miris BADEMOVA DRVEĆA
Riječima koje su mirisale na bademovo drveće oslikavao je svoju povijest.
Djetinjstva se sjećao fragmentirano u slikama.
U moru nevještih,
pomalo trapavih definicija,
prepunih suvišnih epiteta
stalno sam pronalazila jedno te isto.
Plaho, zbunjeno dječačko srce…
Koje je preko noći odraslo u
muškarca,
čija me ljepota boljela!
Poput lika iz suvremenih bajki lutao je šumama,
tražeći ostatke bademova drveća.
Slušala sam ga,
a riječi su se u trenucima prelamale
– poput pruća na koljenu…
Nastalu tišinu ispunjali smo pogledima. (a oboje smo imali oči boje badema)
To što su oči izrekle
nemoguće je naslikati, omirisati, opipati…
Taj eho srca, samo se srcem mogao razaznati…
Hedonistički smo uživali,
u prelomljenim sekvencama tišine,
šutnjom skladajući osebujnu sonatu,
koja je na momente poprimala formu emocije .
Trajala je pune tri dobe.
…. glasala se
otkucajem srca.
|
