos, to je kaos sa potpisom; ako je ružnoća, to je dizajnirana ružnoća; ako je apsurd, to je željeni apsurd. Singapur predstavlja jedinstvenu ekologiju suvremenosti.

Kao druge slične novotarije, primljena je s ruganjem. A onda, kako znanje na Zapadu osiromašuje, tako „mi“ uvijek imamo „naše“ posljednje oružje - moć ironije. Zato je količina ironije disproporcionalna (zanemarivoj) veličini ovog teritorija. Naime, po veličini Singapur bi mogao biti kao recimo „mini – Sparta“. William Gibson zove ju „Disneyland sa smrtnom kaznom“, Deyan Sudjic „Virtualni grad“.

Naše odbijanje da točno pročitamo Singapur je na svoj način neozbiljno. Naše najsofisticiranije refleksije o suvremenom stanju grada potpuno su nepovezane sa operativnim. Naša nesposobnost „izgraditi grad“ svojstvena nam je do te mjere da je nama ovakva fabrikacija grada sumnjiva i nevjerovatna. Singapur je erupcija operativnoga. Zato je nedostupan našoj imaginaciji i interpretaciji.
Singapur je neodoljivo „zapadnjački“ za jedan azijski grad. Očita je žrtva procesa modernizacije. Nameće nam iskušenje ostaviti ga ukletom šaljivom zagonetkom, u posljednjem pristojnom trzaju kolonijalizma, samo zato što je azijski, ili kineski.

Postojeća percepcija ovog grada je eurocentrična i naopaka. Naime, „Zapadno“ nije više naša ekskluzivna domena, nije samo u našim zemljama. „Zapadno“ sada predstavlja univerzalnu aspiraciju. Nije više nešto što smo mi pustili sa lanca, nije nešto čije posljedice (radi toga) imamo pravo osuđivati. „Istočno“ se nalazi u procesu kojim Zapad ne rukovodi, dakle kojeg nema pravo opovrgavati, u ime različitih emocija, tim drugima koji su ga već odavno napravili vlastitim. I najvažnije, mi smo kao mrtvi roditelji koji se ne slažu sa neredom kojeg su naša djeca napravila sa svojim naslijeđem.

Singapur je otok koji ustrajno raste, 1°17' sjeverno od ekvatora, na najvažnijem prolazu između Indijskog i Tihog oceana. Ima 650 km2. Njegova obala je duga 140 km – 20 km manje od duljine Berlinskog zida. Ima jedinstven multietnički karakter: 75% Kineza, 15% Malezijaca i 9% Indijaca. Umotvorina je jednog čovjeka: Lee Kuan Yewa. Kao otok – njegov je teritorij savršeno poznat. Obdaren je esencijalnim elementima za stvaranje mitologije: malen je, u prijetećem okolišu pa treba biti zaštićen, konačan je – enklava; unikat je.
...
Singapur očito nije slobodan. Međutim, teško je identificirati kako točno nije slobodan, na koji način i gdje se represija događa, do koje granice njegovo magnetsko polje – neobična kohezija stanovnika – je nametnuta ili, još neshvatljivije, je rezultat „dogovora“, jasnoga zajedničkog interesa: suspendirane slobode u zamjenu za nepredviđene koristi. "Roller - coaster" razvoja koji je u 30 godina išao samo prema gore.

Singapur predstavlja visoko djelotvornu alternativu u krajoliku skoro univerzalnog pesimizma o budućnosti koju je nemoguće dobro napraviti. Podesno definirana ambicija, dalekosežna strategija, nemilosrdna odlučnost za izbjegavanjem ruševina i kaosa koje demokracija drugdje ostavlja prilikom svoga nastanka.

Slijedeća runda tenzije između Zapada i Istoka događat će se oko ovog pitanja: da li demokracija promovira ili erodira socijalnu stabilnost; je li sloboda govora vrijedna kulturnoga smeća koje također producira; vrijedi li zdravlje zajednice više od slobode pojedinca. Zapadu se ovaj autoritet čini kao privremena devijacija od norme, ali je zapravo izglednije kako se upravo u Singapuru sintetizira nova norma: hard – core konfucijanska besramnost, varijanta ultimativne moći djelotvornosti koja daje pogon azijskoj modernizaciji. ... Singapur je razvio svoj vlastiti način. „Žilavi konfucionizam temelj je kombinacije ostataka feudalizma i šlaga demokracije.“



- 06:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2016.

EMINENTNA ZOBENA KAŠA SA ŽABAMA



Singapur mi je omiljena država: otok na spoju dvaju oceana na kojem je jedan grad koji je zapravo jedna država naseljena najrazličitijim Singapurcima. Ne može efikasnije, zaokruženije i suvislije. Oceanski gazda. Iako ima 67 godina, računajući otkada su Britanci sjahali, svi su njegovi dijelovi, bilo da su izgrađeni ili zasađeni, sigurno mlađi od 30. Čak je i reljef otoka mlađi!

Jedan od posljednjih građevinsko - hortikulturnih hitova je "The Interlace" - stambeni sklop za kojeg me dragi hrvatski Singapurac pitao: "Jesu li to one lude zgrade neuredno nabacane?". Jesu. A zapravo uopće nisu. Nevjerovatno je to kako ih se iz auta ili iz pješaka vidi, a kako su zapravo uredno složene: 3 pravilna šesterokuta u tlocrtu, najobičnije saće, na koje su naizmjenično složeni uvijek isti kvadri. U međuprostorima kvadara posađena su tropska stabla i grmlje, u pravilnom rasteru. Raste čak i sa zelenih krovova! Sveta monsunija.

U jednom od prizemlja je kafana u kojoj smo trefili Slovenku Ivu, nutricionisticu po zanimanju. Tu je došla popiti najbolju kavu u cijelom gradu, državi i šire. Baš se čudila kako mi znamo za to mjesto. Eto, i ćorava kokoš ubode zrno kave. Takve je znalce - gastronome naprosto morala uputiti u restoran Eminent frog porridge. Opet zgodna slučajnost - baš na našem kvartu.

Drugi, uobičajeni sightseeing je Marine Bay. Čelik, staklo, vino i pjesma. Da bi Singapur bio još uvjerljiviji u tome kako pripada tropima, odmah kraj čuvena 4 Hotela sa 1 Bazenom napravljen je višehektarski vrt koji, između ostaloga ima i dva golema staklenika. Ne znam što je u drugom jer sam poslije prvoga otišla u posjet obitelji dragih hrvatskih Singapuraca.

Dakle, u prvom stakleniku je napravljeno brdo koje izvana ima šumu posađenu točno kako treba: u nižim dijelovima listopadna, u višim vazdazelena, tj. nije baš tako, ali jest školski. Ima visokih stabala, ima kamenčića i mahovine, obaveznih orhideja svake fele... Jozo je uočio nekoliko vrsta begonija kakvih on ima u svome konavoskome vrtu. Iznutra su liftovi, eskalatori i instalacije za proizvodnju magle i kiše. Od puštanja magle se na podgledu krova sakuplja vodena para. Pošto kondenzira, padne prirodna kiša. Dakle, već iz prvog staklenika je sve o tropskoj šumi jasno.

Zainteresirani pojedinac poslije ovoga uopće nema potrebu bauljati po malezijskim zelenim bespućima i bespotrebno se izlagati opasnosti od kojekakvih zmija, šišmiša, insekata i ostale, po zainteresiranog pojedinca opasne, faune. Žali Bože para za izlet u onaj nacionalni park!








- 09:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 20.02.2016.

REPUBLIKA SINGAPUR

Sa Jozom je i putovanje bez para fancy. Jozo je iz Dubrovačke republike pa to naprosto ide s njime. Najprije, umjesto tramakacije busom, letimo po svuda. Jozo ima nevjerojatnu sposobnost kupiti avionsku kartu za 100 kuna. Doduše, čini se da Malezija jest zemlja prilagođena ovoj vrsti transporta. Ima desetke low – budget kompanija i trč - trč aerodrome. Šteta je krčiti šumu za auto - puteve. Omraženi dio čamenja između sigurnosne provjere i ukrcaja je najbolji dio: ponio mi je materin Diners. Svaki put, pošto se čekiramo, Jozo pomoću pametnog softverića korigira ime i prezime na karti pa sa novim identitetom boravim u finom Diners loungeu u kojem su udobne fotelje, marenda džabe, sanitarni čvor sa tušem i internet. Ima ga čak i na langkawanskom aerodromu. Diners lounge je hit.

Dok sjedim i tipkam u lobbyiju singapurskog hotela 101, rezerviranog radi izrazito male cijene i nešto malo nostalgije za rodnom regijom, brojim desetak „parova“ koji su dolijali. Na recepciji je istaknuto kako se soba može iznajmiti i na sat - za 5 dolara. Da nema ovog Dinersa, to bi i nama bila zgodna opcija za one sate prije letenja, a bez spavanja.

U uređenoj državi Singapur, poznatoj po redu i zakonu, smrtnoj kazni za konzumaciju čak i najblaže droge, prostitucija je legalna! Pravilnik koji regulira ovu djelatnost, a o njemu sam upravo, šokirana, pročitala na wikiju, ima kaznenih, prijelaznih i završnih odredbi koje određuju kazne ako pružatelj usluga radi pod prisilom, bez zdravstvene iskaznice i slično. Međutim, ako se rukovodi pravilnikom u glavnome – "nou problem".

Nasuprot hotela, uz pločnik, je streha ispod koje su metalni ormarići, onakvi kakvi postoje u sportskim svlačionicama. Heh, u monsuniji, ako nešto nije natkriveno dubokom strehom, to ni ne postoji. Danas pada kiša otkako smo došli.

Jutros shvaćam kako djevojke u tim ormarićima ostavljaju neke potrepštine.



- 01:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2016.

HVALI ŠUMU, DRŽ SE LEDINE

Razgledavali smo šumski park Kilim Karst - delta rijeke sa gustim mangroveima, spiljom, ribetinama i majmuncinima. Uzbudili smo se kad je Jozo u posljednjem plićaku identificirao ribu dvodihalicu (dipnoe). To je ona riba iz II. srednje koja predstavlja moment u evoluciji kada beštije izlaze iz vode kako bi postale gmazovi, ptice, sisavci i neki ljudi. Osjećaj je bio baš poseban utoliko što bismo mi mogli biti jedna od posljednjih generacija Hvrata koji su u stanju ovo prepoznati.

Sa riječnoga brodića šuma je božanstvena. Čak i mene taj pogled odmara.

Putem do Kilima ima zgodna galerija za navratiti - Perdana. Tamo je "voljeni premijer" Dr. Mahatar napravio zgradu u kojoj je izložio darove dobivene za različtih mandata (1981-2003), od premijera, ministra - do uvaženog člana Akademije.

Posebno su dojmljive tećice sa indijskim uzorkom od Thacherove, pehar domaće auto - industrije, Intelova drvena škrinja sa primjercima tada najjačih procesora (nostalgija me obuzela od Celerona) i naravno, apsolutni hit - izgravirana mistrijica dobivena od malezijske građevinske organizacije.

Žalio nam se jedan pajdo kako im je ekonomija u banani otkad je izvjesni Najib na vlasti, a doktor u mirovini. Heeej?! Neki važan parametar ekonomskog rasta im se smanjio za 0,1%.

Hrvati ga nisu darivali.



- 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 17.02.2016.

NA GODIŠNJEM PRAVAC NA GODIŠNJI



U blizini otoka Langkawija je hrpa otočića, po gustoći kao Kornati, ali sa prašumom. Zaštićeni su kao rezervat, čak i UNESCOtom. Tanka pješčana crta je samo ponegdje, ostalo - stablurine rastu iz mora. Tamo gdje je crta, tu katamaran dođe na pola milje daleko, onda se zaineterisani pojedinci prebace primitivnijim plovilom na ponton od kojega je dalje drveno - cimentana pasarela na stupovima. Dokle je pasarela, dotle se smije hodati. Kasnije će se ispostaviti da je bolje nigdje ne hodati.

Na odabrani otočić ide se ronjati za par sto ringita. U plićaku, a meni se čini da je svugdje plićak, ima svakojake ribe za gledati. Što bi rekao Ivan Gango po povratku iz Australije, to je 'Božiji vrtal'. A kada je plićak 'Božji vrtal', onda je dubina valjda Božja džungla.

Kupanje u monsuniji nipošto nije 'spontano se spustiti na plažicu sa šugamanićem pod pazuhom'. Oprema br. 1 su pojasevi za spasavanje koje dijeli osoblje katamarana zajedno sa uputom kako ih ne treba nikako skidati. Pojasevi u plićaku - to je mjera sigurnosti, a plovila bez ograde koja se ne zavežu za akoštat na ponton okupan valovima od 3 metra - tu ne treba mjera, jer jebiga imamo pojaseve za spasavanje. Osim kostima, neki nose i robu za kupanje (zato jer su muslimanke). OK, to je dodatno. Nadalje, svatko obvazeno ima selfie šćap, bez obzira je li kosook. Lutrija je dohvatiti čisti kadar. Onda hrana za ribe. Bila je i uputa da se koristi samo sa rive. Taj dio nisam najbolje upratila. Maska i dihalica + plivaća obuća. Ima koraljnih grebenčića pa je nezgodno za tabaniće. Šugaman, oćale za sunce brale, krema za sunce, to se podrazumijeva. Ja sam se pravila pametna tako da večeravam baršunastih leđa. Sreća da sam ponijela prigodnu haljinu u kojoj se debeli namaz aloe vere ladiška na povjetarcu.

Ribe su nevjerovatno lijepe, raznobojne, ima ih na stotine tisuća, plivaju iznad svakakvih kamenja i živina koje leže na dnu. Bezbrižno plivanje uz njih je filmski trik. Na filmu nitko ne prikaže obveznu opremu. Nismo trebali dolaziti bez zimskog ronilačkog odijela i podvodne puške za samoobranu. Od đakonija po tijelu se nezgodno gibati, a kako su valovi prilični, onda koliko god pojedinac daleko od obale bio, toliko mu se može dogoditi da ga niska vode odere po koraljnom dnu. Budući da od gledanja ribe nije bilo kruha, a ni ribe za ponijeti (od silne obvezne opreme nema 'njanci ostiju'), od plivanja sam odustala.

Šetnja po plaži bi mogla biti filmska, kada bi torza bila obnažena, a ne odjevena u te proklete pojaseve za spasavanje. Jozo nije gledao torza pa je u šetnji ugledao glomaznog guštera. Tek na "rivi" sam skužila ekipu kojoj je furka hraniti ribe. Kako su se skupila 3 - 4 jata, tako su dohaklala i tri - četiri morska psa. Vjerujem kako je njih troje pasa došlo tek pošto sam se ja okupala. Onaj što je davao upute jest bio spomenuo da se ribe hrane samo sa rive, ali to sam prečula. Kao ne grizu, osim ako im se ne dava papati.

Moje prvo i posljednje namjerno kupanje u monsuniji.




- 15:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se