Rastava?


Jučer mi dođe prijateljica, moja draga, najdraža, najbolja...
Najbolja prijateljica, najbolja supruga, najbolja majka, najbolja nevista, najbolja sestra...
Do jučer smo obradile milijun životnih tema...
O životu, o braku, o prijateljstvu, o rodbinskim odnosima, o djeci....
Puna života, puna pozitive,puna savjeta dobronamjernih, uvijek spremna pomoći, uvijek je sve
vukla, sve stizala....nikad prigovarala...
Nije se zaustavljala, grmila je ko avion, nije ta znala za NE MOŽE SE...

Uvijek mi je bila uzor...i razgovor sa njom je uvijek bio kao ispovijed...
Nakon naših ćakula, uvijek bi odlazila lakša, poletnija,jača....SVE SAM MOGLA...

NJen muž, je moj dragi prijatelj...volim ga i poštujem, jer je NJEN...
Ne vidim mu mane...
Cijeli život je radio, nikad ga nije bilo kući...ona je odrađivala sve, ama baš sve, njegove roditelje odnjegovala, sve probleme u njegovoj obitelji rješavala, pubertetske probleme djece...
Lavica....
I ne samo lavica u svojoj kući...ta je svugdi stizala...gdje je trebalo...svakome u potrebi...je davala sebe, financijski koliko je mogla...
Nije zatvarala oči, pred ni jednom tugom...sve humanitarne udruge su je znale..
Sve je uveseljavala...
Odgojila predivnu djecu...Pametne, obrazovane mlade ljude, vrijedne, samostalne...iznad svega skromni i dobri...nalik na svoju mamu...spremne svakom pomoći...

Moja prijateljica uz moju obitelj je moje najveće bogatstvo....
Mogla bi o njoj pričati milijun godina, i nebi sve ispričala...

Jučer uz kavu, mi kaže: ŽELIM SE RAZVESTI...
Samo sam je tupo gledala, mislila sam da sanjam,ostala sam bez riječi...šok, nevjerica...
Šta da uopće kažem?
Milijun puta smo komentirale brakove koje smo poznavale, rezimirale da je toliko nesreće, da nitko više nije sretan, pitale se...što se događa sa ljudima...
Moja prijateljica je bila teška protivnica razvoda...gorljiva zagovornica braka pod svaku cijenu..
(vrlo je religiozna)...
Oko te teme se nikad nismo slagale...
Smatrala sam, da je jedan život i da ga ne treba potrošiti na onog ko te ne cijeni i ne poštuje...
Ako si falija, treba stvari ispraviti...
Naravno znala sam... da to nije lako...to su strašne traume...
I uvijek sam mislila ...to se nekom drugom događa...

I sad je tu....jedan RAZVOD...mojih prijatelja...kao da je moj...ne spavam, ne jedem, ne živim...
Što da joj kažem...ona i ne traži da išta kažem...traži samo da razumijem...

...da je predugo sama...da sve što je imala, sve je bilo na njenu inicijativu...cijeli život...
svaki poljubac...svaki zagrljaj...svako putovanje...svako druženje sa djecom...
svaki razgovor za ručkom...
...da se umorila truditi....da kad je prestala davati sebe...njega nema...on nema potrebe za njom...kad ona šuti....i on šuti....ne razgovaraju već dugo...
...sve manje ima snage da se pretvara pred djecom....kad su u posjeti...jer djeca su otišla svatko svojim putem i nemaju pojma o ničem...
...njega nema nikad kući....i ono što može da bude...on je negdje...ona nezna, čak ni gdje je..ne pita...on ne govori..ne zanima je...
...u kući je svatko u svom svjetu...nema svađa...nema vike...nema potrebe...samo tišina....i ravna crta....
...nije joj važno čak, ni dali ima nekog drugog....

Šta da joj kažem?
U meni sve vrišti NE....NEMOJ SE RAZVESTI...sad ja više sličim na nju, nego na sebe...

Moja prijateljica je moje bogatstvo...ovdje joj ne mogu pomoći...mogu je slušati...ona će morati sama odlučiti...ma šta odlučila , ja sam uz nju...

Potajno se nadam...da će se probuditi moja LAVICA...i moja gorljiva zagovornica braka...i da će moj mali tajni doprinos (razgovor s mojim dragim prijateljem, njenim mužem) uroditi plodom, da ih imam skupa...
JER VOLIM IH OBOJE....PUNOOOOOOOOOO

Ovo pišem, radi svih nas...koji se još uvijek mogu posvađati.... ne pričati..pa pomiriti...i nastaviti dalje...da ne dozvolimo , da predaleko odemo...i da povratka nema....
Ljudi moji, ovo me plaši...jer previše je rastava oko mene...
Plaši me, jer tko zna što me sutra čeka...

08.04.2018. u 19:17 | 4 Komentara | Print | # | ^

Pismo za KARMELU




Draga Karmela,
potreba za ovim pismom dolazi tako prirodno i normalno, kao da i ne može biti drugačije.
Druženje na ovim prostorima, ostavilo je trag u navici da za Božić očekujem jednu poseno dragu kovertu ispisanu rukom moje Karmele.

Ovo je vrijeme kad uzvraćam i ispraćam moju kovertu upućenu za Uskrs u malo prekrasno mjesto u kojem moja Karmela živi i diše punim plućima.

U ovoj životnoj strci koju ne mogu zaustaviti, zaustavi me na trenutak odlazak u poštu da kupim žutu kovertu i danima stavljam neke sitnice, dok je ne ispunim. Zalijepim, ispišem adresu i pošaljem.
Sve ove male radnje, ispunjavaju me silnom radošću i iščekivanjem. Brojim dane, zamišljam joj lice kad otvara kovertu, susretnem joj misao, gledam joj pokrete i pogled u daljini...

Tko zna, kad će Onaj gore urediti naš susret.

Ova razmjena je došla tako spontano, bez dogovora. Kad bi izostala, ja bih se zabrinula, što je sa mojom Karmelom.
Karmela i ja se nikad nismo vidjele. Mi smo prijateljice sa bloga.

Sviđalo mi se kako Karmela piše, kako komentira, kako nije isključiva, kako je ostavljala prostora za razumijevanje različitih stavova, nije osuđivala, uvažavala je svako mišljenje

Karmela draga, noćas nisam mogla spavati...u takvim slučajevima imam slušalice da ne budim onog kraj mene..pa slušam...šta naletim...i noćas naletim na jednu emisiju u kojoj govori Vesela....nebi je ni prepoznala....već kad je spomenula svoju Mariju...dragi Bože...kako Bog zavrti priču...i susretne ljude na čudesan način...

Veseli me ova naša razmjena dva puta godišnje.
Nadam se da si zdrava i da radiš.
Znam da moliš i voliš kiss
Grlim te i puno pozdravljam
Smješka

PS
Skoro zaboravi, najvažniju vijest: postala sam baka . Moja unučica ima pola godine. Moja sreća najveća!

Oznake: koverta

17.03.2018. u 08:41 | 5 Komentara | Print | # | ^

Oni koji ne odustanu....USPIJU



Vratilo se, sve šta sam znala......nikako da ubacim sliku u post...i jutros me inat pokrenuo...želim...hoću...mogu...
i evo malo vježbe....
USPILA....
a možda kad uhvatim vremena ...i kad mi se učini koja zgodna tema....i koji post....i novi virtualni prijatelji....

Osmijeh i ljubac šaljem svima....koliko vas ima.....

Oznake: plaža

14.01.2018. u 10:34 | 4 Komentara | Print | # | ^

Evo me opet..

wave

Ljudi dragi, skoro sam i zaboravila kako se služi blogom..ali evo dođe nekako.....
A zapravo sam samo htjela ostaviti jedno iskustvo ovog ljeta...kojeg vjerujem većina znaju...ali nije naodmet...možda nekom pomogne...
Volim more...i kupam se kad god mogu...želim iskoristiti svaki dan...da mi ne bude krivo kad krene jesen..tmurno..jugo...bura...
Pred sam kraj ljeta...opekla me meduza...cijelu ruku...zaustavila se ispod pazuha...nije mogla dalje...
Najprije nisam znala šta se dešava...mislila sam da sam uletila u neku tanku žicu koja mi reže ruku...
U trenutku se ruka uduplala, pocrvenila...mjehuri...žari...neka mučnina mi u stomaku..mislim šta ću..
Dok mislim...perem ruku morskom vodom...i razmišljam kako ću na hitnu...
Negdje mi je ostala informacija da je kvasina dobra...
Odem kući i prije hitne, isprobam obloge od kvasine...odmah sam osjetila da mi je lakše...
Do kraja dana..sam mjenjala obloge...na hitnu nisam otišla...ujutro je bilo čisto, kao da me ništa opeklo nije...
Eto..ovo sam želila podjeliti...ako kome bude od koristi...
Znači....opekotine od meduze...oprati morskom vodom (nikako vodom za piće)....uz obloge od kvasine (octa)
nema straha od meduza....
Pozdrav svima...koji navrate ovdje...mah

Oznake: plaža

11.11.2017. u 09:09 | 2 Komentara | Print | # | ^

Bubamara


Priča o bubamari

Prije neki dan plivam. Valovi me pomalo smetaju, ali ništa zato. Malo ću sporije.
Ugledam bubamaru, okrenuta na leđa, muči se, poletjela bi, ali ne može. Smočenih krila, nožica okrenutih gore, bori se za život.
Uzmem bubamaru na ruku, i tako ona i ja plivamo, jednom rukom plivam, drugom u zraku sa njom.
Cilj je, da je dovedem do obale. Daleko sam bila odmakla. U jednom trenutku sav njen svijet bila je moja ruka. Rastrčala se bubamara po mojoj ruci sretna, suha...ali od ograničenog prostora moje ruke i njene brzine opet mi padne u more.
Opet je uzmem...i spasim....pa opet jedno pet šest puta...
Čvrsto sam odlučila spasiti je...
Doplivala ja, do jedne stijene...spustila moju bubamaru na suho...ona zamahnula svojim krilcima i poletjela..
Često promislim na moju bubamaru..
.što bi bilo da nisu bili valovi, pa da sam brže plivala, nebi je ni ugledala...što bi bilo...da me nije bilo briga za taj mali stvor...što bi bilo da sam je ostavila nakon prvog pada u vodu...


15.08.2013. u 14:06 | 4 Komentara | Print | # | ^

Prijatelji stari gdje ste...


Nema me dugooooooooooo...nemam vremena...živim brzo, brže...i ne znam kako se zaustaviti...
pokatkad mi padne napamet ono vrijeme kad smo se dužili na ovim prostorima, sklapali prijateljstva, upoznavali se, isčekivali postove, komentirali, svađali se, ne slagali se, tolerirali se, vrijeđali se, raspravljali..
.upitam se često..
gjde su ti ljudi sada, koliko su se promijenili..
.vidim neki su ugasili blogove, nema ih...
još dok sam bila često ovdje izgubili smo jednog anđela, i baš nekidan mislim, bože koliko je vremena prošlo, valjda je sve u redu sa djecom, anđel je bila izuzetna, mlada, pametna žena sa stavom...imala je postove savršene, životne i sjećam se da su uvijek izazivali jako veliko zanimanje i bile su žestoke rasprave

skolastiku smo svi pratili u dahu...osjećala se snažna posebnost...divno biće koje je svojom iskrenošću i pismenošću osvajalo sve...ona je dobrota i vrednota....

ema, leticija...jedna prekrasna duša posvećena svijetu...grli sve...gori...izgara...voli...daje se u neograničenim količinama...predivna, mlada, lipa žena...i zapamtila sam da ima ćerku mariju...kolika je sada narasla, vjerojatno ide u školu...i zamišljam je svake nedilje u crkvi sa mamom...

cruce blog...mlada žena, uvijek prisutna...draga...

moja drina...ko drina, samo ime nosi...rijeka koja ide svojim tokom...sigurna, pametna, dosljedna..nezaustavljiva, gorljiva...geni kameni...ona mi još čestita rođendan...a i ja sam njen zapamtila...jeli moja drina još u bitkama...jeli mi zdrava

moj merkat...dragi prijatelj, duša od mladića...imam mu mob imeniku...koliko radosti u onim brzim kavama kad navrati u moj grad...a kako tek pamtim naš prvi susret...ljeto, mjesto susreta crkva svete klare...di je moj merkat...oćeli ovo ljeto navratit ...pa da pričamo 100 na sat...jer puno toga imamo reći jedan drugom

sjećam se da je magdalena bila emina prijateljica...to je bilo vječno prijateljstvo, odano, puno ljubavi...nadam se da je još tako

pa bila je jedan mlada djevojčica masorica, mislim iz moga grada...drago jedno stvorenje

Pa bio je more nade i izvor nade...jesu li se vjenčali...njihova je priča bila zanimljiva

sanja...zadnje što znam dobila je malu curicu...ona je bila jako dobra prijateljica anđelu...jedna pametna žena, nemam pojma zašto sam je smjestila da je iz šibenika...

Zrno gorušice, je bila čudo od žene...sviđao mi se njen blog...bio je pun pametnih citata...i danas se njima služim, i često ih upotrijebim....

pa bila je jedna depresivna djevojka Oče naš...bože šta je s njom...jeli se netko na njenom putu našao tko će joj promijeniti smjer života..

i bila je jedna Valentina...koja bi uskovitlala duhove...nikako joj nisi mogao ugoditi...oštra, britka...bez emocija, topline...tko zna...možda je privatno sasvim dugačija...koje su rasprave bile s valentinom na svim blogovima...urnebes...rat...uvijek rat...a bilo je zanimljivo

i još jedan strašan blog...namjerno sam ga ostavila zadnjeg ...blog patera luke...čini mi se da nas je sve on povezao...nema dana da njegovu knjigu Ljubav je nesalomljiva , ne čitam (koju mi je merkat poklonio)...i evo iz ovih stopa...idem malo da svratim do njega, da vidim jeli još piše i kako je...

dragi prijatelji sve vas toplo pozdravljam i želim vam tisuće osmijeha na vašim licima...

vaš osmijeh1


23.06.2013. u 15:18 | 3 Komentara | Print | # | ^

Hvala prijatelju dragi...

Image and video hosting by TinyPic


Prije nekoliko dana nađemo se moj prijatelj i ja...čakulamo...brzo...još brže...jer vrijeme nam bježi...ja sam izašla sa posla...htjeli bi od sata napraviti dva...tri...cijeli dan...ali imamo šta imamo...nema pauze...ne gubimo ni sekundu...čak mi paralelno više misli idu koje želim izreć...ali izreknem onu koja prva dođe...i tako u navali..u bujici izgovorenih riječi...stalno mi je bila misao...bože, kako moj prijatelj ima lipe oči...velike...plave...bistre...pametne...iskrene...tople...ali nikako da to izreknem...i nakon rastanka još sam ja ćaukulala...sto stvri nisam izrekla...među njima i plave oči...pošaljem poruku...da kad ON i ode njegove oči ostaju...a MOJ PRIJATELJ mi uzvrati najljepšim riječima koje želim da ostanu trajno zabilježene, evo ovdje na ovim prostorima...dostupne svima koji pokucaju na moja vrata...

"Istina. Rijetko tko zna zanimat se za čovjeka i slušat. A kad govori, govori mudro. Oči su ti tako izgledale ,jer je tada u njima bila tvoja neuništiva ljepota."

Ljepota!? Ljepota je u oko promatrača...Hvala, što si ti moj promatrač...i moj prijatelj...

Idi...kuda si krenuo...iako mi malo žao...i neka sve što promatraš bude ljepota...osluškuj svoje srce...prepoznaji znakove...bit će sve onako kako treba...vjeruj mi...

26.06.2011. u 12:35 | 4 Komentara | Print | # | ^

Mom malom osmijehu...



Ništa na svijetu se ne može mjeriti sa ovom ljubavlju koju ovog trenutka osjećam.
Mila, tu sam pokraj tebe! Ja znam, ma koliko udaljena bila, ti me čuješ, osjećaš, vidiš! Srce moje, tu sam!
Hvala ti Bože, na Mom malom osmijehu, mojoj prekrasnoj kćerki, koja je moja snaga, moj život, moj ponos, moje sve.
(Evo, nešto dok se malo odmaraš. Pazi na zdravlje, molim te)


Nagrada je uistinu velika za one koji ustraju, a VELIKA je upravo zato što ustraje samo malen broj ljudi.

Mnogi podlegnu očaju i odustanu, ne shvaćajući da zapravo već posjeduju sve oružje potrebno za ostvarenje cilja.
Mnogi prepreke na putu doživljavaju kao neprijatelje, premda su one, uistinu prijatelji i pomagači.

Prepreke su nužne radi uspjeha, jer u svim važnim poslovima pobjeda dolazi tek nakon borbi i poraza.

Time svaka borba, svaki poraz vježbaju umješnost koja daje snagu, hrabri, čini izdržljivijim i sposobnijim, uvjerenijim i tako te svaka prepreka tjera da postaneš bolji…ili da odustaneš.

Sve što te spriječava,zapravo je mogućnost da kreneš naprijed, jer okreneš li se od prepreka, izbjegneš li ih – odbacio si svoju budućnost. (og mandino)


Voli te tvoja mama, do neba i preko...

31.01.2011. u 21:07 | 3 Komentara | Print | # | ^

Mojim prijama...



Mlada supruga je sjela na fotelju jednog vrelog dana, pijući ledeni čaj u posjeti svojoj majci. Dok su pričale o životu, o braku, o odgovornostima u životu i obavezama zrelih ljudi, majka je zamišljeno prodrmala kockice leda u čaši i onda jasno i trezveno pogledala svoju
kćerku.

''Nemoj zaboraviti svoje prijateljice", rekla je dok su se listići čaja polako smirivali na dnu šalice. "One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svog muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti biti potrebne. Sjeti se da povremeno odeš negdje s njima, da radiš nešto s njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Bit će ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene."

"Kakav blesav savjet ", pomislila je mlada žena. "Zar se nisam upravo vjenčala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udana žena, odrasla.
Nisam neka mlada djevojka kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i obitelj koju ćemo mi stvoriti svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život učinim smislenim.

Ali ona je poslušala svoju majku; nastavila je održavati kontakt sa svojim prijateljicama i tako sve više svake godine. Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela shvaćati da je njezina mama, ustvari, znala točno što je pričala. Kako vrijeme i priroda stvaraju promjene i misterije u životu svake žene, prijateljice ostaju oslonac za nju.



Nakon 40-ak godina življenja u ovom svijetu evo što je
naučila:

Vrijeme prolazi.
Život se događa.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Karijere se završavaju.
Poslovi dođu i prođu.
Roditelji umiru..
Kolege zaborave usluge.
Muškarci ne zovu onda kad su rekli da hoće.
Ali, prijateljice ostaju tu, koliko god vremena i milja bile daleko od tebe.
Prijateljica nikada nije toliko daleko da ne može biti tu kad je potrebna.
Kad budeš morala hodati tim usamljenim putem i kad budeš morala hodati sama, tvoje prijateljice će biti tu sa strane tog puta navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se za tebe, intervenirajući u tvoje ime i čekajući te na kraju puta širom otvorenih ruku.
Nekada će one čak i prekršiti pravila i hodati pored tebe. Ili će uletjeti i iznijeti te s puta.
Moje prijateljice blagoslove moj život!
Svijet ne bi bio isti bez njih, ne bih bila ni ja. Kad smo započele ovu avanturu zvanu ženskost, nismo imale pojma o nevjerojatnim radostima i tugama koje su nas čekale. Niti smo znale koliko ćemo biti potrebne jedna drugoj.

Svakog dana smo potrebne jedna drugoj i dalje.
Pusa,
(dobila od moje Edite)

30.01.2011. u 19:45 | 5 Komentara | Print | # | ^


Što je velikodušnost?

To je ljubav koja ima povjerenje.
Davanje koje ti daje život.
Jer živi smo samo onoliko koliko druge oživljujemo.
To je zato jer život teče.
Njegova je bit protočnost.
Onog trenutka kad u ruci sebično stisnemo ono što nam se čini naše – sami sebe upropaštavamo.
Jer mi smo kao i rijeka, koja se tim imenom zove sve dokle svoje obale iz trena u tren obdaruje novom vodom, kad bi iz straha da ne presuši stala da se sačuva, postala bi močvara.

Biti velikodušan znači imati dušu, biti duša od čovjeka.
Pater Luka Rađa

22.01.2011. u 22:23 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (1)
Kolovoz 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Ja sam jedan od mnogih. No ja sam samo jedan.
Ne mogu učiniti sve, ali mogu učiniti nešto..
Zbog toga što ne mogu učiniti sve,
neću odbiti učiniti nešto što mogu.
( Edward Everett Hale)


Osmijeh1:

- se smije već 46 godinano
ohohohohooooo.....sad je već 53zujo
- ima ljubav svog životakiss
- i dva života kojima se ponosimwave
od dva ponosa...dobila jedno najdraže: 4 mjeseca
- plavušabelj
malo manje plava....
- voli ljudecerek

nisu ni ljudi šta su bili....cry


U čast jednom anđelu:)...ostavljam e-mail adresu.
Za prijatelje osmijeha: andjel2008@net.hr
andjel2008@net.hr zbog nekorištenja je ugašen.


Nova adresa: seky4@net.hr


Usput uvijek nešto pronađem:

"Molim da samoća ne boli više,
da dođeš u moj svijet
da svaka nada postane stvarnost
da svaki tren sa tobom
bude vječnost" (Vesna Parun)



Velika srca vole, a mala traže da budu voljena.
(R.Tagore)



Volim te, ne znajući kako, ni kada, ni odakle,
volim te iskreno, bez gordosti,
tako te volim, jer neznam voljeti drugačije.
(Pablo Neruda)



Skrivena bol-Dobriša Cesarić

Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.

Radje ga skriva i tvrdo zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga use povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

Ljubav-D.Cesarić

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.



Noć tajanstva - D.Cesarić

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.


Slutnja-D.Cesarić

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Suputnik-D.Cesarić

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

Enes Kišević


Između dva krika

Covjek sam, i nista neznam.
Mozda bih ti vise mogao reci.
Da sam svjetlo sto se gnjezdi
U ocima tvojim.
Jer da sam i jelen, i jesen u planini,
Zbog tebe bih sisao medju ljude,
Zbog tebe bih pozelio imati ovo tijelo,
Koje sve manje nosim na teret.
Dobro je sto nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je sto sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni vec prerasta
U jedno sveopce vidjenje s tobom.
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom cu nebo prepoloviti
Kad se budem odkidao od ociju tvojih.


Prisutan kao svjetlost bez glasa-Enes Kišević

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oci ocima cutim,
kao da cu te izgubiti,
sad,
ovoga casa.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr