Osrednja poezija bose pjevačice
utorak, 30.09.2008.
Gravitacija
Tko visoko leti, nisko pada.
Tko još više leti, još niže pada.
Gravitacija još nikoga nije poštedjela
od običnih smrtnika na ovoj planeti.
Jučer sam bila sretna i optimistična
nakon dugo, dugo, dugo vremena,
danas me hvata nekakva depresija
i vuče dolje, vuče, vuče, padam.
ponedjeljak, 29.09.2008.
Jako dobar dan
"Ovo će biti dobar dan!"
ponavljala sam cijelo jutro
parafrazirajući Elemental.
Oko 9:45 bilo je očito
da smo Elemental i ja
skroz na skroz u pravu.
Oko 10:45 dan je postao
još malo bolji uz jedan
sasvim normalan razgovor.
Gledala sam kako odlazi
i kako se toga dana nije vratio
nije bilo nikakve prijetnje.
Oko podne gubila sam vrijeme,
odmarala se i susrela
stare prijatelje i znance.
Ovo je bio dobar dan!
Nakon dugo vremena
Elemental i ja smo opet u pravu.
nedjelja, 28.09.2008.
Neobično stanje u atmosferi
Opet je najavljena velika tjeskoba,
utemeljena briga i ozbiljne dijagnoze,
pitam se otkud onda ta tiha vedrina,
pretežno sunčano i optimistične prognoze.
subota, 27.09.2008.
Čudan trend
Iz ženskih magazina i s naslovnica
gade nam se rebra žgoljavih bolesnica
pa ipak nas još uvijek mogu zabrinit'
dekagram više, centimetar-dva i celulit.
petak, 26.09.2008.
Umoran dan
Umoran, usporen, tmuran dan,
manje opipljiva java, a više san,
trenutak euforije, odbačen plan,
scenarij koji mi je već duže stran.
srijeda, 24.09.2008.
Iza onih vrata
Prvoga je dana pitala:
što se krije iza onih vrata,
možda neki bolji svijet?
Vjerojatno ipak ne.
Drugoga se dana
nije pitala baš ništa,
jedva da je znala
da postoji još neki izlaz.
Trećega se dana
pitala kako opstati ovdje,
barem u početku
treba potražiti bolje.
Kad je odškrinula vrata
i otišla u taj bolji svijet,
shvatila je da to nikada
neće biti njezin dom.
Želim li ih opet otvoriti
i ostaviti ovu mizeriju
pitam se zbunjena
od tada svakoga dana.
utorak, 23.09.2008.
Dragocjeno, krhko, propalo
Nisam je vidjela preko osam mjeseci
i samo bi ponekad od nje stizali reci
šturi i zaposleni kad bi nešto trebala
ili kad bih joj se sama zabrinuto javila.
Bila je očarana tom novom planetom,
kretala se sasvim drugačijim svijetom,
upoznala valjda nove, fine prijatelje neke,
a stare, manje važne tretirala ko sjenke.
"Predobra si je za nas", rekli bismo tada,
zapostavljeno, povrijeđeno, ljuto, mada
javila se bila baš kao da u redu je sve
kad joj je sinulo da uskoro vraća se.
Odlučila sam vratiti joj istom mjerom,
nisam odgovorila, ali s najboljom namjerom
da kada se vrati malo bolje popričamo
kako se loše ponijela dok je bila tamo.
No nije se oglasila uopće kad je došla,
u neke je nove pothvate tada pošla
i da li zbog zaposlenosti ili zbog srama
nije se javljala do prije nekoliko dana.
"Ajde, bar je u redu," bila mi je prva misao
jer tražila sam neko vrijeme drugi smisao
takvog ponašanja, a druga je misao bila:
čini se da se naposlijetku ipak spametila.
Ovoga puta ja vremena našla nisam
da duže s njom o propuštenom pričam.
Ponašala se opet kao da ništa nije bilo,
a ja je nisam pitala kako se to dogodilo.
Možda bi se mogle naći drugi tjedan,
bivši je najbolji prijatelj zadnje šanse vrijedan?
Nažalost tada već ima druge planove
i istražuje opet neke zanimljivije svjetove...
ponedjeljak, 22.09.2008.
Ne podcjenjujte vrijeme
Kako polako odmiče vrijeme
stvarne su slike sve mutnije,
obavijene jutarnjom maglom
i podložne subjektivnom kistu.
Nisam ni slutila da će ono
što me toliko mučilo i tlačilo,
što me prožvakalo i ispljunulo,
naposlijetku poprimiti staro lice.
Lice nekih slučajnih susreta,
dragih znanaca i dobrih prijatelja,
svakodnevnih malih briga i radosti
nepomućenih Pandorinim znanjem.
nedjelja, 21.09.2008.
U potrazi za novim cipelama
Ne mogu reći da ih silno želim,
te nove cipele koje sam odabrala,
ali zato silno želim kročiti na novi put
sasvim različit od svega što sam znala.
Želim se pomiriti s prošlošću,
svladati sve strahove i komplekse,
biti zadovoljna sobom kao davno prije,
svakom novom danu radovati se.
Iako nesigurna pristaju li mi nove cipele,
iako nesigurna raskrižje života nazirući,
iako sjenka pjevačice koja sam nekad bila,
naći ću način da kročim napred pjevajući.
subota, 20.09.2008.
Rano sam počela
Bilo ih je sedam snjeguljica
i sedam prinčeva na bijelom konju
u ne više nego tri mjeseca.
To su valjda mjeseci pira
i koliko god se nastojim veselit'
nekako me to neugodno dira.
Lijepo je kad se mladi par voli
i da dobre cure nađu svoga princa,
ali ipak me nešto u grudima boli.
Jer misao koja me najviše koči
jest da ću svoj život provesti sama
i da ću ostarjeti u samoći.
Rano sam počela s tim strahovima
s obzirom da će proći još desetljeće
prije nego se nađem u kriznim godinama.
petak, 19.09.2008.
O ljubavi
Zar da pišem o ljubavi?
Nisu li već odavno
napisane sve ljubavne priče,
otpjevane sve ljubavne pjesme,
izrečene sve riječi ljubavi
koje mi se nisu dogodile?
Kasno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi koja je donijela
kratkotrajnu radost i dugu bol,
koju je odnio zaborav
i izbrisalo vrijeme
da se ne vraća osim u snovima.
Besmisleno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi zabranjenoj,
nekompatibilnoj, neprikladnoj,
nepoštenoj, krivo tempiranoj,
posesivnoj i egoističnoj,
nedozvoljenoj i odbačenoj.
Smiješno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi trinaestogodišnjakinje
koja nikada nije odrasla,
koja zna samo obarati pogled,
crvenjeti se i pobjeći
ili uvjeriti samu sebe da joj nije stalo.
Apstraktno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi koja je ostala neizgovorena,
koja se pričinjala uzvraćenom,
iluziji krive interpretacije,
neutemeljenoj ni na čemu,
s nepremostivim razlikama i daljinama.
Voljet će me valjda Bog, roditelji i prijatelji,
rodbina, kolege, profesori i šefovi,
mala djeca i male životinje. I okoliš.
Teško je reći hoće li me ikada
netko voljeti više od ovog.
Zato ne pišem o ljubavi.
četvrtak, 18.09.2008.
Don't worry, be happy
Ne brini što ćeš druge razočarati,
na kraju krajeva,
nikada neće svi biti zadovoljni.
Ne brini što ćeš sebe razočarati
jer ako si iskren
shvatit ćeš da previše očekuješ.
Brini što dane tratiš u brizi,
što je sunce još jednom zašlo
svjedočeći tvojem nezadovoljstvu.
srijeda, 17.09.2008.
Kako nebitno
Kako je nebitno
što svakih dva, tri dana
mislim da će stvari biti bolje
kad je toliko toga što se ne mijenja,
što niti poznajem niti mogu utjecati.
utorak, 16.09.2008.
Pogled u daljinu
Znam svoje životne prioritete
iako mi ih se teško držati,
znam što je loše za mene,
pokušavam se toga kloniti.
Ipak ne znam donijeti odluke,
a toliko ih se trenutno traži,
najradije bih da nemam izbora
jer puno opcija nema draži.
Nisam hrabra, više ziheraš,
i puno razbijam glavu što bi,
gledam u daljinu tražeći put,
ali kratkovidnost mi pogled robi.
ponedjeljak, 15.09.2008.
Iznad nule
Nisam se toga dana
osjećala onolikom nulom
kolikom se inače osjećam.
nedjelja, 14.09.2008.
Stigla je
Stigla je glasno zalupivši vratima,
rasula je listove i zatvorila prozore.
Iako sam je već duže naslućivala,
nisam se nadala tom silovitom povratku.
Zavila me u hladno, mokro, tmurno,
a nadala sam se da će donijeti
neke mirnije dane i ljepše boje
kao što to čini svake godine.
subota, 13.09.2008.
U mojoj glavi zbrka
Što želim od života, što tražim od sebe?
Ovaj svijet mi ništa neće dati
za što se bijesno ne izborim sama,
no ne znam za što se isplati boriti.
Jesu li to titule, pozicije i imovina?
Diplome, priznanja i druga znanja,
radno mjesto, povišica i karijera,
kuće - auti - vikendice - putovanja?
Jesam li onoga dana kad mi je
nešto od ovih ispraznosti
postalo vrlo važno u životu
potpisala sporazum s propasti?
Pitam se svakoga dana kako se
uspješno pomiri pravi smisao života
sa strkom za egzistencijom i preživljavanjem.
Umjesto odgovora sustigne me - strahota.
