subota, 31.05.2008.
Daymare (Jednostavno izvan okvira)
Masa.
Tisuće nepoznatih lica.
Stotine zastava širom ulica.
Ponos.
Sreća.
Njih dvoje, zagrljeni.
I njihovi pogledi zaljubljeni.
Poljupci tope im se u pjesmi,
Tisuća duša pod velom kiše,
Što skriva, ali sjećanja ne briše.
Zavist.
I zastave vijore se prema nebu,
Ruke plješću kao srce dok kuca,
U tom transu ne čuje se da jedno srce puca.
Sanja nju, a ne zna tko je ona,
Sanja nešto, a ne zna što,
Sanja jednom, a ne zna kad,
I ne misli na nju sad.
Tek je se kasnije sjeća.
I jeca.
Osmijeh lice krasi,
No duša u dubini plače,
U ovoj masi, kao ružno pače,
Jedan mladić pati.
Za njom.
I tek kasnije njenog lica se sjeti,
I kako su zagrljeni ležali ljeti,
U travi, uz glazbu, kao običan puk.
A sada u srcu samo je muk.
Samo rif gitare ljubavi,
Samo akordi kao pozadina tužna,
Samo jedna pjesma ružna.
I gledajući u nebo, sjeća se toga,
Pjevajući pjesmu, zaziva Boga,
Zaziva, a zna da koristi nema,
Jer ovakav može samo da kofere sprema.
I ide.
Gdje?
Orator, -oris, m.
- 01:41 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
nedjelja, 18.05.2008.
Smrt vuka
U krošnjama šušti sjeverni vjetar.
Njegov svijet zavio plašt je noći.
U zraku miris je kraja, ali bar,
Bar na kraju nek vidi da mjesec će doći.
Njegovi kapci laganu klize dolje,
Poslijednji trzaji nestaju u snijegu,
I vrijeme uzelo snagu je volje,
Da još jednom jaukne za brijegom.
On drugačiji bio je, u legendu ušao,
Priču što zbori hrašće njeg'vog brijega,
Onu kojoj se divio i kao mali ju slušao.
I tu, dok grob slažu mu pahulje snijega,
Sit života, jer izgubio ljubavi je plam,
Jedan vuk mlad umire, bez ikoga, sam.
Orator, -oris, m.
- 23:26 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
subota, 17.05.2008.
Misao o "sutra"
Do uspjeha, kako?
Preko drugih, sebe,
Lako?
Kako izvući iz ovog se blata,
Kako iz gnijezda odletjeti tad,
Kako shvatiti kad sve mi se manta,
Zbog čaše Baileysa što uspijam sad?
Kako?!
Jer ove zgrade me koče,
Ovaj zrak nije mi dovoljan,
ni živjeti ovdje nisam voljan,
Ni sada, dok čaše se toče.
Kako naprijed,
Kako prijeći ove tužne noći,
Što provodim u sparnoj samoći,
Kako prekinuti ovaj dosadni slijed,
Kako prijeći na onu stranu,
Kako sakriti se po danu?
Jer, što ako,
a ovako ne misli svako,
što ako ostanem tu,
gdje sebe zamisliti ne mogu,
Gdje samo dane kradem Bogu,
Bogu koji me zaboravio po putu?
A zaslužio sam to.
Posve miran i tih,
Borim se za svoje "sutra",
Sam, sam protiv svih.
Ništa manje, ni više,
Želim samo dane bez kiše,
Da srce van zemlje ove diše,
I dok se ne vrati, samo o njoj piše...
Orator, -oris, m.
- 23:44 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
četvrtak, 15.05.2008.
Što bude, bit će
Sunce,
Kroz rešetke,
Na snove moje prolivene,
i misli teške,
i oči skrivene.
Sija.
Para,
prašinu i vonj,
ove stare sobe,
prodane poglede,
Naša srca kao kutije robe,
S okusom vanilije.
Slatke, a tako umjetne.
Brzinom svjetlosti,
od nje do mene, mene do nje,
zdenac fanatazije posti,
zbog nas,
jer ne voli nas.
Ljubavi.
Ovo nije naše doba,
Ovo vrijeme ne voli heroje,
naše duše - samo su proba,
a pogledi naši - neznane boje.
Iznad svih,
misle da sreću nam kroje,
no ne,
volim te, voliš me,
jedina istina to je.
Samo...ne znamo ju još.
Orator, -oris, m.
- 23:03 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *
srijeda, 14.05.2008.
Vjerujem u ljubav
Tu na rubu.
Na ponoru ljubavi.
U magli osjećaja.
Iznad mene valovi mora plavi.
To more nije, ne.
To oluje su moje sve.
Kiša što namače moje sne.
Suze...
...i ona.
U dubini tog ponora,
Svijetli ljepota njena,
Odsjaj njenog porculanskog tena,
I u njenim očima zora.
O ne.
I ta priča, zagrljaj jedan,
Pogled na mirisno nebo,
Mjesec kao zlatnik vrijedan,
I nebuloza, Rimbaud.
Volim te?
Ne volim te...
Mrzim te?
Ne...
Volim ljubav, ma i tebe,
Od topline tvoje srce me zebe,
A opet si tu, u mislima,
Scena ista: ti i ja, noć, zima.
I "Lipa moja" negdje u daljini,
Kao snovi na usnama, laži,
Dali to vino srca nam draži,
Ili to je to, ovaj put ležeć u tmini.
Znam da si tu,
znam da smo tu.
...
I dan poslije osmjeh je tu,
Ne pristojno bačen po putu,
Već poklonjen osmijeh,
kao zajednički grijeh.
A sve zbog priče.
Poljupca kojeg nje bilo.
No nje se to tiče.
Ma sretna je, zar ne?
Sunce joj kovrče miluje.
A srce bitke bije.
Pasti će maske.
Kao nekada, ili sada,
Ili opet jednog dana.
To bit će piščeve opaske.
Ljubav.
A bila je tako velika i močna.
Sočna.
Nepopravljivo romantična i slasna.
Krasna.
Naša.
Orator, -oris, m.
- 00:07 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
utorak, 06.05.2008.
U daljini sloboda
Osjetim smog ovog grada u plućima,
Osjetim kako je svijet moj malen,
Kao hrid, usred mora samotan kamen,
Kao da toliko imam, i želim ponuditi svima.
Zlato, tamjan.
Ma ne...
Ova zemlja polako me guši,
Kao mreža što put mi prijeći,
Put ka znanju, put ka sreći,
Volim te domovino, u srcu i duši.
Ali ne mogu više.
Volim sve gore tvoje Ličke i Krbavske,
Gdje skrivaju se medvjedi i vuci,
Volim nizine zlatne, ravni Slavonske,
Što stoljećima rod branio je u muci.
Volim valove što talasaju vode Jadranske,
I pjesmu ribara u zraku pred svitanje,
Volim kleti i dvorce ponosne, Zagorske,
I kao dijete, u njima` skrivanje i skitanje.
Volim te Istro, ljude, gradiće i u njima tebe,
Gdje svaki kamen svoju priču ima,
Volim tebe, moj grade, slavni Zagrebe,
Jedini grade gdje u srcu toplo je i kad dođe zima.
Ali ne mogu više.
Kao da me neki okovi vežu,
Ne mogu disati hrabro, duboko,
Kao omče da vrat mi stežu,
A sjaj ne krije u plavome mi oko.
Ja volim te Hrvatsko, svaku stopu tvoju,
No ne dam da drugi moju sudbu sude,
Ja neću za slobodu, kao preci ginuti u boju,
Otići ću i vratiti se, da djedovi me ne kude.
Jednog dana, otići ću znam,
Ne zbog tebe,
Već za tebe,
I vratiti možda neću se sam,
Ali s tobom u srcu, tebi ću pomoći,
Donijeti ću sunce, jer otići ću u noći.
Orator, -oris, m.
- 23:37 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *