nedjelja, 03.08.2008.

NIZOVI RIJEČI

Pišem, eto, tek tako.

Prije svega, da se uvjerim da još uvijek znam sa istom djetinjastom strasti povlačiti crte po papiru i magično ih povezivati u riječi kojima, tek pošto su otjelovljene preda mnom, dajem smisao.

Riječi s naknadnim smislom - paradoksalno, zapravo smiješno.

U svakom novom odnosu gubimo sebe i pretačemo stavove, misli, nade i planove u zamišljenu simbiozu kojoj život, vrlo, vrlo vjerojatno, udahnjujemo samo mi.

Vidiš, mali moj...zato se tako puno bojim skakati. Zato što, as I grow older, ponor preda mnom zjapi sve više. Svaki put kada se odlučimo dati, dati bespoštedno, ma makar i djelomično, treba zakoračiti u taj ponor. A ja sam već u fazi da se bojim gledati put dolje, baš kao netko tko se boji visine i pogled dolje mu znači - smrt. Ili skamenjenje.

Što se u tom pretpostavljenom ponoru nalazi?

Kako to saznati?

Vjerojetno samo kakav duh, kakav mali, beznačajni demon. Al' ja mu se bojim pogledati u oči, u istinu stvari.

| 16:32 | Komentari (8) | Isprintaj | #

petak, 14.03.2008.

Lijepe selekcije radim.

Photobucket

Dugo već uzgajam pretince za sve vrste ljudi i uvjerenje da me više ništa ne može iznenaditi.

Svima nam je to poznato. Kad hodamo svijetom i prosuđujemo ljude po odjeći i izrazu lica, klasificiramo ih, tako sigurni u svoje nevarljivo razlučivanje, zaštićeni, uvjereni da nam se, pošto smo prešli one mlade, tako varljive godine, više nitko ne može predstaviti za nešto što nije. Nitko nas više ne može zateći, prevariti, isjeći pa likovati nad našim užasom i tugom. Zar je prevara i laž neka strašna, demonska sila, odvojena od nas, tako čistih?

Ta, ljudi smo. Prevarama i lažima se hranimo, time zamrzavamo svoju sliku o sebi i osiguravamo ju od nagrizanja zuba vremena. Postavljamo stol pomno izbiranim informacijama o nama samima i ukrašavamo ga aranžmanima zakrabuljenih strahova (od smrti, od ljubavi, od pretjerane brige za Nekog Drugog koji nismo mi sami, jedini zbir mesa i krvi vrijedan udivljenja). Preživamo začinjenu kombinaciju riječi - zvukova i šutnje (koje izmjenjujemo pri svakom poznanstvu, ma koliko puno ljubavi ono bilo), razasutih u pravom omjeru, kako nam nepce ne bi osjetilo gorak okus smrtnosti. Za desert - sitna, slatka, bijela zrnca laži.

Trujemo se tako svaki dan, uživajući u tom okusu zbilje koju smo sami iskrojili, u statusu quo iza Zavjese Stvari. Pa se pitamo, kako to da nas ljudi iznevjere, da odu, da radimo i sanjarimo o stvarima nad kojima se zgražamo - jer nisu dolične, nisu u dosluhu sa moralom, sa velikim poretkom stvari.

A ja se pitam - zar bi moglo biti ikako drugačije?

(And the coloured girls go

Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo
Doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo, doo)


music mode: dali's car

| 11:30 | Komentari (6) | Isprintaj | #

utorak, 11.03.2008.

Bitter end = the anchor cable is tied to the bitts, when the cable is fully paid out, the bitter end has been reached. The last part of a rope or cable.

Since we're feeling so anesthetised
In our comfort zone...


'oću da sam u Zagrebu, sa B., da slušamo Tori, idemo u Jabuku u petak i po cijele dane izbjegavamo oh-tako-dosadne obaveze. Još nismo ispunile obećanje da ćemo pogledat' 'Sideways' uz bocu Pinota, ali - takomisvega - ovaj puta ćemo to uraditi.

I upisat ću ove godine filozofiju i engleski. Hoću. Pa makar me to koštalo onog gliba od posla u državnoj instituciji.

Budem li se još koju godinu konformirala i oblikovala, poput plastelina, prema tuđim željama, završit ću kao Esther Greenwood a.k.a. Sylvia. Iako - a mrzim to priznati - još uvijek vjerujem kako ima nečeg duboko romantičnog u mentalnom poremećaju.

http://youtube.com/watch?v=2KkarMNlTzY

bulletproof, anesthetised.

| 17:19 | Komentari (6) | Isprintaj | #

nedjelja, 06.01.2008.

NIŠTAVILO. NOVAC. Nicht oprečni pojmovi.


Ništavilo zamišljam tako što se pokrijemo preko glave te još i zažmirimo. Tada ne vidimo ništa, tj. vidimo samo crnoću. Zato to nije pravo ništavilo, jer zapravo ne bismo uopće smjeli vidjeti. Tko hoće ništavilo, trebao bi zamisliti prazan prostor iz kojega je svijet tako odsutan da čak nije niti odsutan. Dakako da ta racionalizacija ne pomaže. Ništavilo je zapravo ono što nam se u takvim prilikama obično dogodi tj. kada zaspimo.

S. Andrić, ENCIKLOPEDIJA NIŠTAVILA


Kad već može Tomić, mogu i ja. Citirati druge i švercati to kao pronicljivo und višesmisleno, mislim. Doduše, ovaj dio sa švercanjem radim ja, Tomić je po ovom pitanju nedužan k'o ovčica.

Neke od misli koje je citirani pisac iznio u citiranoj maloj knjižici u nekom su smislu stvarno revolucionarne, a istodobno - možete li to uopće vjerovati - prirodne i bez pretenzija. U doba kad se revolucionarno uglavnom definira kao sadržaj žute štampe, ovo, što slijedi zbilja zaslužuje taj pridjev (valjda će gdin Andrić oprostiti meni, kradljivici, što ga ovako bezočno citiram):


NOVAC. Novac je Ništa, a ipak nam je žao kad ga nemamo. Također patimo ako ga, nepromišljenim trošenjem, olako gubimo; jedino kad njime napunimo džepove bez namjere da ga trošimo, novac nas usrećuje, takoreći samom svojom prisutnošću, iako nam je upravo tada potpuno beskoristan. Ali mi smo sretni što posjedujemo Ništa. Papirnato, šuštavo i raznobojno Ništa. (Mogućnost da odjednom imaju mnogo novca nenavikle osobe nadahnjuje najbesmislenijim idejama. Moj ujak, čijem su ocu komunisti nacionalizirali velik komad zemlje, posljednjih godina sanja o tome kako će povratiti svoj posjed, smjesta ga unovčiti i onda, na povratku iz grada, odjednom uzeti dva taksija: jedan za sebe, drugi za svoj šešir.)
Pretpostavljam da je uzbudljivo imati mnogo novca. Ali i imati ga malo također je zanimljivo, jer nas tjera da razmišljamo, računamo i odabiremo što bismo najradije kupili za novac kojim raspolažemo. Još je najuzbudljivije ne imati novca uopće jer tada smo zadovoljni što smo odoljeli napasti da kupimo ovu ili onu glupost (tek sada uviđamo koliko nam je nepotrebna), i uživamo što nismo na nju potrošili ni paru svog novca.


E, sad. Zašto je ovo tako poseban pasus? A kome mogu, pitam ja vas, ove riječi slađe zazvučati, dati utjehu i objašnjenje dugogodišnje opsesije nego samoj Opsjednutoj osobi? Dakle, pasus je poseban jer je MENI poseban. To svakako ne mora biti slučaj sa ikim drugim tko ovo pročita.

Ali - i to je, zapravo, jedino što sam danas htjela reći - ne doima li se malko okrutnom igrom sudbine što je nešto, ovdje ovako pojednostavljeno, gotovo valcerovski, opisano, isto što se često u dokonim šalama naziva silom koja pokreće svijet - zapravo upravo stvar koja nas u tolikoj mjeri određuje da možemo (i vjerojatno hoćemo) doći i do smrtnog časa sa istim tupim, kompulzivnim kalkulacijama u glavi? I nije li okrutno da, zapravo, postoji jako velika šansa (puno veća nego se usudim izračunati) da u cijelom životu nećemo okusiti ništa smisleno, ništa revolucionarno, upravo jer smo većinu svojih dana proveli misleći o tome kako ćemo sačuvati, potrošiti, zadržati novac?

Ovo nije moraliziranje. Nedajbože takvoga zla. Ovo je, baš kao i sve citirano, samo igra. Samo igra. A bogzna da se igra baš lako, valcerski lako, prometne u stvarnost.

http://www.index.hr/vijesti/clanak.aspx?id=369968

| 19:35 | Komentari (8) | Isprintaj | #

nedjelja, 30.12.2007.

Sve ovo samo zbog kineskih Djeda Mrazova

Photobucket

Kad sam se probudila, znala sam da će danas biti Taj Dan, kad ću otvoriti blogeditor. Prvi svakako ne, no, da li i zadnji, tko to zna. Osjećaj da je važno to što ja imam reći nepobjediv je. U nekim zapadnim kulturama se to, čula sam, zove egomanija. I naveliko se potiče.

A zašto? Zašto baš danas?

Možda jer je sutra posljednji dan 2007. godine? Možda. Iako, sporazumno mi resetiranje brojača godina znači sve manje i manje što idem starija i starija. I ne, to nije samozavaravanje nego prosta neproširena, gola činjenica.

Zapravo, većina stvari je, kad se ogoli, u priličnoj mjeri takva - prosta, lišena kozm(et)ičkih i sudbonosnih značenja. Samo što mi, eto, u toj našoj komediji (da ne bude navijek - u tragediji) postojanja, nastojimo sebi uljepšati duge, dosadne, hladne dane vješajući nekakve svjetleće i blješteće ukrase po gradskim trgovima, po prozorima kuća i trgovina. Pa čak - a nemalo je star taj novi, kineski trend - mnogobrojne inkarnacije Djeda Mrazova (ili kako li se već ti tipovi danas zovu) od plastike, simbiozom vezane uz plastične, osvjetljene skale, uz koje se veru na balkone mnogobrojnih kuća.

U ovoj mi je slici sveprisutnih Djeda Mrazova sazdana sva nesreća svijeta. A onda opet, možda je to samo moj snobizam. Jer, tolika količina nekad eksluzivnih, once-in-a-year simbola djetinjstva ne može nikako biti dobra po zdravlje. Zaboravimo na trenutak očite posljedice ove konzumentske manije u vidu postblagdanskog groblja Djeda Mrazova i računice prosječnog vremena potrebnog da se sva ta plastika razgradi. Ono što me trenutno daleko više mori jest što su ti jadni tipovi u crvenom šutirani u otprilike istu kategoriju kao i ubojstva na filmu, fast food, video igrice i porno filmići na zaslonu mobilnog telefona. Jednostavno ih je previše. Ne možete mi reći da je to dobro.

Svjesna sam, kao i svaki drugi patetični stvor koji vazda pokušava ići uzvodno, umjesto da se lijepo prepusti toku i barem malo uživa, da ovaj moj anti-blagdanski stav nije nešto novo ni revolucionarno. Ali što danas jest novo, pitam ja vas? Što nas toliko skandalozno i šokantno neviđeno može natjerati da stojimo par trenutaka, dugih k'o vječnost, otvorenih ustiju, raširenih očiju, bez teksta?

Nikakav foršpan s RTL-a za novu sezonu 'Reži me', u svakom slučaju. A bogami, ni reklame koje prodaju žene koje prodaju seks koji prodaje najnoviji mliječni proizvod. Pa čak ni najnovija revolucionarna krema s botulinom protiv bora, koju reklamira kakva 16-godišnjakinja. A niti najnoviji film sa pedeset puta više akcije i šezdesetosam puta više seksa i auto-utrka. U naše doba, već su i trgovački centri postali dosadni.

U Londonu, u Engleskoj - zemlji koja je u posljednjih nekoliko godina postala doslovce opsjednuta organskom proizvodnjom, reciklažom i fairtrade-om (dragi naši ex-kolonijalisti) - pokrenuta je inicijativa da se svakogodišnja kupovina ukrasa za bor zamijeni razmjenom istih. To fukcionira tako da ljudi sakupljaju sa tavana neke od svojih kolekcija ukrasa koje su sakupili tijekom godina (znate kako to već ide: jedne godine zeleno sa crvenim, jedne godine modro sa srebrnim, jedne zlatno sa ljubičastim, sve je to već zapisano u priručnicima dobrog blagdanskog ukusa), donose ih na jedan štand i uzimaju druge, tuđe. A sve u svrhu očuvanja okoliša.

Nije nešto revolucionarno (ta, što danas jest?) ali je početak. Bar je donekle personalizirano. Ne možemo vratiti vrijeme i izgubljenu dječju nevinost, vjerojatno to ni ne želimo. Ali bar, za početak, ne gomilajmo Djeda Mrazove i blagdanske ukrase, kad već gomilamo sve drugo.

I da, sretna vam nova godina. Svima. Jer, svima nam treba malo više sreće.

| 14:30 | Komentari (4) | Isprintaj | #

utorak, 02.10.2007.

Preskupa hrana i piće, nadzorne kamere gdje se god okreneš. ali slonovske procije čipsa čine Englesku 'a lovely-jubbly place to be'!

'Ajmo prvo malo o paranoji.

Kad smo se iskrcali iz easyjet-ovog narančastog aviončeka na Gatwick aerodromu (kojeg je jedan moj splitski znanac upravo megalomanski proglasio 'malešnim', duboko zanemarivši činjenicu da su najveći aerodromi koje sam u životu vidjela Pleso i Berlinski Schoenenfeld - oba veličine prosječnog supermarketa), prvo što sam, nakon što sam se u maniri krumpira dokotrljala kroz bezbrojne gate-ove do prvog Bootsa i Marks & Spencera, uočila bilo je da nigdje, ali ama baš nigdje, na čitavoj stanici, nema kante za smeće.

E, da vas nekolicinu neinformiranih ne bih ostavila u neznanju, smjestimo prvu cijelu situaciju u kontekst. U vrijeme našeg dolaska u London, svi su još (razumljivo) bili pod dojmom auto-bombe.

Iako mene, balavu kakva već jesam, ni ta situacija nije spriječila da se sa poznanikom Ircem pošteno isprdam na račun aktualne paranoje: 'Oh, da, sad su sve riješili, pa kako se toga prije nisu sjetili! Sad, pošto je otkrio da na nijednoj stanici nema kante za smeće, gospodin ekstremist je nazvao Bin Ladena na tajni mobitel, govoreći, pokoleban: 'Šefe, šefe, plan nam je propao! Nigdje nema kante za smeće!', na što je Osama odvratio: 'Ok, odustanimo od čitave stvari, sve je jasno: nema kanti za smeće - nema bombi. Zaboravimo na cijelu stvar i 'ajmo fino doma ženi i djeci.'

Prvi je 'tramak' - Gatwick Expressom do Victoria Station prošao bezbolno. U Gatwick Expressu, primijetili smo, rade isključivo Indijci. Koji engleski znaju znatno manje nego moja baba, u što sam se imala nesretnu priliku osvjedočiti. Al' dobro. Simpatični su.

Ni na Victoriji nigdje kante za smeće. Razmijenila sam 20 USD i zauzvrat dobila nategnutih 5 funti. Tako mi i treba kad umjesto 'rvackom čov'ku vjerujem Englezima.

U Eustonu su, 'ajmo reć', nastali problemi. Kao prvo, uletili smo u rush hour i kao drugo, bili smo izblesirani 'rvati koji blage veze nisu imali o politici koju vodi Virgin i, for that matter, bilo koja željeznička kompanija u Engleskoj. Pitajte Xiolu za više detalja o toj delikatnoj temi. Ja ću vam samo natuknuti da se radilo o kompliciranoj kombinaciji 'ne zna se ko pije a ko plaća' pristupa, o doslovce praznom prvom razredu koji je bar tri puta veći od ostalih tj. preostalih razreda, o mjestima koja se rezerviraju po ključu neshvatljivom pukim smrtnicima te o smiješno malom prostoru za prtljagu - dimenzija metar puta metar, sa svega tri police - na vagon za 30 ljudi.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
London Euston - stanica za sjever. Bilo je podne krajem srpnja, iako se tako na prvi pogled ne čini.

Iskrcali smo se u Lancasteru, gdje smo se neviđeno smrzli i pokisnuli u samo pet minuta, da bi zatim vlakom produžili preko malih mjesta opskurnih naziva kao što su npr. Grange-Over-Sands, Arnside i Carnforth, odakle je pucao očaravajući pogled na pješčane dine iznikle iz Irskog mora, sve do naše destinacije - Ulverstona.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
to je bilo naše susjedstvo cijelih 18 dana provedenih u Engleskoj

...nastavit će se...

| 09:57 | Komentari (7) | Isprintaj | #

nedjelja, 23.09.2007.

Kako provalit' Pandorinu kutiju

Da na samom početku dignem ruke od patetike blogodolaženja i odlaženja, reći ću samo kako sam bila duboko uvjerena da ovaj dan neće doći.

To be perfectly frank, ne znam zašto već nisam obrisala taj vražji blog. Poznanstva koja sam ovdje imala (osim dva, tri spomena vrijedna) raspršila su se, blogove (ničije - ali ničije) već mjesecima ne čitam.

Pod izlikom činjenice da je čovjek društvena životinja (a životinja je prije bilo čega drugoga), pronalazim opravdanim glavni razlog podužeg zaobilaženja blogosfere: izgubih, elem, kontakte sa većinom ljudi kojima sam se u postovima obraćala, direktno ili indirektno. A da sam htjela pisat sebi samoj, u tu bih svrhu uporabila daleko primitivniji vid izražavanja (čitaj: papir i olovka) a za to sam em lijena em previše željna pažnje, o voajerstvu i kurjoži da ne pričam.

Dakle!

Gdje sam bila, što sam radila?

Slike iz Engleske ću vrlo brzo postati, uskoro ću i krenuti u tour-de-blog.hr, a pošto smo svi svjesni strašne, strašne činjenice da smo svi površna bića i da, slijedom toga, ne volimo čitat postove duže od duljine prosječnog članka u trač-rubrici, evo vam nešto mojih trenutnih impresija...



...uz obećanje da se čitamo ;)

| 13:56 | Komentari (11) | Isprintaj | #

srijeda, 27.06.2007.

Osim što su me komarci uništili, nema ništa novo.



Rijetkima od vas koje zanima kako provodim dane dovoljne će biti tri riječi: srpanj, put, Engleska.

Ajde, ajde, dobro, možda još par riječi - nisam u posjedu određene olitiga pretpostavljene količine materijalnih sredstava potrebnih za dotični put i moram po tkoznakojiput dubit' na glavi e kako bih iste izumislila.

Ne kupam se, hvala na pitanju. Mom je razmaženom, gadljivo neosunčanom tijelu potrebno ipak nešto malo udobnije, podatnije i daleko čistije nego što je, evo, da bubnem, plaža Bačvice pred sam jek sezone. Ne znam zašto (moguće je to samo moj skroman doprinos rastućoj svjetskoj hipohondriji), ali ideju da se kupam u bazenu nečijih tjelesnih izlučevina nekako me ne čini odveć razgaljenom, blago rečeno.

Kupat' ću se možda tek dva blažena dana, kad ću, pred sam put na sjever Engleske, otići - po dužnosti, dakako - istestirati kamping-opremu koju namjeravam nosit' na taj predalek put (kad bolje razmislim, rađe me nemojte baš shvaćat ozbiljno, jer meni je predalek put bio i onaj lanjski do Trpnja - avantura u rangu Indiane Jonesa, so to say), i to negdje na neki otok gdje je mogućnost da me uhvate kako podižem šator u nekom šumarku, između dva buška, što minimalnija moguća, upravo kao i broj zlobnih mještana, spremnih da u bilo kojem trenu zločince koji kampiraju na divlje prijave nadležnim vlastima s kojima igraju na balote i loču tokom zime.

Eh, da. I komarci. Ništa mi ne pomaže, ama baš ništa. Nosim duge haljine i hlače jer su mi noge krvave od dva-dana-starih, izgratanih i otečene od friških uboda i već se pomalo saživljavam sa životom redovnica. Ili bar fakira. Znam da zvuči otrcano i kao da se "opet nekog vraga žalim", ali uvjeravam vas da je hodanje po gradu od kuće do posla po vrućini kakva vlada u Splitu u podne-nula-nula u ravnini sa hodanjem po staklu, čavlima ili čemuliveć. A na kraju krajeva, oni iz toga, valjda, bar dobiju neka vražja postignuća, sjedinjenja sa Entitetom koji je bog ili slično (slobodno nadopunite svojom verzijom Vječnog i Iskonskog).

Dok ja, pak, eto, samo mogu lajat' na misec.

| 19:10 | Komentari (14) | Isprintaj | #

utorak, 12.06.2007.

Gledati sebe, u čudu

Iskreno, ne razumijem kako se ta preobrazba, to novo samo-nazivanje dogodilo.

Vjerujem da se čak i one, starije i sivije od mene, barem povremeno, ako ne baš svo vrijeme, pitaju:

kad im je točno glas počeo zvučat autoritativno kao kod teta u vrtiću ili maminih prijateljica,
u kom je momentu odluka da je vrijeme za djecu, za brak, za mir bila donešena,
kada su (i kako tako lako?) prihvatile da su njihovi lični dječji rođendani iskoračili i ustupili časno mjesto Centralnih Događaja rođendanima njihove djece, tuđe djece, zar je važno čije djece...?

Uhvatila sam taj moment, prije neki dan.

Usred razgovora, usred rečenice koju sam imala izgovorit, kome - nije ni važno, a kao i obično u takvim momentima - ni ne sjećam se tog jadnog, drugog aktera.

Znate ono kad se gledate u ogledalo, a vidite nekog drugog? I znate da će od tada sve biti drukčije, sigurno i nepovratno drukčije?



(...)

| 09:28 | Komentari (19) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 23.04.2007.

Express javljanje iz Utrobe Majke Zemlje



Trudna, elem, nijesam. Na svekoliko neskriveno olakšanje okoline, pa tako i mene (s)lično.

Dalje.

Već niz dana radim na mjestu prepunom prašine, daleko od očiju javnosti, proživljavajući sve faze konjuktivitisa. In short, osjećam da će mi oči polagano i sigurno iscurit' iz duplji u neko skoro doba, možda već ovog tjedna. Ako, dakle, mislite da su novci lijepa i prilično poželjna stvar, promislite doooobro, još jednom. Da vas, naime, stave u duplju pod zemljom zatočene s istima, da danima kišete k'o slon i slinite iz svih duplji, uskoro bi vam pale sve iluzije što se istog tiče. Prljavi papir, ništa drugo. Doduše, donekle specijalan papir, ali i dalje samo motherfuckin' papir kome se sporazumno dodijelila nadsvjetovna vrijednost.

Dalje.

Odmaram od bloga mi moga, i to prilično uspješno, might I add. Izuzmemo li, dakako, standardne moje neuroze i osjećaj da propuštam neznamšta zbog činjenice da me već dugo vremena nije uhvatila volja za prosipanjem pameti il' gluposti - svejedno - na ovoj bajkovitoj web lokaciji. Možda me - tko da zna? - u nekom naletu ljetnog ludila uhvati neutaživa želja da podijelim s vami svoja iskustva sunca, mora, i stravično dosadnih turističkih 60+ grupetina u podne, na svim značajnim gradskim punktovima i ostalih stvari kojih se svakako neću nagledati ovo ljeto, a zbog boravka u dotičnoj rupi pod zemljom.

A kako ste mi vi, svi, u ovo predivno proljetno popodne?

| 18:05 | Komentari (18) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se