srijeda, 16.04.2008.
Đurđica Stuhlreiter: BISER IZ PARKA - osvrt
|
napomena: ovo je kratki osvrt kolegice čije su misli ostale na mojem računalu. zadatak je bio pročitati knjigu i ostaviti nekoliko svojih promišljanja, ne duže od kartice teksta. Autorica je učiteljica hrvatskog jezika u osnovnoj školi u Osijeku i svakodnevni problemi s kojima se susreću djeca koje podučava, a i ona sama, kao odrasla osoba koja im pokušava pomoći, ponukali su je da napiše knjigu o problematici koja se tiče i djece i odraslih. Naime, knjiga se bavi problemom jednoroditeljstva (samohrane majke) u modernom, ubrzanom svijetu, koji ne obraća pažnju na osjećaje ni majki ni djeteta, ali nema punog razumijevanja ni unutar tih malih obitelji. Knjiga govori o desetogodišnjoj djevojčici Izabeli bez oca koja uz nezrelu majku mora prerano odrasti. Majka nakon prekida sa svojim dečkom pada u depresiju i završava u bolnici, te mala Izabela ostaje prepuštena samoj sebi. Ne prihvaćaju je ni vršnjaci u razredu, izruguju se izgledu njezine majke, te ju to čini nesretnom, povučenijom i drugačijom od ostalih, a jedini prijatelj joj je susjedin mačak kojemu se uvijek u potpunosti povjerava. Nakon majčina oporavka ponovno ostaje sama jer joj majka odlazi u veći grad u potragu za poslom. Izabela odlazi vikendima kod majke u posjet te odlučuje izići i pronaći prijatelje koji će ju prihvatiti. Sjedeći u parku ugledala je malu skupinu djece, ali je vidjela da su oni poput ostale djece koja je nisu prihvaćala. Udaljenu od ostalih vidjela je malu djevojčicu kako sjedi sama te je shvatila kako imaju nešto zajedničko. Djevojčica je bila slijepa ali velikoga i dobroga srca, zajedno su provodile vrijeme u parku. Izabela je bila pozvana na njezin rođendan koji je nestrpljivo iščekivala. No kada je došla kod nje, djevojčičina majka zamolila ju je da ostane na kratko sama te pričeka goste koji trebaju doći. U tom trenutku dosao je otac koji je ujedno bio i njezin jer ga se sjecala sa majčinih slika, to mu je i rekla, a on ju je nemilosrdno otjerao te je Izabela otišla više nikada ne vidjevši svoju prijateljicu i sestru. Vratila se svojoj majci ne priznavši joj ništa što se dogodilo te je nastavila svoj život kao i prije. Djelo govori o tome kako Izabela ima dvije želje, prva je da upozna oca, a druga je ta da želi naći pravu, iskrenu prijateljicu, kojoj bi se povjeravala bez straha da će biti ismijavana. Govori nam o okrutnosti koje neka djeca rade drugoj djeci. Dobro je razrađen lik djevojčice Izabele, iako nisu sve pojedinosti u knjizi dovoljno jasne. Knjiga nije namijenjena samo neshvaćenoj djeci koja će ovdje pronaći utjehu, i ne samo roditeljima koji ne razumiju svoju djecu i misle da mališani ne osjećaju tugu, bol, strah i ostale negativne emocije, već ponajviše onoj djeci u vrtiću ili školi koja sama zadirkuju drugu djecu, da osjete kako prema njima nepravedno postupaju. Možemo vidjeti i problem samostalnoga odrastanja, bez oca i vrlo često bez majke. Djevojčica Izabela nije se ni u jednom trenutku predala i odustala od borbe u životu i postizanju svojih želja i ciljeva. Govori nam kako ne trebamo odustajati, ali i kako treba biti zadovoljan onime što već imamo. Prema mojem osobnom mišljenju, kraj knjige je pomalo razočaravajući. Smatram da bi knjiga za djecu trebala imati sretan kraj te završenu temu koju će djeca shvatiti i iz toga uspjeti izvuci pouku. |
