nedjelja, 26.10.2008.
Na pola puta
Gdje šareni šalovi na sve strane lete,
Gdje ne gleda se ispod oka,
Tamo, na zapadu, obećanoj zemlji, želim biti,
I neću, neću to kriti.
Mjesto mi je tamo,
Duša slobodnije diše,
Život ljepše note piše,
A ja ih sviram,
Na nekoj izmišljenoj violini,
Na suncu, ne u tmini.
I sve tako je lijepo kao u raju,
A ne kao u mom kraju,
U mojoj zemlji.
Na brdovitom Balkanu.
Istina boli, ali od nje se ne bježi,
Priče o Europi lijepo zvuće,
No srce zatreperi,
Jer tu je, pa se naježi.
Na tom krvavom, zaostalom Balkanu.
Gdje ružne su scene kad drugačiji jesi,
Gdje suze rezervirane samo su za slabe,
Gdje razne vođe za svoje ideale nas vabe,
Ali ja neću, dosta mi je!
Hoću slobodu,
Ja hodam žedan, a gazim vodu,
Hoću ju, sanjam, želim!
Jer okusiti je nagore to,
A onda otići daleko,
Nazad.
Iza devet sela,
Našlo se srce u europskoj rupi,
U maloj sobi u prigradskom stanu,
Dok glava je u Europi,
Srce najjače kuca ovdje na Balkanu.
I nismo drugačiji od "njih",
Isti smo,
Malo drugačiji je jezik, drugačije pismo,
Ali to je to,
Taj mentalitet,
Ta općinjenost prošlošću,
Zatucanost vjerom,
Taj grešni triplet,
Tog našeg Balkana.
I pjesma neka strana,
Nije to više to.
Dugo se krismo,
A sada smo vani,
Ne želim čuti "Stani!",
Ja hoću van,
S drugima, ili sam,
Ne podnosim ovo više,
Ne vidim nadu, crno se piše.
Mržnja, zavist, odbojnost,
Ljudima ovdje je hrana,
I teće kao rijeka,
Napaja duše Balkana.
Možda jednog dana,
To ne bude tako, i samo lijepe stvari ostanu,
Možda prošlost proguta te zadrte ljude,
Duše prokleto savršene da baš svima sude,
I ostane pjesma.
Malo tiha, malo glasna,
Malo brza, malo spora,
Kao šum valova najljepšeg nam mora,
Kao pjev ptice što donosi ju zora.
Možda jednog dana,
Kad nestanu zla i mržnje,
A ostanu samo rijetke ljepote,
Ljepote ovog našeg Balkana.
Orator, -oris, m.
- 18:23 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
In vino veritas
Cajke na zvučnicima.
Trobojnica na zidu.
Vakuum u mislima.
Vino na usnama.
Gledam,
slušam,
pijem.
Vidim,
Čujem,
Znam.
Lažem :)
Nemam pojma,
gluposti pišem,
rišem,
u ritmu vranca (berba 2004) dišem.
Pjevam,
sam,
U ova četiri zida,
Srce mi se kida,
Bez razloga rida,
Onako.
Bezveze.
Uzimam još gutljaj,
A na redu nova je p(j)esma.
"Evo duša, evo telo,
evo sve - crno na belo..."
Jebote,
koji tekst.
Na eks,
Još jednom,
ne vjerujem.
Tj, ne mogu da verujem.
00:17,
sat pomiće se večeras,
jutros, gledam kalendar,
Na nj reklama za Velas.
Jeftina propaganda ovog jeftinog društva,
Koje guta reklame kao vrijeme,
A kad ostane bez svega - pada na tjeme,
Obitelji nestaju ko nekad,
Ali sada bez razloga,
Ne živi se sad,
preživljava se,
diše se,
jede...
Srce prede...
"Telo vreteno, svaki pogled u srce me dira..."
Jebote.
Uu....
Vulgarizam,
Istočnomafijaški nepotizam,
Dah slobode,
kap vode.
Onečišćene.
Za nikaj pričvršćene.
Rima kao u ludilu,
Tekst nastaje u bunilu,
u vinu prolivenom po papiru,
Što trpi ovu antiumjetnost nastalu u hiru.
I opet nova p(j)esma.
Opet ono sam što prezirem,
duša dvolična,
Prekodrinski slična.
"Devet hiljada metara na nebu,
sam ja, za tren, kad mi osmjeh daš..."
Sramota,
Strahota.
Mrzim to kaj jesam,
mada nisam ni svjestan,
Kao na siru plemenita pljesan,
ja tu sam,
u gradu sam.
Protiv onoga što jesam,
Za ono što nisam.
Tužno,
Ružno.
I sjetno.
Presretno...
Orator, -oris, m.
- 00:13 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
utorak, 21.10.2008.
Kao da sam zaljubljen
Moja lutko, lutkice,
Kad bi znale ove sve,
tvoj dobre prijateljice,
Sve što krijem ja.
Krijem za tebe.
I kad bi znala ti,
Što bili bismo mi,
možda, jednog dana,
Nebi vidjelo se izvana,
Bilo samo bi naše.
I znam da ti laska,
Znam da ti paše,
Znam da neće ništa biti,
Smijem se, a ono ću kriti.
Kao, ljubav.
Velika riječ za nešto čega nema.
Znam to u pogledu tvom,
U mislima još uvijek si s njim,
No i u javi - ja sam s njom,
Kao da zidovi rušiti se ne mogu?
O mogu, itekako,
Ja sklopit ću ruke,
Dići te u zrak,
Ti preći ćeš preko,
donijeti mi mak,
crven, topao.
Okupan suncem.
Ah, maštarije,
Ni sam ne znam šta mi je,
Sviđaš mi se malena,
Sve ostalo u pogledu se krije...
Orator, -oris, m.
- 00:13 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
subota, 18.10.2008.
Jesen stiže, suzo...
Plačem,
U mislima,
U tišini, samo za sebe.
Ovo nisu riječi,
Ovo su suze,
prolivene po papiru,
Lako kroz retke puze,
Polako, jer da mogu,
Plakale bi i one na ovom tužnom piru.
I klize niz obraz,
No s nutarnje strane,
Mog malenog svijeta,
Mog dijela ovog plavog planeta,
Klize, škripe.
Zahrđalo nešto je unutra,
Pa boli, boli,
Kao da nikoga više ne voli,
Neki kotačić je stao,
Jednog dana, iz čista mira,
Jedan san je propao.
Ili nešto drugo,
Možda netko ga je ukrao,
Zamjenio sa svojim,
pa sada gledam ovo lišće,
Jednom nogom u lokvi jeseni stojim,
Ne znam,
Niti znam da ne znam!
Predpostavljam.
I samo šutim,
Ne znajući što reći,
Patim u prokletoj sreći,
Patim, jer moj svijet polako se ruši,
Kao kula od pjeska kad udari ju val,
Kada postanu jedno ona i žal,
Tako postajemo ja i tuga,
Ona gospodar, a ja?
Vjerni sluga...
Orator, -oris, m.
- 00:25 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
četvrtak, 16.10.2008.
Gubim se
Gubim se u starim ljubavima,
Na mjestima gdje dvoje bilo je jedno,
Nešto vrijedno,
U sjećanjima falim put.
Gubim se u jeftinim pjesmama,
Pjevusim melodije tudje,
Sviram stranjske svirale,
Za sve koje nisu me birale.
A dobile su me.
Zlato ili katran,
Raj ili pakao,
Javu ili san.
Ne znam.
Niti ću znati, jer gubim se.
Gdje bio mi je dom,
sada brzim korakom prolazim bez pozdrava,
Jer dok ljubi sam deminutive,
Sanjao sam superlative.
Da, sve su to bile ljubavi,
Slatke, strasne, žive.
A tako sterilno trivijalne,
Beznačajne i hladne,
jadne.
Gubim se u ovim stihovima,
U pogledima u budućnost,
Gubim se, a putokaza nema,
Samo noć.
Dok otkucava sat,
otkucavam i ja.
Tik, tak, tik, tak...
Kao da nikada disao nisam,
Guta me mrak.
Orator, -oris, m.
- 23:23 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
nedjelja, 12.10.2008.
Majstor ceremonije
Još jedne divno, nedjeljno jutro.
Magleni ogrtač nad gradom.
A mogao sam pisati o njemu...
...
Još je to jedan dan,
kada suza hoće van,
A ja nedam joj.
Majstor ceremonije.
Uvijek sve srediti može,
uvijek u centru je pažnje,
Uvijek - ispod svoje skriva se kože.
Kralj planiranja,
velikih životnih obrata,
Odricanja, novih stranica,
sretnih početaka, iskrenost kao pijanica,
Sve joj je ravno.
A ne može više tako,
Jučer suza niz obraz je htjela,
Kad samo tako kraj mene je sjela,
A s njim se ljubila,
Poletila... izgubila.
Ja ostadoh sam, poput napuštene zvijeri,
Neshvaćen, opasan...
Nisam.
No u jednih novi život se radja,
u drugih svaka klupa - ljubavna lađa,
a treća je ona. I on.
I zbog te suze sa okusom vina,
Odluke nove blješću u noći,
Minut za minut, brže će doći,
Što duže nje nema,
nema ni mene.
Srce vene za nečim što nema,
Ko pjesma što tuđa je, ukradena tema,
topi se u magli.
Sutra prekidam s djevojkom svojom,
Sutra boem postaje car,
Sutra knjiga postati mojom će zaštitnom bojom,
Sutra postajem ono što moj je san.
A planovi svi hlape,
Samo, proporcionalno,
U ritmu ruma, konvencionalno,
Čaša po čaša,
Plan po plan...
I opet budim nedjeljnog se jutra,
i proklinjem dan što doći će sutra,
Jer opet navući istu ću masku,
osmijeh i lice, uživiti se u ulogu,
Opet biti ono što ne volim.
Opet biti "ja",
Kao zmija,
Totalna destrukcija,
Jer dok lom je u mojoj duši,
Um lomi sve oko sebe,
Jer samo kad srce zazebe,
Tada znam da postoji.
Da ga imam,
da ne stoji.
A mogli su biti sni sunčani,
Poljubac u noći, zagrljaj u tami,
Pod brončanim mjesecom bili bi sami,
ali ne.
"Ja" ne mogu to,
Srce treba boljeti,
Da bi naučilo voljeti.
Maska.
Paf!
I opet idealno je sve,
Predstava izvedena je bajno,
Ceremonija ispada sjajno.
Jedino glavni glumac iza zastora jeca.
Orator, -oris, m.
- 22:57 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
četvrtak, 09.10.2008.
Muk
Taj mali narod Hrvatski čeka, šutke,
Kao zločinac. Zemlja - ubojica.
U rupi, crnim zrakom ogoljena, prodana mukte.
Bez krila. Nekad slavna soko` ptica.
Leži, beskučnik na svome gradu,
ne bježi.
Nepomično, tmurno, hladno.
Zemlja izdana, zemlja prodana,
Zemlja Hrvatska.
U svoja četiri zida srce se stiska,
Čuli uši, al nečuje vriska.
Samo tišina.
Taj mentalitet spontanosti,
spontano nestade s naših ulica,
Možda izgleda kao scena iz vica,
crnjaka, što zbog pritiska na ručunu,
novčanog tlaka, smišljaju duše dok trunu.
Trunu, šutke.
Trune i ona.
Krvari i ječi, prenemaže se,
na šavovima puca junačko joj srce,
ali nema efekta.
Naroda nema. Glup je.
Ni zastava njena ne vije se više,
Riječ hrvatska sve manje se piše,
I jezik sve više je stranjski,
Nekim stranim ritmom se diše,
Neka tuđa sjena Hrvatsku nam siše.
A narod šutke promatra.
Promatra! Ni ne zaslužuje više.
Orator, -oris, m.
- 17:06 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *