ordinarylove

Rijetkima od vas koje zanima kako provodim dane dovoljne će biti tri riječi: srpanj, put, Engleska.

Ajde, ajde, dobro, možda još par riječi - nisam u posjedu određene olitiga pretpostavljene količine materijalnih sredstava potrebnih za dotični put i moram po tkoznakojiput dubit' na glavi e kako bih iste izumislila.

Ne kupam se, hvala na pitanju. Mom je razmaženom, gadljivo neosunčanom tijelu potrebno ipak nešto malo udobnije, podatnije i daleko čistije nego što je, evo, da bubnem, plaža Bačvice pred sam jek sezone. Ne znam zašto (moguće je to samo moj skroman doprinos rastućoj svjetskoj hipohondriji), ali ideju da se kupam u bazenu nečijih tjelesnih izlučevina nekako me ne čini odveć razgaljenom, blago rečeno.

Kupat' ću se možda tek dva blažena dana, kad ću, pred sam put na sjever Engleske, otići - po dužnosti, dakako - istestirati kamping-opremu koju namjeravam nosit' na taj predalek put (kad bolje razmislim, rađe me nemojte baš shvaćat ozbiljno, jer meni je predalek put bio i onaj lanjski do Trpnja - avantura u rangu Indiane Jonesa, so to say), i to negdje na neki otok gdje je mogućnost da me uhvate kako podižem šator u nekom šumarku, između dva buška, što minimalnija moguća, upravo kao i broj zlobnih mještana, spremnih da u bilo kojem trenu zločince koji kampiraju na divlje prijave nadležnim vlastima s kojima igraju na balote i loču tokom zime.

Eh, da. I komarci. Ništa mi ne pomaže, ama baš ništa. Nosim duge haljine i hlače jer su mi noge krvave od dva-dana-starih, izgratanih i otečene od friških uboda i već se pomalo saživljavam sa životom redovnica. Ili bar fakira. Znam da zvuči otrcano i kao da se "opet nekog vraga žalim", ali uvjeravam vas da je hodanje po gradu od kuće do posla po vrućini kakva vlada u Splitu u podne-nula-nula u ravnini sa hodanjem po staklu, čavlima ili čemuliveć. A na kraju krajeva, oni iz toga, valjda, bar dobiju neka vražja postignuća, sjedinjenja sa Entitetom koji je bog ili slično (slobodno nadopunite svojom verzijom Vječnog i Iskonskog).

Dok ja, pak, eto, samo mogu lajat' na misec.

Iskreno, ne razumijem kako se ta preobrazba, to novo samo-nazivanje dogodilo.

Vjerujem da se čak i one, starije i sivije od mene, barem povremeno, ako ne baš svo vrijeme, pitaju:

kad im je točno glas počeo zvučat autoritativno kao kod teta u vrtiću ili maminih prijateljica,
u kom je momentu odluka da je vrijeme za djecu, za brak, za mir bila donešena,
kada su (i kako tako lako?) prihvatile da su njihovi lični dječji rođendani iskoračili i ustupili časno mjesto Centralnih Događaja rođendanima njihove djece, tuđe djece, zar je važno čije djece...?

Uhvatila sam taj moment, prije neki dan.

Usred razgovora, usred rečenice koju sam imala izgovorit, kome - nije ni važno, a kao i obično u takvim momentima - ni ne sjećam se tog jadnog, drugog aktera.

Znate ono kad se gledate u ogledalo, a vidite nekog drugog? I znate da će od tada sve biti drukčije, sigurno i nepovratno drukčije?



(...)