Svemu je bilo krivo nejasno i mutno praskozorje. Medvjedica nije voljela ta maglovita jesenska jutra, u kojima su obrisi drveća i kamenja nestajali pod vlažnom koprenom magle, u kojima je sve bilo nekako mutno i nejasno. Njezine sitne, mrke oči, koje su inače oštro vidjele, nisu u sivom zastoru razabirale gotovo ništa. Morala se osloniti na sluh i njuh; ali magla je gušila zvukove, a njuška joj je bila toliko vlažna i puna magičnih kapljica da ju je izdao i najpouzdaniji osjet, njuh.
Medvjedica ne bi bila izašla iz brloga u maglovito jesenje jutro da nije bila gladna i - što je još važnije - da joj nije bilo gladno dijete.
Bila je rana jesen. Na starim sječama rasli su guštici kupina, biljka do biljke, i sve bijahu osute slatkim crnim plodovima. Granje trnjine oteščalo od tamnih plodova. Divlje su kruške dozrele i, zemlja je ispod njih bila pokrivena slojem otpaloga zrelog voća. Pod panjevima i medu suhim lišćem vrvjelo je od sitnih životinja, miševa, kukaca i ličinaka. Šuma je bila puna hrane, ali je kiša već nekoliko dana curila neumorno i uporno.
Životinje se nerado kreću po nevremenu. Ma kako im krzno bilo gusto, kiša postepeno prodire kroza nj, hladne kapljice klize niz tijelo. Po jakoj, dugoj kiši zaklanjala bi se medvjedica u brlog i čekala da pljusak popusti, pa da onda krene za hranom. Ali kiša je lila dan i noć, na mahove malo jenjajući, da začas opet snažno zapljušti.
Najzad je kiša prestala. Polako je zamrla i samo je lišće otresalo krupne kapi.
U prvom bljedilu zore spuštala se medvjedica niz planinu. Pošla je do najbliže šumske čistine gdje su rasle divlje kruške. Njuh nije medvjedici kazivao ništa, magla joj je priječila da razabire predmete oko sebe, čula je samo vjetar i šuštanje lišća.
Požurila se da izađe na čistinu. Hodala je tiho. Za njom je tapkalo njezino mlado, živo klupko meke, tople vune. Pod nespretnim koracima maloga medvjeda šuštalo je lišće, a ramenima i glavom svaki bi se čas okrznuo o grančice s kojih bi mu se na leda i glavu osula kiša krupnih kapljica.
Mališan je bio sav uzbuđen. Od vremena do vremena javljao bi se tihim piskutom i brundanjem. Zaostajao bi, spoticao se o kamenje i korijenje, a onda se smiješnim trkom žurio da dostigne majku. Bio je okrugao i punašan, dobro hranjen a dlaka mu bijaše oblizana i čista. Iz mekog su vunenog klupka poduzetno sjale oči, a vlažna je njuškica radoznalo onjuškivala sve na što je nailazila.
Približili se čistini gdje su rasla kruškova stabla. Medvjedica zastane da najprije provjeri ne prijeti li njezinu mladunčetu kakva opasnost, ali mališan je nestrpljiv. On istrči na čistinu. Najednom se dotakne hladna i tvrda predmeta. Začu se tih metalni zvuk, a odmah zatim prestrašen i bolan krik maloga medvjedića. Zapao je u stupicu koju su još prije kiše napeli lovci da uhvate vuka, krvoloka planinskih šuma.
Medvjedica se u prvi čas prestrašeno trgne, a onda odlučno potrči mladunčetu koje je bolno vikalo. Medvjedić nije mogao ni da se makne. Oštri zubi čelične stupice uhvatili mu obje natkoljenice i nisu ga puštali. Okretao se i trzao, cvilio i jaukao, ali mu ništa nije pomagalo: bio je uhvaćen.
A mati je osjetila da se zbilo nešto što nije mogla razumjeti i u čemu nije imala nikakva iskustva. Osjećala je da je to nesreća koju ona ne može odvratiti. Najprije je pokušavala umiriti mladunče lizanjem i dobrodušnim brundanjem. Ali se ono nije umirilo, nego je sve jače i prodornije jaukalo. Onda mu je položila šapu na rame i počela ga vući iz stupice što je mogla nježnije, no njegova ju je očajna vika upozorila da mu time nanosi još jače boli. Oprezno je koraknula naprijed, pomno sa svih strana onjušila stupicu, pa otkrila dugačak i težak željezni lanac sakriven pod suhim lišćem. Medvjedica ga onjuši i pokuša ga pregristi. Bilo je uzalud; okrvavila je njušku, a lanac ostao težak i neumoljiv kao i prije.
Dugo je stajala nepomično, okrenuta prema medvjediću koji je bolno cvilio. Tek katkad mahnula bi glavom, kao da razmišlja, kao da traži izlaz iz te nenadane nesreće. Izlaza nije bilo.
Razdanilo se, i magla se polako razišla. Dan je bio siv i mutan, a trajao je cijelu vječnost - vječnost za medvjedića, izmučena i puna očaja, a i za njegovu majku koja je poput kipa stajala nad njim. Onda se opet polako počela spuštati noć.
U predvečerje su lovci prolazili planinom i čuli krikove koji dopirahu sa čistine. Prišuljali se na rub šume i ugledali medvjede. Razumjeli su majčin očaj i odlučili da spasu mladunče. Valjalo je samo otključati stupicu, i šapice bi bile slobodne. No da se stupica otključa, trebalo je doći do nje. Lovci pokušaše da se približe.
Ali medvjedica nije shvaćala njihove namjere. Za nju su omraženi dvonošci bili smrtni neprijatelji, jedina bića kojih se bojala. Nosili su smrt. Osjećala je da su dvonošci u nekoj vezi s tom strašnom željeznom stvari u koju se uhvatio njezin sin. Osim mirisa željeza osjećala je na njoj i mrski ljudski miris.
Kad su lovci pokušali da joj se približe, obori medvjedica dlakavu glavu, iskesi zube i spremi se za borbu. Iz cijelog joj je držanja izbijala tolika jarost i divljina, tolika uporna odlučnost da obrani mlado, da su lovci zastali. Nisu se mogli približiti mladunčetu a da ne ubiju majku ili da sami ne stradaju.
Medvjediću nije bilo spasa. Glas mu je sve više slabio. Dan i noć stajala majka nad njim ne sluteći da time pomaže smrti, a ne životu.
Svaki dan dolazili su lovci, koje je dirnula ta požrtvovnost, te su poduzimali sve da medvjedicu odmame, pa bilo to i na nekoliko časaka, ali se ona nije micala. Nije pomogla ni vatra. Mašući zapaljenim granama lovci podu jedne noći prema zvijeri, ali majčina je ljubav bila jača i od straha što ga svaka životinja osjeća pred vatrom. Golema i divlja postavila se nad mladunče; zakrvavljene sitne oči bijesno su svjetlucale, pune mržnje.
Deset dana i deset noći stajala je medvjedica nad mladunčetom čiji se život gasio. Deset dana uporno je odolijevala svim nastojanjima lovaca da je odmame ili otjeraju. Mali je sve tiše i tiše cvilio.
A kad je jaukanje posve prestalo, medvjedica je ostala još čitav dan uza nj; prisluškivala je ne bi li možda čula još koji uzdah. Ali medvjedić se više nije javljao. Tada ona polako otapka prema šumi.
Vlatko Šarić
|
