četvrtak, 20.11.2008.
Sjeme
Zidovi ovi od laži se ruše,
Nestaju polako,
U prašini vremena,
U duši Sjemena,
Što sije ga ruka.
Sije, za neke buduće dane.
I proklijat će Seme,
Vinut se u nebesa,
Cijeli svijet imati na dlanu,
I noću i po danu,
Prekrasan cvijet,
Tad postat će Sjeme.
Sezati će sve do sunca,
Kupati u letargiji se moći,
Uživati, ne, neće biti noći,
Sjeme donijet će svjetlo.
Ali Seme sada teške riječi zbori,
I ne zna gdje bi,
Dok sve se ruši,
svijet mu se konča,
U duši, tih plač se ori,
Sve je nekako ružno,
Sivo, prolazno i tužno.
I ne vjeruje Sjeme,
U stihove što piše,
Ne vjeruje Sjeme cvijetu što bit će,
Sjeme plače,
I Sjeme šuti,
Čudni su mu puti,
Al da postalo bi cvijet,
Sjeme sve dat će.
Orator, -oris, m.
- 22:18 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
srijeda, 19.11.2008.
Obiteljsko srebro (bez sjaja)
Niz ulicu,
Škripom prostoručno sklepanih kolica,
Lupom dviju, što još ostale su mu, srebrnih žlica,
Bez nekog prevelikog obiteljskog sjaja,
Prolazi čovjek.
Lice mu naborano, kao zemlja tužna,
Pogled tup,
Traži gdje te odmoriti godine.
Lice tužno u ruke spušta,
A suza tiho krene,
Niz hrapave mu ruke,
Prva, a zatim u plač brizne,
Utone u svoje muke.
Sam, ni nebo ne plače s njim,
Tek zvijezda jedna nebom vlada,
Na pogled njegov nestaje.
Sumrak ponosa u tami glavnog grada.
Junak diže se, polako,
Briše suzu,
Skriva ju od ljudi.
A suzno je lice svako.
Orator, -oris, m.
- 17:01 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
nedjelja, 16.11.2008.
Sam
Sam.
Kao vrba u dolini,
Tužno granje slijeva joj se niz naličje,
Niz lice suze u tišini,
zbog nje.
A ni ne volim ju,
Bar ne tako,
Ne živim za nju,
Sa njom sve je lako,
Polako.
Baš kako treba.
No tuga iz kobnog mraka vreba,
Stalno, čeka me,
Lovi, a ja bježim.
No sada, sada sam tu ležim,
Na ovoj prostirci od jada,
Bez nje.
I znam zašto,
Zna i ona,
Znamo.
Mi.
Ne vjerujem u te sjene hladne noći,
Vjerujem da opet dan će doći,
Naš dan, isti takt,
Isti ritam,
Ja neću biti sam.
Vjerujem,
Jer nije ovo pravda,
Baš sada svijet se ruši,
Varijacije sjete u duši,
Nekako polako,
Rastužuju me,
Lako.
Nemoj otići,
Zajedno letjet ćemo do neba,
Ostvarit će svoje snove,
Tvoja i moja, dvije duše ove.
Uz isti ritam,
Lebdjeti,
U životnoj pirueti.
Nemoj otići.
Molim te.
Orator, -oris, m.
- 23:32 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
utorak, 11.11.2008.
Requiem
Jednog dana,
Neka jutro rodi se iz magle,
Iz ničega, polako,
Nek zrake sunca provlače se lako,
U tišini Zagrebačkih ulica.
Neka zasvira glazba,
Nek čuje se gitara,
Nek svira našu pjesmu,
Nek me vara,
Krivo odsvira neki ton.
Kao što ja puno sam puta.
Neka skupe svi se prijatelji moji,
I obitelj, nek bude običan to dan,
Osunčan, ugodan.
Nek budu svi u bijelom,
Nek skupe se nad mojim tijelom.
Neka bace bijele ruže mi na grob,
Nek pamte taj dan, a ne datum, broj,
I kad umrem, prije no zadnja zraka obasja mi lice,
Zauvijek, želim poslijednji poljubac tvoj.
Utopit ću se u ljubavi,
Umrijet ću sretan.
(Bojim se da bit će to skoro.)
Orator, -oris, m.
- 23:46 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
petak, 07.11.2008.
To je (bila) prava ljubav
Par riječi.
Nevinih.
Slatkih.
Punih ljubavi.
A tako jakih.
"Samo sam tebe voljela od svih."
Može li od toga nastati stih?
Postoji li rima ljepša od tih riječi,
Postoje li ljubavne pjesme,
Soneti, svi vi silni poeti,
Imate l` išta ljepše od toga?
Pa njen pogled bio mi je droga,
Njen osmjeh izvor moje sreće,
Nekad davno, bilo naše je vrijeme.
Sada moja rijeka drugim smjerom teće,
Neko tuđe zaljeva sjeme,
Da procvjeta, u tisuće boja,
Oblika, bez unaprijed određenog kroja,
Samo... blista.
A nek je najljepše na svijetu,
Neće biti kao njeno.
Nisam ni ja.
Ne, nisam nikoga volio poslije tebe,
I mene srce kad se sjetim zazebe.
Volio sam te kao nikoga na svijetu,
I ti voljela si mene,
Kako to obično krene,
Prvo bez veze, kao djeca,
A onda zapravo.
A tek kasnije si shvatila,
Shvatio sam i ja,
Brzo odrekli zemaljskog smo se raja.
Jel on bio bolji od mene,
Jel ona bila bolja od tebe...
Sada pitanja su što nestaju u magli,
Bitni smo mi.
Bili.
Sada samo još naše pjesme sjećamo se,
Sa sjetom.
I znam.
Sve to iluzije su bile,
Sve priče, sve moje "jedine vile",
Sve je laž.
Volim te.
Cijelo vrijeme te volim,
A tek sada znam,
Ja nisam sam,
Ti si uz mene.
A na kraju,
Što nam to vrijedi?
Neće biti isto nikada više,
Jedino kapi kiše,
Sjećat` će nas na greške,
Činile su se lake,
No na javi su teške.
Ni ja nisam nikoga volio poslije tebe.
No nema poante,
Sretnog završetka.
Samo suza umjesto točke na papiru,
Da sjeća me na nas,
Na vječnu ljubav u zlatnom okviru.
Orator, -oris, m.
- 23:45 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
subota, 01.11.2008.
Nije fer
Tužni vjetar na Mirogojskim bregima.
Hladne strune što zebu,
pod ovom toplom jaknom je zima,
a nije zrak baš hladan.
I tako,
Od groba do groba,
Od imena do imena,
Što bila su nekada ljudi.
Smijali su se, plakali,
Pili, igrali i pjevali.
A danas samo par zlatnih su slova na mramoru,
Samo neka lijepa pjesma u crkvenom zboru,
Koji zamišljam,
da sve bude nekako ljepše,
jer ovako ne može biti.
Nema tu pravde.
Bože!
Zar je to fer?
Zar da sada palim svijeće prijateljima,
Generaciji, na grobovima hladnim,
Zar je to tvoj plan?
I ovaj bezdan,
U daljini, dok stojim pred vječnim domom vršnjaka,
Dok gledam u nebo kako prekriva ga tama,
Molim se, za prijatelje, braću.
Pa još prošle godine bio sam s vama!
I palili smo svijeće za heroje,
A danas, samo sjećanja su što sebe se boje.
Suza kada sklizne niz obraz,
Ona nije lažna,
Prijatelji moji,
Osamnaest nam je godina,
No prazna naša je bina.
A ubojice mirno šeću,
Žive svoju sreću,
dok ja plačem nad prokletim mramorom,
Pod ovim crnim borom,
Kao suze kapi rose vise, što dolaze sa zorom,
I hladno je.
Bez vas.
Bože, ne tražim puno,
Kad već uzeo si, vratiti ne možeš,
Al` uslišaj barem jedan uplakani stih:
Ne daj da oni zbog kojih prijatelja mi nema,
šeću slobodno, dok ja sam bez njih.
Svojih prijatelja.
Orator, -oris, m.
- 23:25 -
Prikaži komentare (4) - Komentiraj - *