|
Kad sam se probudila, znala sam da će danas biti Taj Dan, kad ću otvoriti blogeditor. Prvi svakako ne, no, da li i zadnji, tko to zna. Osjećaj da je važno to što ja imam reći nepobjediv je. U nekim zapadnim kulturama se to, čula sam, zove egomanija. I naveliko se potiče.
A zašto? Zašto baš danas?
Možda jer je sutra posljednji dan 2007. godine? Možda. Iako, sporazumno mi resetiranje brojača godina znači sve manje i manje što idem starija i starija. I ne, to nije samozavaravanje nego prosta neproširena, gola činjenica.
Zapravo, većina stvari je, kad se ogoli, u priličnoj mjeri takva - prosta, lišena kozm(et)ičkih i sudbonosnih značenja. Samo što mi, eto, u toj našoj komediji (da ne bude navijek - u tragediji) postojanja, nastojimo sebi uljepšati duge, dosadne, hladne dane vješajući nekakve svjetleće i blješteće ukrase po gradskim trgovima, po prozorima kuća i trgovina. Pa čak - a nemalo je star taj novi, kineski trend - mnogobrojne inkarnacije Djeda Mrazova (ili kako li se već ti tipovi danas zovu) od plastike, simbiozom vezane uz plastične, osvjetljene skale, uz koje se veru na balkone mnogobrojnih kuća.
U ovoj mi je slici sveprisutnih Djeda Mrazova sazdana sva nesreća svijeta. A onda opet, možda je to samo moj snobizam. Jer, tolika količina nekad eksluzivnih, once-in-a-year simbola djetinjstva ne može nikako biti dobra po zdravlje. Zaboravimo na trenutak očite posljedice ove konzumentske manije u vidu postblagdanskog groblja Djeda Mrazova i računice prosječnog vremena potrebnog da se sva ta plastika razgradi. Ono što me trenutno daleko više mori jest što su ti jadni tipovi u crvenom šutirani u otprilike istu kategoriju kao i ubojstva na filmu, fast food, video igrice i porno filmići na zaslonu mobilnog telefona. Jednostavno ih je previše. Ne možete mi reći da je to dobro.
Svjesna sam, kao i svaki drugi patetični stvor koji vazda pokušava ići uzvodno, umjesto da se lijepo prepusti toku i barem malo uživa, da ovaj moj anti-blagdanski stav nije nešto novo ni revolucionarno. Ali što danas jest novo, pitam ja vas? Što nas toliko skandalozno i šokantno neviđeno može natjerati da stojimo par trenutaka, dugih k'o vječnost, otvorenih ustiju, raširenih očiju, bez teksta?
Nikakav foršpan s RTL-a za novu sezonu 'Reži me', u svakom slučaju. A bogami, ni reklame koje prodaju žene koje prodaju seks koji prodaje najnoviji mliječni proizvod. Pa čak ni najnovija revolucionarna krema s botulinom protiv bora, koju reklamira kakva 16-godišnjakinja. A niti najnoviji film sa pedeset puta više akcije i šezdesetosam puta više seksa i auto-utrka. U naše doba, već su i trgovački centri postali dosadni.
U Londonu, u Engleskoj - zemlji koja je u posljednjih nekoliko godina postala doslovce opsjednuta organskom proizvodnjom, reciklažom i fairtrade-om (dragi naši ex-kolonijalisti) - pokrenuta je inicijativa da se svakogodišnja kupovina ukrasa za bor zamijeni razmjenom istih. To fukcionira tako da ljudi sakupljaju sa tavana neke od svojih kolekcija ukrasa koje su sakupili tijekom godina (znate kako to već ide: jedne godine zeleno sa crvenim, jedne godine modro sa srebrnim, jedne zlatno sa ljubičastim, sve je to već zapisano u priručnicima dobrog blagdanskog ukusa), donose ih na jedan štand i uzimaju druge, tuđe. A sve u svrhu očuvanja okoliša.
Nije nešto revolucionarno (ta, što danas jest?) ali je početak. Bar je donekle personalizirano. Ne možemo vratiti vrijeme i izgubljenu dječju nevinost, vjerojatno to ni ne želimo. Ali bar, za početak, ne gomilajmo Djeda Mrazove i blagdanske ukrase, kad već gomilamo sve drugo.
I da, sretna vam nova godina. Svima. Jer, svima nam treba malo više sreće.
|
