otokpiwa

utorak, 23.02.2016.

TIGRIĆI U KUCHINGU

Suputnik Jozo, moj drug iz studentskih dana na Arhitektonskom faxu inzistirao je na gledanju pograničnih kambodžanskih hramova tako da je tamo i otišao, a mene je ostavio samu u Maleziji. Bila mi je fora nastaviti prema jugu pa sam se prebacila na Borneo, u Grad Kuching.

Kuchingov centar je amalgam engleskog i kineskog grada sa najinformativnijim muzejem islamske umjetnosti u kojem sam ikada do sada bila. Osim nekih općih stvari o islamu koje ranije nisam upratila, ima jako puno zgodnih iznimki koje su u ovdašnji islam došle radi geografske širine Kuchinga - tropske širine. Te zgodne iznimke su primjerice: uz isključivo floralne motive i kaligrafiju, ovdje se pojavljuju naslikani ljudi kao na jednom divnom špajz-servisu za slatkiše gdje se s raznobojnim figurama izmjenjuju versi iz Kurana. Zatim odjeća za žene: umjesto marama i dimija, u tropskoj šarenoj maniri to su urbenesno ocvjetnjene vešte koje idu s pokrivalom za glavu u vidu krune s voćkama. Pa originalne džamije i medrese s gljivastim krovovima: klobuk gljive štiti dio eksterijera od česte kiše, a minareti su zapravo drvene osmatračnice (pretpostavljam ptica)... Kustos muzeja je prekaljeni fudbaler. Kaže da ima jedan Bosanac i jedan Hrvat koji igraju za sarawašku momčad. Zaboravila sam ga pitati navija li za Hajduk. I da uskoro ide sa svojom molitvenom grupom na ekskurziju u Argentinu. I da je u vrijeme ručka muzej zatvoren.

Ovdje se svakom radniku, osim onom u primarnom ugostiteljstvu, striktno poštuje vrijeme objeda. Zato je u vrijeme objeda sve zatvoreno. Nitko ne radi. Zato sam i ja otišla objedovati. Povela sam se logikom našeg druga i kolege Fabijanića, čovjeka koji umije zaklati prasca, kupiti frišku tunu na pazaru pa ju tranširati u trešnjevačkom stanu, uvijek ima spremnu vreću - dvije kukuruznog brašna, a inače je super urban tip. Dakle, bilo kud da ide, uvijek se hrani u domaćim menzama s gotovim marendama jer je tamo ekipa i jer je spiza sigurno friška budući da se svaki dan sve potroši. Približila sam se jednoj ašdžinici na centralnom pazaru - Jalalu, u grupi sa većim brojem poštenih radnih Malezijaca. Alaj sam se zahebala.

Šefica sale me je s vrata ugurala unutra. Jako sam joj zabavno ili ne znam ni ja kako izgledala. Promislila sam: "Pogledala sam se u ogledalo kad sam krenula. Nisam bila niti oko usta, niti sam se neskladno obukla." U ašdžinici je bilo koječega za izabrati iz izloga. Žena iza izloga mi je na zahtjev najprije natovarila rižu i pohanu ribu jer sam to jedino mogla razaznati. Iako mi se apetit bio rapidno, smanjio, da se bolje uklopim u masu, izabrala još i halal kobasičice, okru u slini od meduze, čaj od mente i još nešto likvidno sa mlijekom. I okej, šta da radim, sjela sam jesti. Nažalost, zaboravila sam na još jednu hvalevrijednu Fabijanićevu naviku - ne ići na put bez bočice maslinovoga ulja. Zlu ne trebalo. Dok su mi brokve prolazile kroz dvanaesnik i želudac, šefica sale je sjedila nasuprot mene i turbo se zabavljala mojim jedenjem. Pažljivijom inspekcijom šefice shvatila sam kako se zapravo radi o šefu koji se preoblači u šeficu. Osim toga, dovela je pola osoblja da me upozna i razgleda. Nije meni što je restorandžijica transvestit nego što je to na meni da sam njoj takav glavni hit.

I da ne umrem baš u Kuchingu, tako daleko od kuće, od gladi i šoka, malo kasnije sam krenula večerati po preporuci od slovenske nutricionistikinje na koju sam nabasala ranije u Singapuru. Dva mjesta su bila zatvorena (The Junk i BlaBla) jer je utorak. Ne znam koji je to utorkaški običaj. Onda sam otišla u obližnji, također preporučeni "Life", ali sam putem nabasala na Drunken Monkey. Dopao mi se naziv tako da sam tu stala. Valja reći, u Pijanog majmuna bilo je krasne piletine bez kostiju zamotane u lišće u kojem se ujedno i pekla. Lišće je ekološkije od folije. Fino! Strunila dva Tigrića za provariti brokve od prije.

Tigrić je više nego pristojno azijsko piwo koje je dušu dalo za resorpciju gadljivih namirnica na koje pošteni europski turist naiđe u pjatanci. Zamišljam da povećana gustoća sitnih balončića okruži okru i protjera ju brzinski na dno debelog crijeva. Ima ga po svim malezijskim birtijama. Naravno, govorim o običnom Tigeru, Asian Lager. Postoje još Crystal i White, ne računajući radler perverzije. Potonji nije tako pristojan budući da ima bouquet po češnjaku, korijanderu i narančinoj kori. Meni je nos najosjetljiviji na ovo prvo, a dizajner se nije naročito potrudio označiti razliku.

Tigrić jest uobičajen posvuda u Aziji samo što je tu, na obali Južnog kineskog mora, puno puno posebniji. Proizvodi se odmah preko puta, u Singapuru. Zato bi se moglo reći da je svježiji nego drugdje. Osim toga, monsunija je dušu dala za proizvoditi pivo - vode ima u izobilju. Najvažnije, ovdašnji Tigrić, u Kuchingu je Malezijski, omiljeni Tigar - zelenooki junak, romantični romantik... Međutim, njima očito Sandokan nije neka furka, prilično su doslovni u reklamiranju.



- 12:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se