Osrednja poezija bose pjevačice
ponedjeljak, 06.04.2009.
Ako su oko mene svi ludi, mora da niti ja nisam normalna
Ovo je trenutak nakon trzavice,
zamor je to moga mozga
zbog kojeg ne pitam više
niti za logiku niti za osjećaje.
Ponekad bih se voljela
probuditi s potpunim zaboravom,
naći nasred ulice nesvjesna sebe,
okrenuti potpuno novi list života.
Ponekad se pitam
zašto je baš meni toliko teže
i nije li Bog mogao štititi
moje iskonsko, pravo ja.
Ponekad se pitam
koliko nas zaista određuju
genetika, roditelji, okolina,
trauma i sve što nismo učinili.
Možda je nekima od nas
naprosto dano da budu drukčiji,
da budu na granici genijalnosti
koja je tako bliska ludilu.
nedjelja, 05.04.2009.
Mislim da ti nisam rekla...
I ti dolaziš s greškom,
jednostavno grub do boli.
Zapanjeno zaključujem
da to moja podsvjest voli.
Obrisao bi sve prepreke
da si blag i dobar lik,
nepremostive razlike
ne bi štancale ovaj slik.
Naporan si ponekad
kao otac mi i majka,
strašan ponajviše kad si drag,
kad sve se čini kao bajka.
Prokužit te neću valjda nikada.
Da pobjeći treba razum mi kaže,
a ja sam slaba i volim dramu
pa mi je u iščekivanju ovako draže.
subota, 31.01.2009.
Uvijek isti dan
Još jednom jedan od onih dana,
predugih, preteških, pretmurnih.
I kada dođe proljeće i probude se svi,
i kada život krene brže i bolje,
još uvijek će me čekati
taj jedan te isti, uvijek isti, ružan dan.
Ja sam jedna od onih koji ne vladaju
ni svijetom, ni životom, ni sobom.
Vladaju samo svojim riječima
i niti to ne naročito dobro.
subota, 10.01.2009.
Najtužnija
Ti si najtužnija osoba koju znam,
rekla mi je ona koja me zna.
Šokiralo me malo, u biti puno,
tužna jesam i ne mogu to poricati,
ali mislila sam da dobro glumim,
ili barem bolje od nekih drugih.
Ne želim biti ta koju zna,
no ovih dana, možda i godina,
ne uspjeva mi čak niti
nositi glupu nasmijanu masku.
nedjelja, 28.12.2008.
Bože mi oprosti gluposti
Bože mi oprosti gluposti,
ali gledam u njega
s vremena na vrijeme
k'o da vidim boga.
Što želim od njega,
ne mogu vam reći
jer kompliciran je za me
taj put ka sreći.
Možda zaključim da je savršen
koliko već čovjek može biti
i da ga volim najviše od svega,
koliko već žena može voljeti.
Niti tada ne bi mi dano bilo
da on mene pazi, mazi, želi,
da ja njega neizmjerno volim,
jer bolje za njega da se nismo sreli.
nedjelja, 14.12.2008.
Glupost i nada vjerujem da su u rodu
Voljela sam ga priglupo i puna nade.
Osjećala bih kad bih ga u oči gledala
kako mi se na licu tope crte, brazde.
Poželjela bih zbog njega napustiti
sve svoje probleme i muke i mane.
Bila sam uvjerena da je srodna duša
i da nas veže ista tiha čežnja u te dane.
Na zemlju me zatim spustio više puta,
grubo, naglo, možda i bez zle namjere,
ohladio se, spetljao s tamo nekom drugom,
zaboravio me, preskočio prijateljstvo, bijah ljuta.
I dalje je prema svakoj šarmantan bio,
prema svakoj pa tako i prema meni,
osobito kad bi nešto trebao.
Pola godine u meni tiha čežnja.
Pola godine mog tihog razočaranja.
Pola godine indiferentna sam bila.
No što se dogodilo i je li sve bila varka?
Vjerojatno je moja glava skrivila
tu priglupu našu fatamorganu?
Tu glupu, varavu nadu i suvišnu ranu?
Danas znam što o meni misli,
što je vjerojatno i onda mislio,
i nije nimalo lijepo, čak sram me reći.
No nije ta farsa više od važnosti,
moj život je od toga odjednom veći.
I zato vam predajem sve ove rane
neka sad ostanu ovdje, zauvijek zaboravljene.
srijeda, 12.11.2008.
Na dno, po dnu
Kao da je ovih dana krenulo na bolje,
no dan na izdahu nije jedan od ovih dana.
Njegovo je postojanje nepoželjno
u zadnjih nekoliko sati koji će stati.
Navrle su kao lude one ubojite misli,
emocije režu, vrte se, vrte, buše, guše...
Pa dvojbe i trojbe, pa budućnost i opstanak,
razočaranje, izbjegavanje, razočaravanje.
Tu je traganje, za razumijevanjem i utjehom,
za bodrenjem jer strah i panika jurišaju.
Učinim napokon jednu stvar koja me plaši,
a zatim opet tonem plitko u suze.
Nedostaje mi strašno nekakav sveti ventil,
nekakav svemogući Heimlichov hvat duše.
Želim uspeti se na mnoge krovove svijeta,
ali samo stružem duboko po dnu.
nedjelja, 09.11.2008.
Sve je drugo važnije od mene
Možda i najveću životnu vještinu
svladat ćete ovladavajući iz dana u dan
tehnikom samonadmetanja.
subota, 25.10.2008.
Nemoguće
I opet nikad utišani strah na mojoj pameti,
grozomoran muk u dubini ili pak krik bez jeke.
Dan je ovaj jeftin triler, horor kao svaki drugi.
Ne sjećam se što sam bila, ishlapjele su
želje, snovi, iščekivanja, napetost i ushit.
Zaroniti u prošlost i otkriti sebe - nemoguće.
Ne znam tko sam, svakoga dana na pameti
isti osjećaj bezvrijednosti, bezizlaznosti...
Naći i vjerovati u dobro u sebi - nemoguće.
Ne znam kamo idem, a i ne da mi se ići
jer nema sigurnosti da neće biti još i gore.
Slutiti da će sutra ikada biti bolje - nemoguće.
Naprosto je nemoguće vidjeti i gledati dobro
u svevremenskim olupinama i ruševinama duše,
besmisleno i bezizgledno i bespoštedno.
Vidjeti i gledati drugačije nego cijelo ovo vrijeme
značilo bi promijeniti sve svoje slike i stare i nove
i priznati da je toliko bijede izniklo ni na čemu.
Samo hrpa lažnih sugestija i samosugestija.
petak, 24.10.2008.
Želim, žalim
Često sam bila u nevolji,
doduše samo u svojoj glavi,
ali valjda znate i sami,
glava je ta koja najviše davi.
Vremena su se promijenila,
sve je otišlo gdje mu nije mjesto,
usavršila sam nevolje u glavi
koje su i dalje dolazile često.
Ako će sutra neželjene nevolje
postati još tužnije i teže
neću se iznenaditi nimalo,
iznenađenja mi baš ne leže.
Pa ipak, prilično me zatekla
jedna spoznaja neobična, nova:
iako nekad sam plakala gorko,
ne plačem više u vremena ova.
Želim žaliti, plakati kao nekad
jer ako su oči ogledalo duše
zašto su moje onda presušile,
postale suhe da ne mogu suše?
srijeda, 22.10.2008.
Žena od mašte
Odvažni scenariji i uspješni pothvati,
neizmjerno mnogo ambicija i želja
bježe neprestano mojoj mašti,
bez pokušaja, bez akcije, bez djela.
petak, 03.10.2008.
Dragocjeno, krhko, propalo reloaded
Opet je očarana nekom novom planetom,
kreće se čarobnim, kulturnim svijetom,
upoznaje bolje, nove, fine prijatelje neke,
a mi stari čekamo da postanemo sjenke.
Ostat će tamo nekoliko mjeseci
i stigli su danas od nje prvi reci,
da mi piše valjda joj je rekla mama
jer znam kome se već bila javila sama.
"Očito su sad drugi korisniji od mene,
a i neće se vratit ako joj dobro krene
pa što ćemo joj onda kao frendice?"
razmišljale smo odbačene prijateljice.
Sad znam da se nije javila kad je došla
jer je s novim frendicama u provode pošla
i tako će, kladim se, biti i ovoga puta
samo ovoga puta neću biti nimalo ljuta.
četvrtak, 02.10.2008.
Jednostavno nevjerojatan
Taj je čovjek uvijek dobre volje,
prijazan i nasmijan pedagog,
pun razumijevanja i strpljenja.
Pitam se postoji li ijedna stvar
koju bih mogla istinski zaribati
pa da izgubi svoju sabranost.
I je li razmišljao da napiše knjigu
na temu kako biti pedagog
iako nitko važan od tebe to ne traži.
srijeda, 01.10.2008.
Šuti
Šuti, ne reci nikome
da s ovim nisi računala,
da su ti se pokvarili planovi
i uskoro bi moglo biti
nekih nimalo lako rješivih
nevolja i problema.
utorak, 30.09.2008.
Gravitacija
Tko visoko leti, nisko pada.
Tko još više leti, još niže pada.
Gravitacija još nikoga nije poštedjela
od običnih smrtnika na ovoj planeti.
Jučer sam bila sretna i optimistična
nakon dugo, dugo, dugo vremena,
danas me hvata nekakva depresija
i vuče dolje, vuče, vuče, padam.
