utorak, 22.04.2008.
Moj svijet
Moj svijet more je bez granica,
Moje misli jata riba su bezbrižno što plivaju,
Ne postoje koće da ih love, one se ne skrivaju,
Moj svijet iz knjige standarda istrgnuta je stranica.
Moj svijet utopija je za sanjare,
U njemu osmjeh je poput duge što nikada ne blijedi,
U njemu ljubav naša majka je što nikada ne sijedi,
U mom svijetu ne postoje kiše da ga kvare.
Moj svijet priča je neispričana,
Iza svakog ugla neka krije se strofa il stih,
On malen je, al ima mjesta za svako od srca tih,
Srca što poklanjaju osmjeh svakoga dana.
Moj svijet u visini krila su galeba,
Teži uvijek višemu, na nebu njegov nije kraj,
Već početak, gdje sunčev se miriše sjaj,
A oči se tope u beskraju neba.
Moj svijet u očima svih sretnih je ljudi,
U osmjehu, migu, dodiru tople ruke,
Koji u trenu razmiče oblake muke,
I rađa sunce što dušu tad budi.
Orator, -oris, m.
- 01:14 -
Prikaži komentare (5) - Komentiraj - *
nedjelja, 20.04.2008.
Izgubljene duše
Svugdje oko nas, u nama,
Kao protuhe neke, šarlatani,
Veliki ljudi, samozvani,
Šeću pod suncem, a u njima tama.
Da, i ovdje su.
Kriju se u paučini u kutu sobe,
Sa propuhom mrse mi kosu,
Izgubljene duše, poput prejeftine robe.
Kriju se u tjelima ljudi što šute,
Možda riječ glasna je, no poruka nije,
U hladnoći i dvoličnosti se krije,
Vodi sve duše na krive pute.
One spavaju pod kapcima sjetnih,
Nedovoljno hrabrih da pobjede tminu,
U dubini što urliču iz žila petnih,
No izvana: pokazuju lažnu zlatninu.
I ne znaju kako sebe da nađu,
Kako dušu vratiti u dubine topline,
Nikako sretna misao da im sine,
Kao namjerno da tope svoju lađu.
No riješiti neće to stihovi ovi,
I umjesto njih spasiti život sav,
No shvatit će da mogu se živjeti snovi,
I tako lako upoznati Ljubav.
Orator, -oris, m.
- 22:55 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *
Pjesma nad pjesmama
Neka pjesma ova vine te u nebesa,
Pjesniče, nek stihovi tvoji paraju tišinu,
Nek zasvjetle kao u noći varnica s krijesa,
Il ko sunčeve zrake kad razbiju tminu.
Slušaj tišinu, slušaj sablazan,
Ti taj si kojeg Muze jutrom bude,
Kojem daju moć da promijeni sutrašnji dan,
Baš ti - nedaš da osječajima sude.
I zato, sada, raširi krila što Bog ti je dao,
Jer znam, zbog okova stvarnosti soba ti je tijesna,
Za one što su dale, onoga što je ukrao,
Piši, pjevaj, jer života tvoga ovo je pjesma.
Ovo je samo jedan dio "Pjesme nad pjesmama", u čijem stvaranju može sudjelovati bilo tko.
Orator, -oris, m.
- 13:29 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
srijeda, 16.04.2008.
Gospodin je pastir moj
Gdje si Bože?
Do kuda tvoj pogled seže?
Do kuda tvoje ruke prostiru se?
Do kuda tvoja nas ljubav veže?
Da, tebi Gospodine,
Pišem riječi ove, iznosim svoj naum,
Jer i Ivan reče:
In principio erat verbum.
Postoje li riječi koje opisuju tvoju ljubav?
Jesi li more, zrak, sunce?
Jesi mrki li medvjed il sitan, crni mrav?
Jeli tvoja riječ uistinu zadnja?
Dali tvoja je želja da budu mi crni ovi dani?
Možda moja vjera nije jaka, duša viče,
Eli, eli! Lama azavtani!
Vjerujem da si gore, i da pratiš svaki moj korak,
Čitaš svaku ovu riječ i strofu,
Vjerujem da Tebi vrijedan je čovjek svak,
Jer Ivan, svjedok tvoj, reče:
"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet,
Dao svoga Sina Jedinorođenoga,
Da ni jedan koji u njega vjeruje,
Ne propadne."
No jesmo li mi svi tvoja djeca?
Jeli naša Crkva - Tvoja?
Neznam vjerujem li, da ti ta si Crkva.
Jer Crkva ta nije moja.
Ja u nju vjere nemam.
Vjerujem u te, Gospodine,
Vjerujem u Sina Tvojega,
Ne vjerujem glasnicima s uzdignute bine,
ni prorocima, vojnicima s Golgote brijega.
Ti moja misao si vodilja,
Moj mjesec i sunce u dubini srca,
Ljubav i tuga, sreća i žalost,
Moja zvijezda što kazuje put.
Svi ostali glasnici tvoji, što sjeme prošlosti uzdižu,
U ime Tvoje, svoje ime u knjigu povijesti pišu,
Farsu čine od muke Sina tvoga na križu,
Zemaljsko vino piju, no ljubav Božju sišu.
I ime Tvoje nije na usnama mojim svakog dana,
U tvom domu gost nisam svaki put kad trebam biti,
Al Petar nisam, tvoje ime neću kriti,
Zgriješit ću, ta samo čovjek sam, al pravdu ću sniti.
Ja slika i prilika Tebe Gospodine nisam,
No Ti si me stvorio takvim, po volji samoga sebe,
Tvoje ime da štujem, no da razmišljam sam,
Da hodam bez tebe, al da budeš tu, kad srce zazebe...
Orator, -oris, m.
- 00:32 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *
ponedjeljak, 14.04.2008.
Pođimo u vječnost
Noć.
Zvijezde razbacane su po nebu.
Tek kriška mjeseca svijetli kroz krošnje.
Lagani vjetar puše, ruke nas zebu.
...
Miris snova osjeća se u zraku.
Šššš...
Čuješ li tišinu?
Čuješ li ritam naših srca?
Da li plave oći razbijaju tminu,
dok se topiš u njima...?
Potiho, još tiše...
Osjetiš li kako se tresem?
Osjetiš li ljubav?
Osjetiš li da tvoj sam sav...?
Mirišeš li vječnost?
Mirišeš li let noćnih leptira?
Znaš li da u mome srcu nisi više gost?
Ti dio si njega...
Osjetiš li što i ja?
Da, volim te...
Bi li večeras umrla za ljubav?
Otišla gdje samo smo nas dvoje?
Gdje samo valovi Save sreću nam kroje?
Ja bih.
Kada bi usne tvoje to htjele.
Jer meni zvijezda sjajnija si od svih...
Orator, -oris, m.
- 11:42 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *
ponedjeljak, 07.04.2008.
Dušo
Gledam ju.
Ma ne gledam, lažem vama i sebi.
Sanjam ju.
Dozivam.
A ime joj ne znam.
Sanjam njene kovrče,
njene tople poljupce u noći,
njene zagrljaje u samoći,
pričam neke glupe priče.
Volim te, ne vidiš li to?
Volim svaki tvoj osmjeh kad se probudiš,
volim kada glavu svoju na rame moje spustiš.
Volim onaj osječaj kada se probudim pored tebe,
kada te poljubim u obraz i kad me srce zazebe,
Jer ja idem.
Jer to nije ljubav.
Jedna noć.
Ponoć.
Ne.
Ja te volim, ali ne volim.
Žudim, ali te ne želim.
Hoću te, a zabranjujem si.
Sanjam, ali i živim.
Komplicirano.
Ali ipak,
govorio to ja,
ili čaša bez dna,
mislim to.
Dušo, volim te...
Orator, -oris, m.
- 02:02 -
Prikaži komentare (5) - Komentiraj - *
Ponoćni tango
Uz taktove muzike što dopire iz daljina,
Ona lebdi, klizi tlom kao po baršunu,
kapljice rose u kosi njezinu čine krunu,
A noć ju prepoznaje i daruje svoga sina.
I tu sam, kao iz ničega, naše ruke se spoje,
En garde kao paso doble, a ipak pun strasti,
Ona osjeća, zna, da poljubac kanim joj ukrasti,
Ali ne mari, već na moje naslanja usne svoje.
Mi plešemo, njeno tijelu stisnuto je uz moje,
Naši koraci paraju maglenu noć,
Mjesec obasjava put naš za poć,
A zvijezde na nebu samo za nas se roje.
Orator, -oris, m.
- 01:50 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
Onrutcon
U zadnjemu redu, kao poslijednja rupa na svirali,
Kao biljka bez sjaja, što u srce svi su je dirali,
Kao vjetar mlad u krošnjama mojih magnolija,
Sa juga, "svugdi sam iša, nigdje nisam bija".
Tišina je zavila ulicu svojim plaštom,
Poput kraljice sa medvedgradske tvrđe,
U trenu najnježnije srce postaje najtvrđe,
A noć tugu tad svojom smatra sestrom.
U tmini zagrebačke noći, oluji tišine,
Gdje jedino otkucaji sata glasniji su od srca,
A osjećaj sreće poput bljeska mine,
Jedno srce polako, ali sigurno, puca.
I ne znam zašto, što srce moje to muči,
Što potoke tuge u moje skrene more,
Što će to masku laži sa mene svući,
A oči držati otvorene do zore.
Ne znam, a znanje moć je,
Čiji to osmjeh ne da mi mira,
Čija to pjesma u srcu mome svira,
Dok lice svoje ona u daljini krije.
Orator, -oris, m.
- 01:28 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *