utorak, 27.11.2007.
Savršenstvo
Klizimo hladnim podom,
kao površinom jezera zaleđena.
Pod neonskom lampom kao nebeskim svodom,
Kao labuda dva, s pogledom u zrak, uvrijeđena.
Ona i ja.
I njezino tijelo slijepi se uz mene.
Kao sunce iza noći, za nama slijede rime.
I korak po korak, jedno uz drugo, gazimo kroz sjene.
Kao da je Ljubav, jer za nas nema zime.
...
Ali zima je, uz hrđavu ogradu vjetar nas tuče.
Njezinu kosu boje mladog kestena, i mene.
Kao zagrljaj da nas želi, nešto u njeg nas vuče.
Ali neće, jer ovo je nešto što ne smije da dalje krene.
Zabranjena ljubav.
Njezin osmjeh ne smije poklon biti za mene.
Moj topao pogled ne smije joj biti dar.
I kad njezin dah, u polumraku grada, moje usne prene,
uz motora buku, pozdrava miris, krade mi ju vlak star...
Orator, -oris, m.
- 23:57 -
Prikaži komentare (4) - Komentiraj - *
ponedjeljak, 26.11.2007.
Nema je
Nema je.
Nema je više.
U srcu mome njeno mjesto prazno je.
U očima njenim ne zamišljam više sjaj.
Ona u snovima više nije.
Njenoj božanskoj ljepoti došao je kraj.
Ne, nema je.
Uistinu, nema je!
Nije ona moja zlatna više jabuka.
Nema njenih usana na mojim u snovima.
Njezin govor sad tek je sjena usred muka.
Ljubav i bol nestadoše kao plima.
Stvarno je nema!
Ne, nigdje, nema je!
Ne budim se više s mislima o njoj.
Ne čekam više dodir njen hladan.
Nekako, ponosan sam, svoj.
I, čini mi se, da dolazi slobode moje dan.
Bez nje.
Jer nema je!!!
Orator, -oris, m.
- 01:03 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
petak, 23.11.2007.
Daleko od ljubavi
Uz hladan vjetar šećem,
pored tamne noći bez lune,
u neki idilični san krećem,
sanjajući njene usne pune.
A mogu samo sanjati...
Dok cipelama starim gazim,
gazim po asfaltu hladnom,
dok zbog nje gradom puzim,
sanjam oči njene samnom.
A mogu samo sanjati...
I prolaze parovi zagrljeni,
šapat tih i poljubac u vrat,
kao djeca ispod ambrele, zaljubljeni,
sanjaju da nikada neće stat.
A mogu samo sanjati...
Kao da nisu tu pored mene,
kao zavjesa tuge između mene i njih,
prolaze ovdje kao ljudske sjene,
s druge strane, kao izgubljen stih.
Kao zid neki nevidljivi,
kao staklo oko mene stoji,
stoji i djeli me od ljubavi,
guši me i korak mi kroji.
...
Jednom ću, nadam se, imati moć,
da razbijem te okove od stakla,
jer tada dan neće biti mi noć,
tada živjet ću ono što sada mogu
samo sanjati...
Orator, -oris, m.
- 23:41 -
Prikaži komentare (4) - Komentiraj - *
utorak, 20.11.2007.
Slagalica srca
Zima je.
klizim kroz vodu,
poput savršenog stvorenja,
poput nekog obećanog skrivenja,
kao netko kome pisao bih odu.
Ali ne.
Savršen nisam,
ni blizu te blaženosti,
ali pogled njen pun nevinosti,
govori da nisam sam.
Gdje je?
U gomili ljudi ne vidim joj lice,
a u istoj gomili ona vidi samo mene,
njezino srce za mojim vene,
dok moje za nju nebi primilo hice.
I boli.
Znam kako boli,
čujem te note u njezinim grudima,
poznajem samoću među svim ljudima,
Kad osoba koju sanjamo ne voli.
Vjerujem.
I nju netko će voljeti,
jer život vraća onima srca čista,
njeno srce vinut će se poput lista,
ja bit ću sretan, ja ću razumijeti.
Neki neće.
Nekima život tek je slagalica,
ono što mi nazivamo ljubav,
što nama je credo i život sav,
nekima hladni su poljupci i obrisi prevarenih lica...
Orator, -oris, m.
- 21:23 -
Prikaži komentare (4) - Komentiraj - *
nedjelja, 18.11.2007.
Sat
Tužno snježne pahulje padaju.
Sa prozora zaleđene vise suze.
Niz vjetar cesta primiče se kraju.
Sve ljepote i boje hladnoća uze.
Izlazim.
Sa šalom, boje jednog neprežaljenog sna,
poput zmije omotanim oko vrata,
u daljini mjesec i žuta svjetiljka kasna,
Sa srcem u džepu dolazim do sata.
Gledam kazaljke kako se muče,
biju bitku, unaprijed izgubljenu,
poput batine života dok tuče,
otkucaji sata u ledenoj noći venu.
U daljini plač sudbine se čuje,
kao ptica u oluji stojim,
osječaj gorak samoće tu je,
kao da život svoj ne krojim.
Odlazim.
Zar uistinu život je tolika varka?
zar ljubav je zima, dok proljeća spava?
zar srce je kao na buri barka?
Ovako bez svih, i stajati je slava...
Orator, -oris, m.
- 18:23 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
Kako bez nje (samoća)
Svako malo po mislima mi šeće,
dal volim ju il mrzim, ne znam ni sam,
Svaki njen osmijeh slap moje je sreće,
pa istog trena u leđa sebi nož zabijam.
Kako zamrziti takvu ljepotu,
voljeti ju, a mrziti tu ljubav,
kako ne pokloniti joj osmijeh po putu,
pa odmah poslije mrziti se sav.
Kako ju mrziti, kako zaboraviti,
U gustoj gomili bez nje sam sam,
tu prokletu ljubav u sebe ću sliti,
jer od samoće je gore misliti da sam sam...
Orator, -oris, m.
- 00:00 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
petak, 16.11.2007.
Dom
Moj dom je tamo,
na ulicama hladnim pokraj Save,
tamo gdje rijetki hladne su glave,
gdje asfalt piše note života,
tamo gdje stihovi su sramota.
Moj dom je tamo,
u polumraku predgrađa,
u simfoniji obiteljskih svađa,
tamo gdje ime mi na zidu piše,
gdje sladak mir rijetko miriše.
Moj dom je tamo,
tamo gdje djeca igraju se rata,
gdje danju zaključavaju se vrata,
tamo gdje riječ nije jača od šake,
gdje hladnoća izvire iz zgrade svake.
Moj dom je tamo,
gdje naučio sam stajati sam,
tamo gdje čuvati se znam,
gdje moja je ljubav i sram,
u mraku gdje ljepota je samo san...
Orator, -oris, m.
- 12:00 -
Prikaži komentare (0) - Komentiraj - *
četvrtak, 15.11.2007.
Odlazim
Sada odlazim, odlazim od nje,
Jer život s njom, život je bez mene.
Skupio sve sam srebrnjake,
što poput suza bijahu sjajni,
one koje čuvao sam noći svake,
za nju.
Zalupio sam trusna vrata,
ostavio sve strofe, stihove o njoj,
kroz hodnik išuljah se poput tata.
Ostavio sam sve suze,
jer moje suze bijahu zbog nje,
otvorio sam stranicu,
sliku raja, a raj - bez nje.
Život naučio me, pa i zbog nje,
da svijetom hodam sam.
okrećem za ugao,
iz magle pod sunčeve skute,
u vrijeme gdje ljubav je ljubav,
a prijatelji su sreća, bića što ne ljute.
Otkrivam sam neke nove pute,
kovrče patnje ostavljam u magli,
oči njene ostavljam u hladnoći drugih,
i svaki stih, nek ide do vraga, njoj ostavljam.
Neka pamti, neka jednog dana shvati,
da kad nitko nije, volio nju sam,
da zlatni puti zbog me njoj su dati,
al nije zlato sve što sja.
Njezino lice ostati će poput snijega,
prekrasno i hladno,
neka upozna nekog ispod Amorovog stijega,
jer moje srce neće biti s njom.
I biti neće lako,
prestati sa ljubavi ovom,
živjeti od nas za sebe će svako,
no uteg visjet neće tu na srcu mom.
Jer volio sam nju, iskreno i smjelo,
i poslijendnje je ovoj u njenu čast mi djelo.
Sada odlazim, odlazim od nje,
Jer život s njom, život je bez mene.
Orator, -oris, m.
- 00:04 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
ponedjeljak, 12.11.2007.
Finis cum laude
Da li će tako nestati bol,
za ovakav život nemam više volje.
Da li će biti prostrt zbog me stol,
ili bez mene bit će im bolje?
Hoće li tako srce naći raj,
hoću li tada zaboraviti joj oći?
Dali će reći mi ljubavi, spavaj,
ili sa suzom ću nestati u noći?
Hoće li okovi ljubavi pasti,
ako konačni potez bude mi kraj?
Hoće li njeno lice tad cvasti,
kada ružu spusti tijela mog pokraj?
Da li tako završiti mora,
da moje srce ostavi se nje?
Jer kad čelik u srcu obasja mi zora,
voljet ju neću, a ni živjet bez nje...
Orator, -oris, m.
- 01:08 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *
Oko tebe Ljubav (Znaj da te volim)
Vidiš li Ljubav?
Vidiš li sunce kako zalazi u Savu,
kako po vrbama prosipa zrake,
vidiš li kako toplinom miluje travu,
od svjetlosti njene kad polete svrake?
Osjetiš li Ljubav?
Osjetiš li ju kada vjetar razmrsi ti kosu,
kada rumene obraze miluje ti nježno,
kada daš novčić za djevojčicu bosu,
a toplo ti je pri srcu dok vani je snježno?
Čuješ li Ljubav?
čuješ li otkucaj ponoćnog sata,
njegov muk proliven po ulicama grada,
škripu, dok ih zatvaraju ljubavnici, vrata,
šum pod banom ispod mjeseca mlada?
Znaš li Ljubav?
Znaš li kada netko za tobom pati,
kada nečije srce za tebe kuca,
znaš li kad netko za tebe će se dati,
a od tvojega pogleda srce mu puca...
Orator, -oris, m.
- 00:08 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
nedjelja, 04.11.2007.
Srce
ispod slojeva laži leži,
opijeno njome, njezinim letom,
kroz bespuća duše bježi.
Kao poslijednje od svoga jata,
vjeruje u neke izgubljene stvari,
zatvoreno iza njezinih vrata,
okovano tu, da ljepotu joj ne kvari.
Njezino lice moj je gospodar,
njezine oči moja sudbina,
njezin osmijeh meni je dar,
možda i više, uz čašu vina.
I nikada nje se osloboditi neću,
nigdje pod suncem neću biti svoj,
sa vilama raznim tražiti ću sreću,
al` u snovima uvijek vračat ću se njoj.
Orator, -oris, m.
- 20:05 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *