nedjelja, 06.01.2008.

NIŠTAVILO. NOVAC. Nicht oprečni pojmovi.


Ništavilo zamišljam tako što se pokrijemo preko glave te još i zažmirimo. Tada ne vidimo ništa, tj. vidimo samo crnoću. Zato to nije pravo ništavilo, jer zapravo ne bismo uopće smjeli vidjeti. Tko hoće ništavilo, trebao bi zamisliti prazan prostor iz kojega je svijet tako odsutan da čak nije niti odsutan. Dakako da ta racionalizacija ne pomaže. Ništavilo je zapravo ono što nam se u takvim prilikama obično dogodi tj. kada zaspimo.

S. Andrić, ENCIKLOPEDIJA NIŠTAVILA


Kad već može Tomić, mogu i ja. Citirati druge i švercati to kao pronicljivo und višesmisleno, mislim. Doduše, ovaj dio sa švercanjem radim ja, Tomić je po ovom pitanju nedužan k'o ovčica.

Neke od misli koje je citirani pisac iznio u citiranoj maloj knjižici u nekom su smislu stvarno revolucionarne, a istodobno - možete li to uopće vjerovati - prirodne i bez pretenzija. U doba kad se revolucionarno uglavnom definira kao sadržaj žute štampe, ovo, što slijedi zbilja zaslužuje taj pridjev (valjda će gdin Andrić oprostiti meni, kradljivici, što ga ovako bezočno citiram):


NOVAC. Novac je Ništa, a ipak nam je žao kad ga nemamo. Također patimo ako ga, nepromišljenim trošenjem, olako gubimo; jedino kad njime napunimo džepove bez namjere da ga trošimo, novac nas usrećuje, takoreći samom svojom prisutnošću, iako nam je upravo tada potpuno beskoristan. Ali mi smo sretni što posjedujemo Ništa. Papirnato, šuštavo i raznobojno Ništa. (Mogućnost da odjednom imaju mnogo novca nenavikle osobe nadahnjuje najbesmislenijim idejama. Moj ujak, čijem su ocu komunisti nacionalizirali velik komad zemlje, posljednjih godina sanja o tome kako će povratiti svoj posjed, smjesta ga unovčiti i onda, na povratku iz grada, odjednom uzeti dva taksija: jedan za sebe, drugi za svoj šešir.)
Pretpostavljam da je uzbudljivo imati mnogo novca. Ali i imati ga malo također je zanimljivo, jer nas tjera da razmišljamo, računamo i odabiremo što bismo najradije kupili za novac kojim raspolažemo. Još je najuzbudljivije ne imati novca uopće jer tada smo zadovoljni što smo odoljeli napasti da kupimo ovu ili onu glupost (tek sada uviđamo koliko nam je nepotrebna), i uživamo što nismo na nju potrošili ni paru svog novca.


E, sad. Zašto je ovo tako poseban pasus? A kome mogu, pitam ja vas, ove riječi slađe zazvučati, dati utjehu i objašnjenje dugogodišnje opsesije nego samoj Opsjednutoj osobi? Dakle, pasus je poseban jer je MENI poseban. To svakako ne mora biti slučaj sa ikim drugim tko ovo pročita.

Ali - i to je, zapravo, jedino što sam danas htjela reći - ne doima li se malko okrutnom igrom sudbine što je nešto, ovdje ovako pojednostavljeno, gotovo valcerovski, opisano, isto što se često u dokonim šalama naziva silom koja pokreće svijet - zapravo upravo stvar koja nas u tolikoj mjeri određuje da možemo (i vjerojatno hoćemo) doći i do smrtnog časa sa istim tupim, kompulzivnim kalkulacijama u glavi? I nije li okrutno da, zapravo, postoji jako velika šansa (puno veća nego se usudim izračunati) da u cijelom životu nećemo okusiti ništa smisleno, ništa revolucionarno, upravo jer smo većinu svojih dana proveli misleći o tome kako ćemo sačuvati, potrošiti, zadržati novac?

Ovo nije moraliziranje. Nedajbože takvoga zla. Ovo je, baš kao i sve citirano, samo igra. Samo igra. A bogzna da se igra baš lako, valcerski lako, prometne u stvarnost.

http://www.index.hr/vijesti/clanak.aspx?id=369968

| 19:35 | Komentari (8) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se