Gvozdjice Orsatovo

nedjelja, 26.12.2004.

dobraveče, ko je u kući...

juče je bijo božić a to ti u me oće rijet vizite rodbini u rijeci i rožatu

da je to njeka normala rodbina, ne bi mi premalo ali ovako, kad su meni u svojti sami oriđinali, kaco, božić ti je najinteresantniji dan pred funero o' stare godine

imade u moje matere sestra koja je takova picajzla da ja mislin nije spavala po decembra da se pripravi za juče. prvo nemore u nje bit onaj liši, obični bor košto normalna čeljad kupuje, a-a, brate moj, ona oće sominu, a to ti je oni bijeli bor, i to iz stona, jerbo ako nije iz stona ona odman vraća to lišo smeće i traži, kaco, dalje... i lako što somina košta ko suho zlato, ma altroke zlato, nego uopće ne raste kala stona

i što ćeš ti sad njomen rijet, ajde reci pravo, što, da somina onđe ne raste, aha moš mislit...

i ondar jon je muž, a moj dundo, nabavijo tu jebenu sominu, neđe odozgori, a ako ko pita iz stona bogufala, ali, nu vraga, somina ti se osušila, i moja ti tetka fino obnoć sa sominom pod rivu, fundaj moja draga sominu u rijeci i sjutra traži novi bor

i ondar ko iz despeta, jer naša je čeljad takova, nabavi ona sjutra česvinu, onu gamadiju što raste đe god jon pane zrno, sa panutijem granama, cimavijem vrhom, i najnižjom cijenom

hehe al kaco bor okićen tako da, bila somina bilo ovo sranje, nemoš poznat što je ispod

aha hrana, čime su nas tratali – ko što sam reko čudna je to čeljad, u špagu nijanci kune, a na stolu oš pršuta oš kobasica, sireva i salata ne znan ni rijet koliki broj, a bilo je i pašticade i španskijeh tica, i riblje paštete, maslina...

e te nesrjetne masline i moj jadni dundo...

dobar ko kruh ali bog mu eto nije do vele pameti, znate sikuro takovijeh ljudi. on ti se uhitijo sadit masline, i svi su mu rekli mani se čovječe, šuplja posla, ali zapeo tovar za te masline, i tako je sadijo, i prve godine nije rodilo ništa, druge jedva, a trjeće taman za jednu bocu uja... i eto tako ti je on odlučijo su tom bocom na izložbu čim je otvoru u novon 2005on godini


- 22:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 24.12.2004.

bez naslova

juče sam điravo prvo u grad pa preko straduna do sebastijana kad onđe nu sagradilozidpitajbogakad nemoš proć pa sam ondar mislijo e baš ću iz despeta proć onuda uličicom što iđe kala spon3e ali nu zatvorilo i te skale ehe al znam ja još jedan put kaco kroz kapetaniju pa s vanjske strane zidina iziđeš đusto na revelin a u gradu nijesam negojedamputprošo po stradunu a ono srejo em jednu žensku što mi je imabogtepitajkoliko asistila nonu em loritu fizičarku ondar onega pedera iz klasične i tajnicu pa ondar ona navalila dođi dođi ima prestava u gimnaziji izapodne a ja držnedajpovucipotegni njekako se izvuko oslobodimebože gimnazije još njeko vrijeme poću ja poću alpolakokacoimavrjemena e ondar sam išo đusto preko ploča i to baš oko ure i po nu svi iđu u gimnaziju i ja namjerno prolazim onuda ne bi li nabaso na njekoga a ono niđe nikoga biće imadu predsate jadni i tako sam prošo i kala banja oću rijet sišo sam dolika iz lazareta i da ću izać tamo kala ekscelzijora gori a ono zatvorena kapija grrrrrrrrr#$%(#/&/*%+# aje dobro vratijo se i ostavijo dovoljno materijala za vestigia sequi i ondar kala turističke potegni i popenji se onom jebenom ulicom i natrag doma

- 12:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.12.2004.

kapljice na krhotini

....zjeh

zjeeeeeeeeeeeeeeeeeeh



a kako počet kad bi hotijo rijet samo ovo: vratijo sam se doma :)))))))

al redom: prvo sam ujutro ušesto zagrebački brlog, ondar sam pozvo druga na objed u esce da se najedemo do besvjesti i učinimo despet ministarstvu koje na ixicu stavlja toliko solada da normalan čovjek ne može izjest u jedan mjesecokret.

i fino sam se najio: lignjuni, šporki makaruli, njekakovo meso su patatami. ni slatkega bome ni falilo.

e slatkega...

ondar smo ošli na tršnjevački trg, tamo drug ugleda njeku pečenjarnicu i pogleda mene, opet pogleda pečenjarnicu i provali: a neš valjda... dašta, i ne bi da ovi tovar ni reko da neima teorije da pojedem još i ovo, meni je škočijo nerav, i baš sam gusto jedne velike ćevape...

su kapulom i kajmakom, naravski

ondar se pozdravismo, a ja odoh put centra vratit štivo u knjižnicu

12ica

ne gusta me taj tramvaj, ali ajde, ovaj put barem bijaše interesantno. tuj ti njeka dva đaka:

bajdvej, zadaća iz latinskog ti je kriva

bajdvej, kako znaš

gledel sem ju prek odmora

pa kej?

pa navibus si prevel v jednine, i da, ne razmeš najbolše uloge reči

a meni već u glavi kuha: sinko, đete, barataš s njekojim pojmovima ko su čučom a ja hi još ne razumijem

uto eto ti nas na trgu. izađoh i da ću na vrata od knjižnice, kad nu, 'zatvoreno do tri' jerbo imade njeki nadripjesnik prezentaciju... kjuzo, ma kome? i eto đusto sam mislijo su onijem knjigami zatuć prvu babu, a posljedice su mogle bit kudikamo teže od krešenja mortaliteta kon ljudi 60+, jerbo bi me zakasnina došla šezdesetak kuna i nikolica bi osto bez zeljanice.

eee, ma neće, bogami neće

na vrata je došla V., e ona s nikolinoga bloga, đusto ona, i bome sredila da ne ukasnim...

eto glava i čovjek, glava i čovjek

...put kolodvora, a onđe, gospemoja, momenat milosti: u njekoga našijenca pod rukom hrga umotana u tvrdon karti, paspartuju jelte. od prisutnijeh niko ništa, al kume, prijateju nemoš mene privarit, znam ja pršut ka ga vidim pa makar ga ti tri puta bolje zapakovo.

srce mi je davalo far fačende...

ondar je trijebalo učinit svakove gluposti za uć u avijon, pa sam hi i učinijo. tuj sam se srejo s jednim znancem i tako smo kratili vrijeme. avijon je poletijo i sletijo. onđe su mi dali oni bombon. jedan.

stari je došo po me, a što se kasnije sučedavalo neka njeko drugi reče:

luta duša luta
hrbat
duše
lutaju mačaka duše
i crne vijesti
poneki prepadne se pas
udari zelenaca označe
podne ponoć
prapovijesni plutoni topova
lažne i zlobne glasnie
potresaju
možda s djevojaštvom duša
bježi
vraća se dramatično
tumači druga mjesta i spoznaje
nakon zadnjeg mimohoda
duša slavi maleni svijet
kapljice na krhotini


osamljeni grad, josip škerlj

- 11:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 21.12.2004.

O potrjebi ranojutarnje kosookosti

prvo bilježenje.

narodski je uvriježeno, a da ne rečem po staromu adetu, rijet kako je ono najteže, i sad bi priličilo da dadem vrst incipita mom prvaku, ha? ma ne da mi se, kaco…

para mi se kako je među vami i onijeh ki su, bilo po potrjebi bilo od sve volje, sonambuli. znate ondar koja je zima jutros bila…
znate, para mi se, i da japanska riječ kimono oće imat korijen u grčkomu heimoo´n, a tako ti grk zove zimu. al jadanebijo zima ti je tuj najmanji problem…

pa ded viđi ovo:

jebogati gužve danas! od trga do britanca - dvije stanice - 20 minuta… nemoš disat u onijem konzervama, a babe te guraju plastičnijem kukovima, a đeca kmeču, a očevi bale tepanjem onijem kmečalima, a cakla se urosila – jebote vrućine! i eto, volijo bi i crknut nego još sekund bit s tijem konzervansom, kadli, nu vraga, gambela se mikne naprijed … i? i metar, kaco, cijeli metar! i? i stop...grrrrr a jedine tri konzervirane babe, pa sve tri na me. a ondar jedna navijek 'najte se ľutit, mladi gospon, säm pak stara', ajde dobro, babe nekako i otrpiš ali kad ona druga gamadija, ženska osobito, navali opasana krznenijem bestijarijem, dođe mi para na uši: kaco, pa nijesam ja amortizer…

aha đusto sam to hotijo rijet – krzna, odnosno zašto je od velike potrjebe bit kosook ranim jutrom.

zašto, ha?

eeee, ma je se trijeba s brjemenom akomodavat, jel da? a kosookost je nužna jerbo kosooki japanci nosu kimona, a njih su, bogufala, ćopili grcima kad je prvi put alavija uledilo tamo đe ovi drugi živu.












- 21:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se