Pismo Tebi...(mozda ga jednom i procitas)
Ovaj suvoparan pozdrav stize otuda, sto sve sto je u mojoj glavi i srcu daleko (ponovo) prevazilazi moc mog izrazavanja. Ali…uz malo strpljenja, prenecu ti bar deo svega toga...jer upravo se spremam da odrzim obecanje dato sebi, koje glasi: idemo do kraja i nista od tebe necu kriti.
A sakrila sam.
Najvaznije.
U zelji da ispitamo granice prijateljstva i totalne iskrenosti, nismo pomislili, ili bar nismo govorili, o raspletu koji bi usledio ukoliko bi se ljubav uselila u jedno od nas dvoje, da tamo ostane zauvek.
Ne prijateljska ili bratska, vec ona prava, jedna i jedina, koja nema slicnosti ni sa cim osim sa samom sobom; i rusi sve sto joj se nadje na putu ukoliko se ne moze rascvetati i zablistati u svojoj punoj snazi, kako bi poput zvezde vodilje svetlela zauvek onima koji je nose u dusi.
A ne moze - od pocetka znali smo da je to u nasem slucaju besmisleno, no istina da srce razum ne slusa meni je, zanemarena i vec pomalo zaboravljena, ipak dosla glave i pokazala se u svom najstrasnijem obliku.
Sta da ti kazem…drago mi je sto sam, ipak, upoznala pravu snagu ljubavi, isto onoliko koliko mi je tesko zbog toga sto se za istu ne mogu, i ne smem boriti. A nakon emotivnih uzasa koje sam prezivela zbog nekih drugih stvari i nekih drugih ljudi, nemam snage da se uhvatim u kostac sa emocijama koje me satiru i lome, kako bih ocuvala privid koji ne zelim. Pogotovo zato, sto ono sto vec odavno osecam prema tebi nije poznato mojoj dusi od ranije.
Mozda je bas zbog toga moj unutrasnji radar zakazao, propustivsi da me na vreme obavesti o katastrofi koja sledi; zaljubljivanje sam nazivala ekstazom zbog novonastalog prijateljstva, a pocetak ljubavi privrzenoscu ka jednoj tako bliskoj mi i dragoj osobi. Ka jedinom bicu na planeti koje sam osetila i dozivela kao sebe, ili svoje drugo ja, suprotnog pola i meni neverovatno bliskog nacina razmisljanja i osecanja.
Jedinom…?
Dodje mi da se nasmejem glasno i histericno, jer ljubav van konkurencije kako sam klasifikovala nas odnos u strahu od istine, zazivela je jos tada u mom srcu. Kao prava i jedina, nepriznata i ne sasvim prepoznata, ali itekako prisutna i stvarna.
Vidis, uz sve sto ti ikada jesam napisala, o svemu sto je tvoje prisustvo, nacin razmisljanja i sve ostalo sto te cini onakvim kakav si se probudio u meni, propustila sam da objasnim sledece: borba protiv mojih osecanja prema tebi je samo fiktivna, glava forsira realnost, stisavajuci oluju, ali srce zna odavno koliko je sati.
I kada sam otvorenih ociju pogledala na taj sat on mi je rekao da je moje vreme isteklo, da je prekasno, da je odredjeno da prekasno bude jos danom mog rodjenja, jer nastupio je godinama ranije...
Ti si predaleko u buducnosti, a da bi savrseno ikada moglo i da bude savrseno. Jedino sto doseze tom idealu je moja ljubav, veca i jaca od icega sto sam mogla zamisliti, doziveti ili opisati.
Da…ljubav za tebe, jer volim te vise od zivota, zelim te iako te nikad nisam imala; i potrebniji si mi od vazduha koji disem
Uzalud…nema u mojim recima ni osecanjima idealizovanja i besmislenog zanosa, volim te bas takvog kakav si, odnosno kakvog sam te upoznala. Sa vrelinama koje su nepobitne i manama koje se lako daju naslutiti, sa dusom koja je mojoj bliska toliko da boli.
Suze kazu: dosta je.
Nikada, ni u svojim najsmelijim fantazijama, nisam mogla zamisliti takvu mesavinu intelektuelne, duhovne i emotivne bliskosti i razlicitosti kakve sam, bar delic, iskusila sa tobom. Ne treba dodavati svemu ovome da nedostaje samo jos fizicko uklapanje kako bi sve, zaista i bilo savrseno, ali nije to put kojim zelim da idem.
Ne, jer plasim se da bi se to dogodilo samo zato, da bih utvrdila da je ono sto propustam ravno maksimumu o kome mastam, jer bi mi tako bilo mnogo teze.
Ne moze se ici po svetu sasvim bez srca, znas.
Produbljivanje naseg odnosa na bilo kom planu oduzelo bi mi celu sebe, cak i ono malo sto mi ostaje u rezervi time sto nas odnos nije doziveo svoju kulminaciju na bilo koji nacin, i sto mi daje snage da napisem ovo pismo i da, nekako, pokusam da nastavim sa svojim zivotom dok je jos ista od njega preostalo, a da nije usmereno ka Tebi.
A preostalo je malo toga.
I zato te se moram odreci, cak i kao prijatelja.
Sada, pre nego sto bude prekasno za povratak iz tuge neostvarenih zelja, koja vec pocinje da me prozdire i nosi ka bezdanu ocajanja.
Ne znam kako ces ovo protumaciti a i svejedno mi je, jer mislim da je vreme da nestanem iz tvog zivota. Sasvim, jer previse je pozitivne energije zastrujalo medju nama (i ti si svestan toga, ne lazi sebe) a da bih umela da te volim a da te nezavolim, da te razumem a da te ne pozelim…za sebe.
Za nas.
Za vecnost.
Kako to nije moguce, a ni fer…odlazim.
Kukavicluk? Mozda.
Provela sam noci i noci razmisljanja o nacinu na koji bih mogla da ostanem deo tvog zivota, a da te ne povredim i da ti pruzim bar ono sto bi ti od naseg odnosa pozeleo. Nesebicno zamisljeno, ali pokazalo se kao neostvarljivo, jer svaka tvoja rec u mojoj dusi uzrok je ceznje i agonije koju ne umem da prekinem, a svaka, najneznatnija grubost baca me u ponor ocajanja. Ovako jedino umem da sacuvam razum, i ne podredim sebe toj ljubavi koja ce me (neostvarena) unistiti.
Jednom si mi napisao da sam jedina osoba sa kojom ne mozes normalno komunicirati. Vidis, i ti si takva osoba, a ja ne zelim kompromise ni polovicna resenja, ne zelim da se mirim ni sa cim, a morala bih ukoliko bih nastavila da lazem sebe kako te volim samo kao prijatelja. Jer zelim svih onih stotinu procenata tebe koja nikada necu dobiti, zelim da ti dam sebe u potpunosti, a kvariti tvoju buducnost i oduzimati ti vreme nekim ukradenim neznostima i trikovima ne pada mi na pamet, nije to moj stil.
Mozda deluje previse uobrazeno to sto mislim da znam sta je bolje za tebe od tebe samog, ali cinjenice su toliko ocigledne da im ne mozes pobeci cak i da zelis, a znam da ne zelis: jez je nepremostiv i tu pomoci nema.
Uostalim, ko sam ja da govorim o tvojim zeljama…?
Ja sam samo zena koja voli, i kojoj si obogatio zivot za jednu utesnu misao: covek koga mogu voleti svom snagom, na svaki nacin i do kraja postoji, i ja sam ga bar donekle upoznala. Previse a da ga ne zavolim, premalo u odnosu na zelju koja mi plamti u srcu.
Ipak, to bi trebalo da mi bude dovoljno.
Instinkt je trebao da mi sve ovo kaze odavno, ali resila sam da budem slepa i zavaravala i tebe i sebe, samo odlazuci neizbezno.
Senka…i zivot u njoj, nikad nije bila moje prirodno zivotno okruzenje, jer moram da imam sve ili ne zelim nista.
Toliko o meni znas, i zato verujem da te ovo pismo nece previse iznenaditi. Ni zaboleti, jer uzalud je zaliti za stvarima koje ne mozemo da promenimo. Izbor je jasan, druze moj. sve ostalo je zavaravanje.
Kazem ti druze, jer ovim pismom obracam ti se kao prijatelju kakav si sam, na moju srecu ili nesrecu, odlucio da mi budes - najbolji od svih sa kojima mi se put ikad ukrstio. Tako ces me, mozda, lakse i razumeti.
Kao nekome koga volim ne mogu ti pripasti, jer reci neznosti jako tesko izlaze iz srca kada se zaista i osecaju...bar onome ko je predmet takvih osecanja, koja se ne mogu i ne smeju realizovati. Uostalom, i ne smem ti pisati na taj nacin, jer znam da nemam prava na to.
I zato, necu pisati o svom bolu, niti o svojoj sreci. Bez dramatizovanja, jer znam da znas, da sve znas, i to je jedan od razloga sto te volim toliko da to prevazilazi granice razuma.
Ne pamti me po zlu. Ni po dobru. Pamti me po osmehu…
Neka ti svaka moja tuga otvori vrata nekoj novoj sreci…tudji cvete moj…
Osmeh molim...
10.08.2006. u 17:46 | Silence is golden...(39) | #
Broken
Kao slika u mom mozgu;
vizija u svim mojim snovima...
Onda kad oluja porusi sve mostove koje me vezu sa nutrinom duse moje, sve mostove preko kojih moje srce prelazi.
Jesi li se ikad osetio usamljen u gomili...?
I svi ti putevi koje sam kao svoje prepoznavala...
...sada hodaju sami...
Jesi li ikad osetio smiraj dana dok gledas u oci koje te ljubavlju obasipaju...?
Oh I'm broken...
So this is how I fall...
And now I can't go back.
07.08.2006. u 21:59 | Silence is golden...(21) | #
Freedom
Dugo je proslo kako se ovako nisam osecala.
Resila sam da ovaj post posvetim Sebi...kao i Vama koji me citate.
Puno sam puta htela nestati iz ovog i iz svakog drugog sveta, ali kao sto vidite ovde sam ostala.
Jedino je ovde puno ljubavi i jedino je ovde moguce otvoreno pricati sa sobom i pre svega: Sebi priznati vlastite strahove.
Nije da ima puno cega se bojim, ali eto; ovde mi toplo...
Zato ostajem...
Necu reci zauvek, jer zauvek je period koji zna zaboleti ako se pogazi.
Samo ostajem...
I volim Vas sve...!
05.08.2006. u 23:09 | Silence is golden...(8) | #
...
Prazan papir.
Sapucu reci, a ipak govore vrlo glasno; kao da u jednom trenutku cak i vriste.
Da...osecaj zvezda je toliko topao da ne mogu da dolovim njegovu lepotu.
Gori.
Vristali smo u nocima Sunca i pre toga; i vristacemo ponovo.
Ipak, samo smo ljudi. Ljudima je sve dozvoljeno.
Prazan papir koji se cita.
Mozda bi trebalo da vam cutim o sebi, to ce biti najlaksi nacin da vam bilo sta ispricam.
Sutra.
Ispricacu vam sutra, juce i danas.
Danas.
Traziti.
Traziti bilo sta.
Imati.