otokpiwa

BORNEANSKI ZEMALJSKI TRANSPORTI

Budući da je između vrata Bornea – Kuchinga i moga krajnjega odredišta – Bruneija (tko ne želi vidjeti Arabiju u tropima?!), tisuće kilometara, a nemam više para za avion, našla sam puno pametnu opciju: presjeći brodom do Sibua, a tek onda busom. To je nešto malo mora, a ostalo uz rijeku. Pametni dio je što mi je riječna dionica trebala doći umjesto još jednog izletavanja u šumu. Naime, sasvim se pristojno vidi sa 10 metara udaljenosti. Morski dio je otvoreno (Južno kinesko) more. Naravno, zamišljala sam da se ide trajektom jer mi se uvijek činilo da trajekt može i za rijeku, a ne može obrnuto. E pa može obrnuto. Nevjerovatne su ovdašnje maritimne navike. Sa tuljcem od broda na more?! Opet nije bilo živa turista, već sama sa 15 malajskih (srećom nedruželjubivih) polukrkana. Jedino mi je bilo drago što su polukrkani pozelenili kad se brod malo jače uzbibao. Mene nije smetalo. Dapače, guštala sam vidjeti mrgudne face kako traže vrećice za nuždicu. Mene jest malo uplašilo što mi se činilo da plovilo ide u pogrešnom smjeru. Brat bratu 3 ure se nije vidjelo kopno. Međutim, ipak se nisam krivo ukrcala. Kasnije se otvorilo ušće i još drndanja. Zanimljiv pejzaž u tri crte. Što se mora tiče, dobro je Jozo rekao, plankton do planktona. Čak i jako daleko od rijeke ima boju blata. Sibu je grad labuda i vrlo zanimljiv. Bez puno emocija produžila sam za Miri jer je padala kiša, nije bilo normalne akomodacije, a i spavalo mi se, a gdje ćeš bolje prilike za spavanac od osmosatnog autobusa. Jednom sam se probudila i vidjela neko zdanje za eksploataciju drva. Na terasi miranskog hostelčića zatekla sam naoko mladog Kualalumpurčanina Nazryija koji me pozvao na čaj. Uglađen neki musliman. Popila sam piwo uz isprike da nije ura od čaja. Priča kako je poslije 20 godina smrdljivog ureda lijepo dao otkaz i počeo se profesionalno baviti biciklizmom. Tu sam se malo zbunila i priupitala jesu li ga počeli radno ekslopatirati sa 5 godina, jer ako jesu - odmah da prijavim. Tip ima 43 godine. Kupit ću ovdje vagon hrane - očito dobro čuva mladenački ten (nije ovo slučaj samo s njime, još nekoliko sličnih sam susrela). Za ljeto sam mojoj Marici ugovorila bicikliranje po džungli. Nadam se da će do tada i ona dati otkaz. I sada sam u spavaonici bez prozora i ventilacije. To je ovdje isto normalno. Samo da se ne ugušim do ujutro.