|
Dugo već uzgajam pretince za sve vrste ljudi i uvjerenje da me više ništa ne može iznenaditi.
Svima nam je to poznato. Kad hodamo svijetom i prosuđujemo ljude po odjeći i izrazu lica, klasificiramo ih, tako sigurni u svoje nevarljivo razlučivanje, zaštićeni, uvjereni da nam se, pošto smo prešli one mlade, tako varljive godine, više nitko ne može predstaviti za nešto što nije. Nitko nas više ne može zateći, prevariti, isjeći pa likovati nad našim užasom i tugom. Zar je prevara i laž neka strašna, demonska sila, odvojena od nas, tako čistih?
Ta, ljudi smo. Prevarama i lažima se hranimo, time zamrzavamo svoju sliku o sebi i osiguravamo ju od nagrizanja zuba vremena. Postavljamo stol pomno izbiranim informacijama o nama samima i ukrašavamo ga aranžmanima zakrabuljenih strahova (od smrti, od ljubavi, od pretjerane brige za Nekog Drugog koji nismo mi sami, jedini zbir mesa i krvi vrijedan udivljenja). Preživamo začinjenu kombinaciju riječi - zvukova i šutnje (koje izmjenjujemo pri svakom poznanstvu, ma koliko puno ljubavi ono bilo), razasutih u pravom omjeru, kako nam nepce ne bi osjetilo gorak okus smrtnosti. Za desert - sitna, slatka, bijela zrnca laži.
Trujemo se tako svaki dan, uživajući u tom okusu zbilje koju smo sami iskrojili, u statusu quo iza Zavjese Stvari. Pa se pitamo, kako to da nas ljudi iznevjere, da odu, da radimo i sanjarimo o stvarima nad kojima se zgražamo - jer nisu dolične, nisu u dosluhu sa moralom, sa velikim poretkom stvari.
A ja se pitam - zar bi moglo biti ikako drugačije?
(And the coloured girls go
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo)
music mode: dali's car
|
