Sv. braća ĆIRIL I METOD

10.07.2016.

Bog ih je htio za pastire stadu
tu dvojicu što se rode u Solunu gradu.
Imali su oca Grka, a njega smrt rano uze,
pa uz majku ostaju, još ne shvaćajuć suze.

Slavenka majka, kršćanski im odgoj pruža
I bori se za njih kako zna, sama, bez muža.
Bogatstva ovog svijeta srce im ne traži
Život s Bogom i za Njega puno im je draži.

Riječ Božju Ćiril rado i čita i slijedi
Pa se kasnije i za svećenika zaredi.
I Metod se iz carske službe u samostan vraća
u molitvi, u miru, Boga svoga bolje shvaća.

Vjerovjesnici su bili kakve i Bog htjede
snage svoje umne za duše ne štede.
Upoznaju blago što kršćanska vjera krije
pa i mnoštvu žele dati s Izvora da pije.

Kad se proču u Slavena za dvojicu braće
eto k njima preko kneza nove zadaće.
Knez Rastislav ih zove Slavenskomu kraju
da jezikom materinjim Riječ im navještaju.

S ljubavlju i vjerom žarkom na posao se daju
I mnoge sa poganstva k Bogu obraćaju.
Sijali su evanđelje kroz gradove i sela
a zemlja riječ primala je jer je jezik razumjela.

I Bogu su i vjernicim radom svojim ugodili
kad su knjige svete na slavenski prevodili.
I svetu misu Slaveni su sad mogli razumjeti
i pjevati u Očenašu: nek se ime Tvoje sveti!

No nisu svecim nedostajale niti nedaće
jer optuženi bijahu od njemačke braće
Da su krivovjerci – to i papi prenesu
i optužbe svakojake protiv njih istresu.

No papa ih ispita i odbaci tužbe lažne
pa potvrdi da su njihove misije važne.
Slavenski jezik u bogoslužju odobrava
Metoda zaredi, a Ćirila biskupom proglašava.

U četrdeset trećoj Ćirila snaga izdaje
a pred smrt mu Metod obećanje daje
Obećaje da će žetvu Božju nastaviti
makar bi se sada htio u samostan skriti.

Papa sada Metoda za biskupa imenuje
al kod biskupa njemačkih zloća ne miruje.
Optuže Metoda na tri godine zatvora
pa ni kriv ni dužan tu ostati mora.

Kad papa Ivan osmi doču što se zbiva
izbavi Metoda, a biskupe optuživa.
I onda kad ga na službu opet vrate
smicalice i klevete i dalje ga prate.

Kraj devetog stoljeća kraj i njegovih snaga
misija je gotova, a čeka Domovina draga.
Pokraj brata Ćirila, u Rimu ga sahrane
gdje čekaju da Dan uskrsnuća svane.

HVALA TEBI BOŽE ZA SVAKOG MISIONARA
KOJI U TAMI ZABLUDA STVJETLO STVARA.

NI MI VJERE IMALI NE BI
DA NIJE BILO NAJVESTITELJA
NIT BI ČULI ZA ISUSA
NIT IMALI SVETIH ŽELJA.

HVALA VAMA SVETA BRAĆO
ZA MISIJE ŠTO DUŠU HRANE
MOLITE ZA VJERU NAŠU
I U OVE POGANSKE DANE.

MOLITE ZA VJERU DJECE,
KOJA KROZ POVIJEST VAŠA SPOMINJU IMENA,
DA I SAMI ŽELE DONOSITI SVIJETLO
I BITI SVJETLO - RADIJE NEG SJENA.

SVETI ĆIRILE I METODE, MOLITE ZA NAS,
JER VAMA JE DO DUŠA STALO...
MOLITE ZA MLADE DA SHVATE ONE RIJEČI:
„ŽETVA JE VELIKA, A RADNIKA MALO!“

SVETI ĆIRILE I METODE, MOLITE ZA NAS,
MOLITE OD ŽETVE GOSPODARA
DA IMAMO VIŠE – TAKVIH KO VI -
SVETIH MISIONARA!

Sv. TOMA

Tomino ime u uđe u Biblijske korice
jer i on bijaše jedan od dvanaestorice
Jedan od onih što ih i Isus htjede
Da ga izbližega životom svojim slijede.

Isusova riječ i ribaru Tomi progovara
Pa i od tog siromaha apostola stvara.
Zna Toma da za Isusom ići vrijedi
Pa Učitelja svog rado i vjerno slijedi.

A u vrijeme gorke Isusove muke
Kad nevin padne u vojničke ruke
Toma ko i drugi u strahu pobježe
Dok ga duša boli i srce se steže.

I od učenika drugih Toma će se skriti
Jer u boli svojoj sam želi biti.
I makar drugi apostoli bili su ko braća
Iz planina k njima tek osmi dan se vraća.

I dođe do njeg glas o uskrsnuću
I da grob prazan bi, u nedjelju, o svanuću.
Živ je! – učenici Tomi daju vijesti
Al on ne vjeruje već ga i sam želi sresti.

Što bi na to rekao ni sam Toma nije znao
On ni očima svojim ne bi vjerovao
Sve dok Isus preda nj živ ne stane
Sve dok prst svoj ne stavi u njegove rane.

I porad njega koji Učitelja traži i voli,
Dođe Isus opet tamo gdje su apostoli.
Da ojača Tomi vjeru njemu se obrati
A da stvarno živ je i Toma tada shvati.

A tamo gdje su dugi oštri čavli bili
i tamo gdje su kopljem ranu napravili
Dotaknuo je Isusa i preda nj pao
I za svoju sumnju sad se pokajao.

„Gospodin moj i Bog moj!“ – Toma veli
Na koljenima vjeru svoju sa drugima djeli.
Od susreta ovog novu snagu prima
Pa Uskrslog želi navjestiti i drugima.

Revnujuć za Krista mnoge pokrajine prođe
A na posljetku sve do Indije dođe.
Tamo mučeničku smrt hrabro podnosi
Kad ga neprijatelj strelicama pokosi.

I DOK SE PROTIV VJERE BIJE LJUTI BOJ
I TI SVETI TOMA UZ NAS U MOLITVI STOJ.
I DOK JEDNI PLJUJU RANE SVETE, SVETI ZNOJ

TI S NAMA GOVORI:
„GOSPODIN MOJ I BOG MOJ!“


SV. KARLO BOROMEJSKI

17.06.2016.

Tog svetog biskupa Crkva se rado sjeća
što poteče iz šesnaestog stoljeća.
Uzor je bio još u vrijeme studentskih dana,
svakodnevna molitva bila mu je hrana

Taj čovjek čestit imao je jaku volju:
što započne to dovrši na bilo kojem polju.
U vrijeme studiranja tek pet sati spava,
a postaje doktor crkvenog i građanskog prava

I teološko znanje potom steći želi
a u to vrijeme od brata se zauvijek dijeli.
Smrt bratova duboko ga u srce dira
pa put mijenja i svećeničko zvanje bira.

U dvadeset trećoj mu Crkva svećeništvo daje
A skoro biskup i kardinal postaje
Stanje u biskupiji nimalo ga ne veseli
Bolji moralni život i vjersko znanje im želi

Brine se za Crkvu, za škole, za zvanja,
Na konju i pješke poduzima putovanja,
Poziva biskupe da zaključuju skupa
A ugledan je i zovu ga ‘učiteljem biskupa’.

Brine se da zaključke u život provode
Da svi skupa u srcu Bogu ugode
Sirotišta osniva i mnoge domove
I onim slaba morala pruži prilike nove.

A kad zaprijeti kuga i narod bježati poče
Pred Bogom za narod moli: „Oče…“
da odvrati Bog zlo od njegova grada
da se smiluje na molitve ovoga stada.

Narod poziva i na molitvu izvodi
pokorničku procesiju gradom predvodi.
Al kuga ipak dođe i glad teška s njom
i mnogo ih se razboli pred ovim zlom.

Na ulazu u grad barake gradi,
za tijelo i duše neumorno radi
Sve svoje imanje i sposobnosti daje
a tek iscrpljen od napora u radu staje.

U četrdeset šestoj bi mu kraj snage
i vrijeme da pođe među svece drage.
I zaklopi Karlo svoje umorne vijeđe
i s ovog svijeta k Bogu svome prijeđe.


SVETI KARLO BOROMEJSKI MOLI ZA NAS
I ZA BISKUPE DA BUDU NAM BOŽJI GLAS.
MOLI ZA SVE NJIH U OVO LUDO VRIJEME
I POMOZI IM RJEŠAVATI TEŠKE DILEME.


UČI SVE NAS KAKO SE KRIŽ NOSI,
KAKO SE PRED NEVOLJAMA BOGA PROSI.
SVETI KARLO, U TEŠKOĆI I U BOLI
DAJ DA SRCE BOGA UVIJEK VOLI.

SV. MARTIN

Tristo petnaeste, u vrijeme slobode kršćana
Živjeli roditelji kojima je vjera bila strana
Iz Panonije su bili rodom, imali su sina
kojeg danas znamo kao svetog Martina.

Otac mu je viši časnik koji svijetom kruži
Pa i u Italiju s obitelji ode, jer caru služi.
Tamo Martin nove prijatelje upoznaje
Pa su u kršćanstvu rado poučiti daje.

Otac svomu sinu kršćanstvo strogo brani
Al Martin potajno biva na Isusovoj strani
Martin još i bez krštenja hoće Bogu služit
Izbjegava zločeste, s dobrima se želi družit.

U nastojanju da ga od kršćanstva odvrati
U petnaestoj otac će ga u vojnu službu dati.
I tako Martin ode u vojsku, po očevoj želji
A za čestit živt bijaše tu puno pogibelji.

Ipak on ni tamo na molitvu ne zaboravlja
Jer on i dalje Boga na prvo mjesto stavlja.
Dobrih djela i pobožnih štiva on ne propusti
A psovke i nepristojnih riječi Martin ne izusti.

I prosjacim pomaže kojim fali hrana
Al osobito jednog pamti, jednog zimskog dana.
Milostiv pogled na drhtavo tijelo svrati,
Novaca nema, a htio bi mu nešto dati.

Čovjek taj od studeni sav se strese, promrzao,
Kad je vojnik Martin pred njega ponizno stao.
Uze mač iz korica da učini što dobroga
Pa za siromaha odsiječe pola plašta svoga.

Bog mu viđenju nagradi to dobro djelo
te pokaza da ogrnu Spasitelja svoga tijelo.
Još više u vjeri Martina utvrdi taj san
koji mu biva kao dar, milošću Božjom dan.

Martin odlazi iz vojske nakon ovog događaja
Pokrsti se pa traži put do Spasitelja, do raja.
U pustinju ide jer je pokornički živjet htio
za druge je predobar, a za se prestrog je bio.


Spava na krevetu s pokrivačem od kostrijeti
A za uzglavlje će samo jedan kamen uzeti.
Brinuo se za spas duše svojih roditelja
Da se i oni pokrste to mu bi velika želja.

Kad se vrati u svoj zavičaj majka ga sluša,
a i među rođacima mnogo obraćenih duša.
U monaškom životu ipak ne daju mu mira
Jer u njemu građani Toursa vide svog pastira.

Prihvaća tu službu na mnoge molbe puka
al on nije duša kojoj odgovara gradska buka.
Zato se sklanja dva kilometra dalje od grada
samostan tu gradi, da ga vreva ne nadvlada.

Iz samostana ih pohodi, potrebe duša gleda,
i riječju i primjerom pravu vjeru propovjeda.
Mnoge pogane je katoličanstvu obratio
Mnoge grešnike na putu obraćenja pratio.

Uz siromahe i progonjene je uvijek bio
pa se i svećeničkim vlastima zato zamjerio.
Dvadeset i sedam godina kao biskup služi
A služba mu ta i nevolje i progonstva pruži.

Umire u franscuskom gradu Toursu, star,
a smrt je dočekao radosno kao Božji dar.
Sakramente prima i odlazi iz ovog svijeta
a zadnja godina mu bi osamdeset peta.

SVETI MARTINE BOG JE NAGRADIO TVOJE DOBRO DJELO
KAD SI SVOJ PLAŠT PODERAO
DA OGRNEŠ SIROMAŠNO TIJELO.
POMOZI NAM DA BUDEMO U DOBRU SVE BOLJI
DA NA PUTU ŽIVOTA ŽIVIMO PO BOŽJOJ VOLJI.


SVETI MARTINE MOLI ZA SVE NAS
OSOBITO ZA SVE SIROMAHE I PROSJAKE
NEK VJERA U NJIMA BUDE JAKA
JAČA OD NEVOLJE SVAKE.


MOLI ZA NAS U OVOJ SUZNOJ DOLINI
U KOJOJ VREBAJU MRAČNE SJENE
NEK NAS SVE BOŽJA MILOST
KAO PLAŠT ZAODJENE.


SV. STANISLAV KOSTKA

Iz plemićke je obitelji ovaj svetac mlad
Iz šesnaestog stoljeća al primjer je i sad.
Pobožna majka odgajala je dva sina
Al stariji ne bi ko ovaj, tako pun vrlina.

Daleko je od njega bila svaka riječ ružna,
A poruge brata Pavla sluša srca tužna.
Ne želi u loše društvo i čvrsta je stava
Makar ga brat zbog pobožnosti ismijava.

A kad odu u Bečke škole, bez kontrole,
Na vidjelo lako dođe što im srca vole.
Dok je Pavao zaokupljen stvarima svijeta
Stanislav nije rob potrošačkog mentaliteta.

Molitvu cijeni i na misi je svaki dan
Pa i kad mu bi kod protestanta nekog stan.
Jednom bolestan, svećenika traži da ga pričesti
A kad vlasnik ne da, on će anđela sa hostijom sresti.

Blaženu Djevicu za pomoć pita
Pa u isusovačkoj družbi volju Božju čita.
U toj družbi želi provest svoje dane
Pa ode iz Beča pješke, obilaziti samostane.

Duša mu se sva već čistoćom zaodjenu
Dok odgojitelj i brat mu za njim u potjeru krenu.
Potjera njihova ipak neće plodom uroditi,
a Stanislav će životom svojim Bogu ugoditi.

U Dillingenu ga primi Isusovačka kuća jedna
gdje je sluga bio sljedeća tri tjedna.
Uprava u njem čvrsto zvanje gleda
Pa ga u Rim šalju, Borgiji, poglavaru reda.

Preko visokih Alpa u Rim ide polako
I kad stiže novak biva, a to želio je jako.
Uz Gospu i Sakrament sveti sveto živjet želi
da volju Božju vrši – tomu predaje se cijeli.

Uzoran, čedan, šutljiv i ponizan je bio
I rado bi se novak taj u molitvi skrio.
Ispovjeda se često i svetu pričest prima
A već u devetnaestoj oprostit će se sa svima.

Na blagdan Velike Gospe Bog ga uze
I blagoslovi sav njegov trud i suze.
Ko svecu mu se molit može duša svaka
A zaštitnik je mladih, pogotovu novaka.


SVETI STANISLAVE UZORE NOVAKA
BUDI PRIMJER MLADIH, PRIMJER SVIJU ĐAKA.
DALEKO OD NJIH BILE PSOVKE I PROSTOTE
NEK KRŠĆANSKO IME DJELOM NE SRAMOTE.

SVETI STANISLAVE MOLI ZA SVE NAS
DA U SAKRAMENTU SVETOM TRAŽIMO SPAS.
NEK NAS GOSPA KO I TEBE PUTEM VODI
KROZ NAPORE I KRIŽEVE KA VJEČNOJ SLOBODI.


SV. NIKOLA TAVELIĆ

Na svijet dođe Nikola u gradu Šibeniku
Gdje sad mu hvale daju kao mučeniku.
U četrnaestom stoljeću taj dječak se rodi
Kog milost Božja rano u samostan vodi.

Život blizu Boga sebi daje za životnu zadaću
Pa vrlo brzo stupa među franjevačku braću.
Pred Isusa i Gospu nosi svako svoje breme
I pred Svetohraništem rado provodi vrijeme.

U sebi je nosio blago vjerskog znanja
Pa osjeća žar misionarskog poslanja
Svjetlom svete vjere želi rastjerivat tmine
da i krivovjercima Istina kao sunce sine.

Istinu želi donijet među tadašnje patarene
pa misijskog duha spremno u Bosnu krene.
Dvanaest godina tamo njima propovijeda
a kad se polje rada suzi, nove horizonte gleda.

O muslimanima u Svetoj zemlji glase sluša
pa sad tamo želi ići rad spasenja duša.
Sa tri brata franjevca na dalek put krenu
A s vjerom čvrstom ko plaštom on se zaodjenu.

K Imarovoj džamiji idu i tu nađu kadiju
a zašto su došli svoju namjeru im ne kriju.
Propovjedat žele kojim putem ići treba
I da je Isus Istina i pravi put do Neba.

Muslimani pak o toj Istini nisu htjeli čuti
I zaprijetiše im smrću, na njih strašno ljuti.
Ako se Isusa ne odreknu i te svoje vjere
mučit će ih strašno, preko svake mjere.

Muhamedov zakon oni tek priznaju
i za nasilje nad njima oni se ne kaju.
Mnoštvo na njih žuri i udara im tijela
U tamnicu ih bace, bez vode, bez jela.

Nakon toga sa još više mržnje dođu
Pa kroz tijela njihova mačevima prođu.
Baciše im komade u oganj što plamti
Al oganj ih ne dira, narod to pamti.

Na neko nepoznato mjesto staviše ih tada
al u srcima našim Nikola je živ i sada.
Pedeset prva godina zadnje mu je ljeto
kad ponese radi vjere mučeništvo sveto.

Nikola je od Hrvata prvi proglašen svet
A od tad tog sveca časti cio katolički svijet.
U vrijeme Turskih osvajanja Nikola je svjetli lik,
uzor kako vjeru čuvat i uz smrtan, bolan krik.


SVETI NIKOLA MOLI ZA NAS, DA NAM VJERA JAKA BUDE
DA UZ KRISTA OSTANEMO KAD NAM ZBOG TOG SUDE.
ZA KRŠĆANE PROGONJENE TI NIKOLA DANAS MOLI
DA IH JAČA MILOST BOŽJA USRED RAZNIH BOLI.


SVETI NIKOLA POMOZI NAM U OVE NAŠE DANE
PA DA S VJEROM SUSREĆEMO KRŠĆANE I MUSLIMANE.
NEK ISUSOVO UČENJE NAMA BUDE VIŠE VRIJEDNO,
NEK NE BUDE KRŠĆANINA KOM JE SVE SVEJEDNO.


SV. ELIZABETA, Ugarska kraljica

U Mađarskoj se rodi Elizabeta
Tisuću dvjesto i sedmog ljeta
Roditelji njeni pobožnosti je učili
A u četvrtoj već za grofa zaručili.

Po kneževskim dvorima tako bi prije
Pa to ništa neobično bilo nije
Još kao malena rado se moli
A i siromahe neobično puno voli.

Da stidljivo živi to joj se svidjelo
te da ponizno nosi grofovsko odjelo.
Raskoš i udobnost nisu njene želje
U čistoći srca njeno je veselje.

Čiste duše i tijela i grof Ljudevit je bio
onog dana kad je Elizabetu oženio.
Sretno su njih dvoje živjeli još dugo
u ljubavi pretječuć jedno drugo.

U braku nisu znali što je to svađa
želeć dušu koja Bogu svom ugađa.
Ljudevit ženi daje slobodu u svemu,
o njenoj dobroti nije imao dilemu.

I po noći se ona na molitvu diže
u staleškim dužnostima na sve stiže.
Kostrijet nosi pod grofosvskim odjelom
i Bogu ugađa mnogim dobrim djelom.

Hranit gladne to posebno želi
pa sve zalihe svoje brzo razdijeli.
Naredi da se skupa roba proda
pa da se siromahu kruha poda.

Obilazi bolesnike, za njih se brine
osobito one što najjadniji se čine.
Hrani ih i prostire, služenje joj godi,
makar ono nikad nije bilo u modi.

Troje djece sa mužem odgaja,
i živjeli su ko u predvorju raja.
A kad sedam godina ljubavi mine
Ljudevit u križarskoj vojni pogine.

Nastupiše za Elizabetu teški dani
jer zavist i pohlepa bližnjih je rani.
Savjetnici neki nagovoriše djevera
da Elizabetu sa dvora potjera.

I ne samo da su je se riješit htjeli,
nego su joj i djecu njenu oduzeli.
Usred ciče zime sklonište joj štala
a u nevolji svojoj Bogu se predala.

U bijedi živi, kći s kraljevskog dvora
pa i kasnije kad to više ne mora.
Htjeli su je odvest u dvor oca njena
al Božja kćer je sada ova hrabra žena.

Siromašna života, ništa se ne jada,
preživljava od svog ručnog rada.
Kad joj muževi vojnici vraćaju vlast
ona ne htjede opet primiti tu čast.

Sve što joj je pripalo djeci je dala
a njen dom je postala jedna kuća mala.
To bi blizu franjevačkog samostana
gdje je ostala ostatak svojih dana.

Bogu želi ugoditi u svakom pogledu
pa mu se posvećuje, u franjevačkom redu.
Rado zavjet siromaštva Isusu daje
i do zadnjeg daha primjer nam ostaje.

U dvadeset i četvrtoj završi dob njena
A brzo nakon smrti svetom je proglašena,
Crkva je tim svetim naslovom zaodjene
samo četiri godine nakon smrti njene.


SVE JE VIŠE DANAS SIROMAŠNOG SVIJETA,
DA IM POMOĆ NE BI MOGLA NI KRALJICA ELIZABETA.
TEK MOLITVA NJENA BOGU ZA NJIH MOŽE
UČINITI NEŠTO DA SE DOBRA DJELA MNOŽE.

MOLI ZA VLADARE SVIJETA U OVE DANE SIVE
ZA SVE ONE ŠTO BEZBRIŽNO, U OBILJU ŽIVE.
NEKA ZNAJU KAKO KRUH SVOJ PODIJELITI
KAKO SE I U SKROMNOSTI S BOGOM VESELITI.

MOLI ZA SVE NAS, U SVAKOM KUTKU SVIJETA
DA BUDEMO SRCA TVOG, SVETA ELIZABETA.
MOLI ZA SVE NAS, DA ISUSA PREPOZNAMO
KAD BILO KOMU I NAJMANJU UTJEHU DAMO.


SV. CECILIJA

Od poganskih roditelja rodi se Cecilija
al evanđelje joj posta knjiga najmilija.
Roditelji je dadoše na visoke škole,
da učena gospođa bude, oni to vole.

Stječe dobro znanje u znanostima
al uz to i evanđeosku mudrost ima.
Krstila se onih za crkvu teških dana,
a bi pod vodstvom pape Urbana.

On joj udijeli sakrament krštenja
a taj milosni život joj da sveta htjenja.
Molitva, pokora i post joj se svide
i na misu kod pape u katakombe ide.

U pjevanju psalama Ceciliju često čuše,
a Isusa ona odabra za zaručnika duše.
Zavjet djevičanstva rado ona daje
i vjerna do smrti u odluci ostaje.

Pjevala je iz srca, uz zvuke glazbala,
svakodnevno na misi Bogu hvalu dala.
U želji da Isusu životom vjerno služi
i mnogom siromahu ona pomoć pruži.

Prosci su mnogi htjeli ruku njenu
no ni jedan je ne dobi sebi za ženu.
Roditelji je ipak prisile jednog dana
da se uda za plemića Valerijana.

Da je zavjet u pogibelji dobro je znala
pa se još više na molitvu dala.
Moli da taj zavjet ničim ne povrijedi
a velika milost tad za nju uslijedi.

Bog joj daje anđela da je u tom brani
da se vidi da je On na njenoj strani.
Tako će je anđeo moćno štititi od zloga
jer se cijelom dušom pouzdaje u Boga.

I kad dođe dan vjenčanja i to prvo veče
ona svom mužu odvažno reče
da je ne dotiče nikakva ruka profana,
jer anđela ima u kom je Božja obrana.

Da o vjeri uči Valerijan je sluša
pa uskoro postaje i on krštena duša.
Anđeo im dođe i u ruci vjenca dva
jednog Ceciliji, a jednog Valerijanu da.

U anđelu tom jasno se vide Božja djela
i u zapovijedi da to čuvaju čiste duše i tijela.
Papa Urban u Ceciliji vidi pravi uzor vjeri
pa joj pripravnike za krštenje na brigu povjeri.

Nepokolobljiva i neustrašiva Cecilija je bila
ko svjetiljka koja svoju svjetlost nije krila.
Ubrzo dođe pred sudište okrutnog suca
koji bi je odvratio od Isusa, za kog srce kuca.

Gledajuć na križu Krista što za nas krvari,
izgubit ovaj život za njeg ona ne mari.
U okove je staviše, pa potom u vruću paru
al je nađoše da pjeva u molitvenom žaru.

Tad se trgne mač da joj glavu odrubi,
al je ni iz tri puta krvnik ne pogubi.
Ni živa ni mrtva u mukama još diše
predaja sveta o njoj to sjećanje zapiše.

U sedamnaestoj godini umire, tješeći druge,
jer smrt je za nju razlog radosti a ne tuge.
U Kalistovim katakombama najprije je pokopana,
a u kripti bazilike Trastavere kasnijih dana.



DA NAM PJESMA BOGU
BUDE PJESMA NAJMILIJA
MOLI ZA NAS SVETA CECILIJA.

NEK SE GLASI NAŠI S TVOJIM GLASOM ZDRUŽE
PA BOGU NA SLAVU
NEK I PJESMOM SLUŽE.

TVOJ PRIMJER KROZ STOLJEĆA DUGA TRAJE
I ZA ZAVJETE OČUVATI NADAHNUĆE DAJE.
MOLI ZA SVE ONE KOJI ZAVJET BOGU DAJU
DA VJERNI BUDU KRISTU, DA USTRAJU.


SV. FRANJO KSAVERSKI

Sa Ksavera dvora gdje se Franjo rodi
želja za znanjem na studij ga vodi.
Znanosti ovog svijeta njemu se svide
Pa iz Španjolske na Sorbonu ide.

Izvanredno nadaren prvi je u školi
a rasprave i društven život voli.
U znanjima svijeta gleda prilike prave
kako bi se domogao svjetske slave.

Na studiju zemljaka Ignacija upoznaje
pa u njem pravog prijatelja prepoznaje.
Ignacije ga podsjeća na evanđelje
u želji da i Franjo tu nađe veselje.

Vidi on da Franjo uspjeh tek želi
pa ga pita što će mu i svijet cijeli
Ako bi jednom dušu izgubio,
ako Boga ne bi nad svime ljubio.

S prijateljem ovim Franjo se mijenja
i mijenjaju se polako i njegova htijenja.
Još ga i smrt sestre i majke potrese
pa velike životne odluke donese.

Siromaštvo, poslušnost i čistoću – zavjete polaže
Za Božju slavu živjeti sada mu je draže.
Duhovne vježbe obavlja prije teologije
a četrdeset dana tišine puno mu nije.

Ignacije je vodio te molitvene dane
I davao Franji potrebne duhovne hrane.
A kad Ignacije osnova Isusovačku družbu
Franjo se tu spremno javlja u službu.

Ignacije mu je poglavar kojeg sluša
A slavu Božju žele oba i spasenje duša.
Misionarskog duha Franjo ide dalje
do pogana Indiju poglavar ga šalje.

Kroz sela i gradove siromašno obučen
hodao je sada ovaj čovjek učen.
Zvoncem je na pouku pozivao ljude
pa se i u njima prve zrake vjere bude.

Iz Indije Franju i dalje nose želje
pa u Japan želi donijet evanđelje.
Kad je tamo narod pouku prihvaća
Franjo se opet u Indiju vraća.

Uvijek je u njem bila želja ista
-osvajati duše za Isusa Krista.
S križem u ruci i malo sredstava
širila se svijetom Božja slava.

Franjo je u misijama neumoran bio
znajuć da je za te duše Isus krv lio.
A toliko mu je ruka ljudi krštavala
da je pred kolonom umor odavala.

Oni koji zapisaše sjećanja iz onih dana
kažu da je krstio trideset tisuća pogana.
Njegovu revnost pratila je i pokora stroga
A u toj žrtvi je skrivena bila ljubav za Boga.

Primjer odricanja od svijeta život mu je bio
al u tom odricanju od svijeta nije se krio.
Kod siromaha i bolesnika bio je kod kuće
i s ljubavlju velikom njegovao umiruće.

Iza svega toga vrijeme molitve je stalo
a i dugi sati s Bogom za nj su bili malo.
Za vrijeme mise toliko bi zanešen bio
da bi ga prenut morali kako bi se vratio.

Nakon Indije i Japana Franjo želi u Kinu
da i tamo ponese spasonosnu Istinu.
Na otoku Sancijanu čeka brod i hranu
al ne ugleda svjetlo takvomu danu.

Zimska studen, groznica i glad ga svlada
pa Franjo umire tiho, iscrpljen od rada.
Četrdeset sedam godina na zemlji je bio,
al je mnoštvo duša za nebo pridobio.


SVETI FRANJO KOM MISIJE SU BILE DRAGE
MOLI ZA MISIONARE DA IM BOG DA SNAGE!

MOLI ZA SVE NAS DA ŠIRIMO RADOSNU VIJEST
I DA SE S TOBOM MOŽEMO U VJEČNOSTI SREST.


SV. NIKOLA, biskup

Božja volja odredi da biskup bude
taj čovjek što je volio darivati ljude.
Taj biskup dobri, koji bradu ima
pomagao je skrovito onim sirotima..

U pobožnoj obitelji Bog ga na dar dao
a bez oca i majke rano je ostao.
Osjetljiv na potrebe sirotih duša
da s drugima dijeli savjest svoju sluša.

Najprije je želio pravnik biti
kako bi nedužne mogao obraniti
A što bi više mogao kasnije shvati
Pa će radi duša svećenik postati.

Za vrijeme kuge pun je dobrih djela
I ne mari za zdravlje vlastitog tijela
U to vrijeme njegov ujak je biskup bio
Pa je on Nikolu za svećenika zaredio.

Bližnjima služeć Bogu on rado služi
I mnogom siromahu utjehu pruži.
Za zdravlje duše još se više brine
Te da im donese svijetlo Istine.

A kad umre biskup u Miri gradu
Koga za pastira dati tomu stadu?
Odluka jednog svećenika razveseli ljude:
Onog tko prvi na molitvi u crkvi bude.

Na njihovu radost Nikola dođe prvi
a ne zna zašto narod oko njega vrvi.
Začuđen je što je izbor na njeg pao
i rado bi sasvim običan svećenik ostao.

Naviknut odavna da moli i da posti
Uzor je bio u blagosti i darežljivosti.
Od grabežljivih vukova čuva svoje stado
A pomagati im – on nastavlja rado.

Od biskupstva svog sebi pokoru udijeli
Da mu ni meso ni vino srce ne veseli.
Odreče se stoga tog pića i te hrane
i skromno želi proživjet svoje dane.

Brojna su djela što ih učini u vjeri
Ko za oca jednog i tri mu kćeri
Potajno im novac za udaju daruje
Samo da grijeh njima ne caruje.

Pred kraj života u samoću se povlači
I razgovor s Bogom sve mu više znači
Priprema dušu na put vječnom stanu
I umire tiho, u Miri, u jednom samostanu.

No, kad Malu Aziju Turci osvoje,
kršćani mu kosti nose kao blago svoje.
U grad Bari u Italiju ostatke mu odnesu
a tamo, u bazilici, one i dan danas jesu.


SVETI NIKOLA, KOG I DJECA ZNAJU
MOLI ZA NAS SADA KADA SI U RAJU.
NEK TVOJE DARIVANJE NADAHNJUJE I NAS
PA DA I MI NEKOM BUDEMO RUKA ZA SPAS.


SV. IVAN OD KRIŽA

U srednjem vijeku, onih davnih dana,
siromašnoj obitelji Bog dade Ivana.
Još u ranoj dobi bez oca je ostao
pa je težinu života rano upoznao.

Talenat iskuša u zanatima raznim
al ga to nekako ostavlja praznim.
Nije stvoren za tesara a ni krojača
umni posao strana mu je jača.

Posao nađe u brizi oko bolesnika
a u njima, za nje je – Isusova slika.
U poslu tom on Bogu bliži biva
i njemu on kroz bolesne ljubav dariva.

Od malena sabranost i molitvu voli,
s Bogom dijeli svoje radosti i boli.
Nutarnji život za nj je tako drag
a to mu otkriva i slica osmjeh blag.

Sa dvadeset godina odluči svećenik biti
koji će u moliti dugo vrijeme provoditi.
Kontemplaciji sklon Karmel za se bira
pa Boga traži sred samostanskog mira.

U učenju revan nije bio manje
a stekao je Ivan golemo znanje.
Ljubav prema Istini odavno on bira
a i kao karmelićanin, dalje studira.

Sklonost na strog život i pokoru gaji,
pred svetohraništem dugo, Ljubav ne taji.
No pravila redovnika nisu više stroga
i zaboravljen bijaše stari put do Boga.

U to vrijeme Bog i svetu Tereziju dade
koja obnavljati karmelski red stade.
pa dok ona karmelićanke obnoviti želi
on te iste želje za muški karmel dijeli.

Za svoje svete želje samo križeve prima
osuđen ko buntovnik, da krive nakane ima.
Optužiše ga da ništi zadovoljstvo samostana
pa mu zauzvrat žele dati i tjelesnih rana.

Provale vrata, vežu ga i u Toledo odvedu
strpaše ga u zatvor, u kranju bijedu.
Staviti ga u udubinu zida bijaše im milo
gdje je i po danu jako mračno bilo.

Za pokoru sad mu je tek voda dana,
a kruh i malo ribica bila mu je hrana.
Otud su ga samo petkom pustili van
al to bijaše od još veće muke dan.

Dok su njegova braća sjedila sa stolom
njega bi rado častili novim bolom.
Po sredini bi ga stavili da tamo kleči,
da vodu i kruh blaguje bez riječi.

Kad večera završi obasiplju ga uvredama
al ni tu ne završava samostanska drama.
Ivan mora za bičevanje razotkriti ramena
gdje mu je od braće mnoga rana nanesena

Bez milosrđa gledaju kako ga obliva krv
i žele da se osjeti ko jadan, zgažen crv.
U tamnicu ga natrag s porugama prate
podrugljivo reformu i njega samog blate.

U trpljenju duše Ivan je bio strpljiv i tih,
nikad se ne bi čulo da je govorio protiv njih.
Mogao bi tu i umrijeti da je to Božja volja
al u molitvi razabire koja stvar bi bila bolja.

U molitvi čvrsto uvjeren da otud bježati mora
i tu odluka padne da se oprosti od zatvora.
Svoje pokrivače razdere i dugačke trake pravi
pa ih niz ogradu samostanskog balkona stavi.

Iz zatvora uspjeva na slobodu pobjeći
te cilj svoj o reformi jednom i doseći.
Prva provincija bosonogih kamelićana
njegovom zaslugom Crkvi bi dana.

Nakon mnogih patnji, pokora i uvreda,
proglasiše se dva neovisna karmelska reda.
Isusova patnja u to vrijeme Ivanu bi bliža
pa uze sebi redovničko ime – Ivan od Križa.

Novu karmelsku duhovnost on stvara
i u posjed Crkvi ostavlja mnogo novog žara.
Iscrpljen od pokore, bdijenja i progonstava
u četrdeset devetoj kraju se približava.

Silan utjecaj je učinio ne samo u Karmelu
jer i mnogi teolozi uče na Ivanovu djelu.
U religioznoj književnosti autor je bitan
a kao duhovno štivo i danas rado čitan.



MOLI ZA NAS SVETI IVANE OD KRIŽA
DA NAM LJUBAV ZA KRIŽ BUDE BLIŽA.
DAJ DA U SVOM KRIŽU NALAZIMO SPAS,
JER TU JE DOKAZ BOŽJE LJUBAVI ZA NAS.


SV. STJEPAN

Služiti udovice potreba je bila
pa je Prva Crkva za to đakone odredila.
Tražila se sedmorica na dobrome glasu
pa i Stjepan bi izabran u tome času.

Ukazuje narodu na vječnost, na nebesa,
Pun milosti i snage čini velika čudesa.
U raspravu s njim dođu neki iz sinagoge
Al mudrost Stjepanova zadivi mnoge.

Podmetnu tad neke ljude da ga optuže
Pa namjerama zlim njega nevina okruže.
Da je protiv Boga, Mojsija i Zakona govorio
A on je samo onu objavljenu istinu zborio.

Pred vijeće ga vode, a on vedra čela
I Biblija piše: Lice mu ko u anđela.
A kad ga upitaju jel to tako kako kažu
On im ispriča stari zavjet sa kojim se slažu.

O praocima vjere, o Mojsiju i Josipu im kaza
Al kad ih ubojicama nazva – došlo je do jaza!
„Tvrovrati i neobrezanih srdaca“ – oštro zbori.
„Vi se uvijek opirete Duhu Svetom!“ – tako im govori.

Koji od proroka od vaše strane nisu progonjeni?
a oni što Pravednika navještaše – oni su ubijeni.
A tog Pravednika vi ste izdali i ubili – on im reče
Niste se držali Zakona koji od Boga poteče!

Kad su to čuli u srcima su uskipjeli
I sad su se i Stjepana riješiti htjeli.
A on koji se vjere svoje ne stidi
Jasno im govori ono što vidi.

Reći da vidi nebesa otvorena on se ne boji
I Sina Čovječjeg kako zdesna Bogu stoji.
Takvo što ne htjedoše oni znati
Pa ga narod vikom van iz grada prati.

Izvan grada tamo kamenjem ga tuku
I ko da opetuju onu kalvarijsku muku.
I dok na koljenima umire, u strašnoj boli
On, kao Isus, za svoje neprijatelje moli.

Gospodine, ne uzmi im za grijeh ovo…
zadnjim snagama kaza i to snažno slovo.
I tako Stjepan usnu, opraštajući svima,
Ni u boli ne dajuć se nadvaldati zlima.

MOLI ZA NAS TI, O STJEPANE SVETI
DA SE SRCA NAŠA NIKAD NE PREPUSTE OSVETI.
I KAD NAS POGAĐA MNOGO KAMENJE OSUDE
NEK TVOJE OPRAŠTANJE NAMA PRIMJER BUDE
.

SV. DON IVAN BOSKO

Ivan je bez oca ostao sa godine dvije
u siromaštvu rastao, al tužan bio nije.
Bistar i veseo dječak, knjige i igru voli,
vršnjake okuplja za igru, al s njima i moli.

Obitelj je živjela od obrađivanja polja
al taj rad za Ivana ne bi Božja volja.
Od jednaeste godine svećenik želi biti
al brat Antonio je ljut, to ga ne veseli.

Ivan je svejedno istom željom plamtio
upijao Božju RIječ i propovjedi pamtio.
Još ko mali sanjao je mnoštvo što ga sluša
pa sve više gori željom za spas mladih duša.

Pobožna majka shvaća Ivanovu želju
i ne želi stajat na put njegovu veselju.
Da to košta puno žrtve majka dobro zna
al Ivana ne odvraća od ostvarenja sna.

Kad Ivan svećenik posta posla se lati
a u nevoljama raznim Gospa mu je mati.
Protivnici razni zadavali mu muke,
al on se pouzdano predaje u Božje ruke.

Broj dječaka s ulice oko njega je rastao
pa je tako i njegov oratorij nastao.
Kad ih se toj ustanovi oko četiristo pridruži
i majku zove, a ona rado dođe da im služi.

Franju Saleškog dječacima za uzor stavlja
a kod mnogih se i svećeničko zvanje javlja.
Tu don Boska misli o novom redu vode
pa se tako, Božjom voljom, salezijanci rode.

Među dječacima je osobito zapamćen jedan
koji je bio veseo, pobožan i vrijedan.
Petnaest je godina živio, a Boga proslavio
kao uzor mladima: sveti Dominik Savio.

Za don Boskova života -njih trista tisuća
što im ustanove njegove bijahu kuća.
Šest tisuća svećenika, trinaest biskupa otuda
a učenici njegovi svjedoci su i drugih čuda.

Jednom je hostija na broju bilo premalo
al za kolonu veliku ipak nije ih nestalo.
Bolesnici razni don Boska su htjeli sresti
i ozdravljali su mnogi od svojih bolesti.

Osobitu pobožnost prema Gospi je imao
a od nje utjehe i kroz snove primao.
Snovi takvi su ga pratili kroz život cijeli,
a i to bi dar što mu ga Bog udijeli.

Jednom kad se činilo da je došao kraj
da se smrt bliži, da don Bosko ide u raj,
svi mole da s njim još u Torinu ostanu
a jedan i svoj život prikaže na tu nakanu.

Tako ne bi odmora za don Bon Boskove kosti
sve do sedamdeset treće, do starosti.
Sad promatra ostvarenje snova i Božjih djela
i što učini Bog od jedne duše, od jednog tijela.


DON BOSKO SVETI, POGLEDAJ SA NEBA
NA ŽEDNU MLADEŽ KOJA BOGA TREBA
MOLI ZA SVE ONE ŠTO IH ULICA ODGAJA
DA IM LJUBAV BOŽJA SRCA OSVAJA


SV. AGATA

U trećem stoljeću rodi se djevojčica Agata
Danas kao djevica i mučenica poznata.
Bila je stanovnik jednog Sicilijanskog grada
I član obitelji u kojem prava vjera vlada.

Kao djevojčica Bogu zavjete svoje daje
I u djevičanstvu i kasnije vjerno ustraje.
Nije to milost što je dobi preko noći
Već se borbama očuvala u svetoj čistoći.

U vrijeme Decija okrutnoga cara
Strašan plan za kršćane se stvara.
Progonom je pogođena i njena pokrajina,
kamo Kvintijan pođe kaznit svakog kršćanina.

Brzo mučan dan i za Agatu osvanu
Kad je ruka mučitelja odvede Kvintijanu.
Navodi je na grijeh protiv vjere i čistoće
Al ona ustraje pored njegove zloće.

On je potom odluči u tamnicu dati
I bezbožnu će ženu njoj za društvo dati.
Molitvom i postom i s mišlju na Boga
Uspjeva Agata obranit se od Zloga.

Trideset dana Afrodizija joj muke stvara
Tako što je na grijeh nečistoće nagovara.
Potom će Kvintijanu izvještaj dati –
Da bi lakše bilo kamen omekšati.

I opet joj prijeti neprijateljska ruka
Da će joj zadati još i strašnijih muka.
Već sutra je za neke sprave vežu
I udove njene nemilo rastežu.

Potom je osuđena na tamničke dane
Da boravi tamo bez vode i hrane.
Ljut što svjetlo dana još vide oči njene
Naredi da se žerava u tamnicu iskrene.

U vrijeme mučenja i potres se događa
Pa ko kazna dva vojnika smrću pogađa.
No Kvintijan i dalje tvrda srca biva
Mrzeć Agatu što još bijaše – živa.

Da joj vjeru krijepi Boga ona moli
Jer ne želi griješit, prije umrijet voli.
Do danas nam je primjer njena slika –
Djevice sa palmom mučenika.

U Kataniji rodnoj, blizu vulkana
Časti se vjerno do današnjeg dana
I kad potocima lave Etna zaprijeti
Svete Agate se narod u molitvi sjeti.


NEKA DJEVIČANSTVO I DANAS IDEALOM BIVA
I U SRCIMA MLADIH NEK JE VJERA ŽIVA.
SVETA AGATA MOLI ZA SVE DJEVICE SVIJETA
DA IM BOG SRCA OČUVA – ČISTA I SVETA.


SV. VALENTIN

U Rimu je rođen sveti Valentin
Od uglednih i bogatih roditelja sin.
U kršćanskom duhu majka ga odgaja
da ustrajan bude na putu do raja.

Treće je to stoljeće, vrijeme okrutnih careva
Kad mač smrti nad glavama kršćana sijeva.
Majka sina molitvom i poukom prati
Da se ne boji ako treba i život svoj dati.

U vjeri dobro poučen dobro on i radi
na temeljima čvrstim vjeru svoju gradi.
Zabave vršnjaka njega ne privlače
Više mu molitve u katakombama znače.

Rado ide u te podzemne hodnike
Daleko od svjetske vreve i vike.
Na misi je tamo, pri svjetlu svijeća
I tu je njegov mir i prava sreća.

I dok se kršćanima radi o glavi
U njemu se želja za svećeništvom javi.
Pomagati progonjene u srcu mu želja
da ih k Isusu vodi, Izvoru veselja.

Sve više je u njem rastao taj žar
pa od pape primi svećeništva dar
Postavi ga još za upravitelja dobara
a on od toga svoje koristi ne stvara.

Više puta odriče se i vlastitih prava
bližnji mu je važniji i Božja slava.
Uz obaveze razne mnogim pomoć biva
djelotvorna ljubav u njega je živa.

I u zatvore ide, posvud duše traži
progonjene kršćane on u vjeri snaži
U poganskoj sredini kao svjetlo sja,
I primjer drugima životom svojim da.

Predan bi sucu nekom da ga sudi
al i u njem Valentin vjeru probudi.
Sučeva kćerka čudesno ozdravlja
pa cijela obitelj novu vjeru proslavlja.

Kad se čudo proglasilo po gradu
to bi na radost Isusovu stadu
No pogani bjesniše na Valentina
Pa ga na smrt osudiše makar nevina

Osudiše ga, a ni za jedno loše djelo
s toljagama pretukoše mu tijelo.
S mačem tad se neprijatelj žesti
i odrubi mu glavi na nekoj cesti.

Da je mučen umro to nisu prazne priče
i uskoro crkva na grobu njegovu niče.
Tu molitvu narod odavno njemu nosi
da milost od Boga i za njih isprosi.

NEKA TE SE CRKVA PO SNAZI VJERE SJETI
DA JOJ UZOR BUDEŠ, VALENTINE SVETI!
DAJ DA I MI VOLIMO ONO ŠTO BOG VOLI
PA DA U RAJ DOĐEMO – TI ZA NAS MOLI!


SV. IVAN OD BOGA

Dječak se rodi Ivan Ciudal
U petnaestom stoljeću, u državi Portugal.
Ko Ivan od Boga kasnije je znan
a u njem nam je primjer obraćenja dan.

Sa devet od kuće bježi ta narav živa,
pa u Španjolsku ode gdje pastir biva.
Mali lutalac odrasta i u vojsku se javi
pa je loših misli sve više u glavi.

Jednom su ga nedužna na vješala htjeli
al su istinu o njemu ipak uvidjeli.
Ipak protjeran bi iz vojnog okruženja
pa se u njem nešto polako mijenja.

Stupa u službu Karla Velikoga, kralja,
protiv Turaka se bori i živi kako valja.
Čini pokornička i bogoljubna djela,
kako bi okrijepio u boli potrebita tijela.

Nakon rata i trideset godina javi mu se želja
da u svoju zemlju ode, do svojih roditelja.
A kod kuće pustoš, roditelji nisu više živi,
dd tuge su umrli, pa on sebe sada krivi.

Kao pastir opet u Španjolsku se vraća
al ga srce vuče do većih zadaća.
U Afriku tad ide i robove pomaže,
živjeti za druge to mu je najdraže.

Da jednu obitelj spasi na posao ustaje
ceste popravlja i plaću za njih daje.
I nakon što težak život u Africi kuša,
u Španjolsku se vraća, ispovjednika sluša.

I dobro mu krenu to što tamo radi
slike i molitvenike prodaje u Granadi.
A na veliko slavlje okupilo se mnoštvo ljudi,
pa se i u njem želja za Riječju Božjom budi.

Ni slutio nije što će bit tog dana
u Granadi, na slavlje svetog Sebastijana.
I tako ga posao prodaje slika i molitvenika
uvede u crkvu da čuje glasovita propovjednika.

Bile su to riječi svetog Ivana iz Avile
Što su snažnu promjenu u njemu učinile.
Ganut do suza iz crkve ide van i plače
zbor grijeha žali, Boga želi voljet jače.

Koji ga vidješe bacaše na nj blato
a on je u sebi Bogu zahvaljivao za to.
Za grijehe je bio spreman pretrpjeti i više
ne mari što ga luđakom proglasiše.

Kad kući dođe razda sve što ima
na radost siromašnima i bolesnima.
Novim žarom za Boga i bližnjega gori
u bolnicu odlazi i bolesne dvori.

Nakon godinu dana Družbu osniva
gdje pobožnoj braći tu želju otkriva.
Po savjetu Gospinu ta Dužba nastane
i s njom nova nada bolesnicima svane.

A da bi kupljena bila i kuća im prva
s braćom vrijedno radi i prodaje drva.
Tu će sad u miru bolesnike njegovati
a da je Ivan Božji to i narod shvati.

Kad požar nasta svi su bez daha
al on u vartu ulazi bez imalo straha.
Bitka za taj život bez uspjeha je bila
a i njega samog groznica je uhvatila.

Razboli se nakon dvanaest godina službe
i oprašta se polagano od svoje Družbe.
Na put dušu sprema do nebeskog slavlja
a braći u nasljeđe primjer ostavlja.

Primjer kako se Bogu u bratu služi
I kako se s Isusom na taj način druži.
Za života je Ivan i strog i radostan bio
u molitvi i radu Bogu omilio.

U pedeset petoj umire, u vjeri i nadi,
u ljubavi za Boga, u gradu Granadi.
Da bolestan čovjek sliku Krista skriva
i Ivanov život živ podsjetnik biva.



IVANE OD BOGA, BRATE, REDOVNIČE,
TVOJA LJUBAV JE NA DJELU
TO NISU PRAZNE PRIČE.

ČUJ MOLITVE SVOJE KRŠĆANSKE BRAĆE
PA DA MILOSRĐE UPOZNAJU
KROZ MNOGE NEDAĆE.

NA DAN BOŽJEG SUDA TI MOLI ZA NAS
DA ISUSU S DESNA BUDEMO,
DA U NJEM VIDIMO SPAS.


SV. JOSIP

Spomen na Josipa i u Bibliji je tih
Makar mora da je bio pravedniji od svih.

Htjede Bog jednog čovjeka od povjerenja
Pa Josipa nađe kom životne planove mijenja.

S Marijom je Josip zaručen u ono vrijeme
kad ga vijest o Djetetu stavi u teške dileme.

No anđeo ga Božji smiri, dođe mu u san,
pa mu reče da je Mariji Sin Božji darovan.

Reče mu i da se ne boji uzet Mariju za ženu,
jer od Duha Svetoga je to Dijete u krilu njenu.

I još reče da Djetetu ime Isus da
jer je u njem spas od grijeha, spas naroda.

I tako Josipu Bog dade tu zadaću svetu
da muž Marijin bude i čuvar Božjemu Djetetu.

Marija i Josip djevičanstvo cu cijenili
i tako su živjeli i onda kad su se oženili.

O njima i Predaja sveta nešto daje znati
i kako će Josip zaručnik Marijin postati.

Marija je od malena u hramu odgajana
A duša ta neobično Duhom svetim obasjana.

A kad je došlo vrijeme za njenu udaju
pitaše se komu ovu djevojku da daju.

Iz Davidova plemena sabraše sve mladiće
da po čudesnu znaku vide čija žena bit će.

Suh štap svaki nosi, al u kog je duša sveta
Pokazat će Bog znakom – čiji štap procvjeta.

Nakon molitve su jutrom čudo ugledali
Pred Josipovim štapom s divljenjem su stali.

Štap njegov procvjeta cvijetom od ljiljana
pa je Marija tad Josipu za zaručnicu dana.

SVETI JOSIPE, UZORE DJEVIČANSTVA SVETA,
DAJ SVOJE ČISTOĆE SRED POGANSKOG SVIJETA.

POGLEDAJ NA ZARUČNIKE, KOJI U BRAK KREĆU
POMOZI IM DA S BOGOM TRAŽE SVOJU SREĆU.

POGLEDAJ NA MUŽEVE, KOJI ZOVU SE KRŠĆANI
U KUŠNJAMA RAZNIM I TI IH OD ZLA BRANI.

SV.BERNARDICA

U siromašnoj obitelji ona se rodi
i kao dijete dobrim putevima hodi.
U zemlji Francuskoj, u Lurdu gradu
Gospa preko nje vjernicima daje nadu.

Djetinjstvo provodi ko pastirica mala,
za zadatke školske ona nije znala.
Kad zvona s crkve čuje, na koljena pada
I u molitvi tad biva dio Božjeg stada.

Jednog dana pođe drva sakupljati
Pa će pred špiljom u čuđenju stati.
Granje se ne miče, a ona vjetar čuje
i za tren vidi da neka Gospođa tu je.

U bijelu je bila, a oko nje pojas plavi
krunica u ruci i bijeli veo joj na glavi.
I dok se Bernardica pita koga li tu sreće
Gospa kaže da je ona – Bezgrešno začeće!

I svoju želju reče – da tu kapela bude
koja će u molitvama okupljati ljude.
Traži da za obraćenje grešnika moli,
da se vrate k Bogu koji ih traži i voli.

Da zemlje tu iskopa Gospa Bernardici reče
pa na mjestu ukazanja izvor vode poteče.
Na tom izvoru su izliječene mnoge bolesti
I tu će se mnogi s Božjim čudima sresti.

No Bernardici Gospa zdravlje ne obeća
već joj reče da je tek u nebu čeka sreća.
I nakon što prođe osamnaest ukazanja
u samostanski život, u molitvu se sklanja.

U molitvi i trpljenju za spas grešnog svijeta
Ona živi ponizno sljedećih dvadeset ljeta.
U trideset petoj duša se rasta od tijela
u kom osta trag Božjeg čudesna djela

Trideset godina u zemlji joj bi tijelo
al čudom Božjim pronađe se – cijelo.
Vjera živa Nebo vidi u takvoj pojavi
jer tijelo njeno i u smrti Boga slavi.

DOK BOGA SADA GLEDAŠ LICEM U LICE
MOLI ZA NAS SVETA MALA BERNARDICE.
MOLI ZA NAS DA NAM GOSPA BUDE MATI
ZAGOVOROM SVOJIM KROZ ŽIVOT NAS PRATI

MOLI ZA SVAKU DUŠU ŠTO U BOLI TRPI
DA S IZVORA ŽIVOTA SNAGU SVOJU CRPI.
MOLI DA NAM DUŠA U MILOSTI BUDE
JEDNOM KADA ISUS DOĐE SUDITI LJUDE.


SV. OZANA KOTORSKA

Bog koji svaki život tvori
I Ozanu nam dade, u Crnoj Gori.
U pravoslavnoj obitelji ona se rodi
A tek je kasnije katolički nauk vodi.

Ko pastirica mala, dok čuva stado
na Boga svog misli često i rado.
Po planinama, u lijepom zavičaju
tijelom je na zemlji, al duša u raju.

Tako, u jednom milosnom času
Dok u prirodi bi, a ovce mirno pasu,
Ugleda Isusa kao Djetešce malo
A to Djetešce pred njom je stalo.

Drugoga dana opet prizor sveti
no sad u boli, Isus na križu razapeti.
Od boli Njegove i nju bol savlada
Pa od žalosti Ozana u nesvijest pada.

Događaji ti u srcu ostaviše dubok trag
i Isus joj sad biva još puno više drag.
U Kotor bi sad htjela, pa da o Njem uči
Al roditelji ne daju i to joj dušu muči.

I nakon smrti očeve u njoj je želja ista
Da uči čitat, pisat, pa da upozna Krista.
Kad u majčinoj duši Božja volja prevlada
Pušta Ozanu konačno da ide do grada.

Pisat, čitat, brzo uči, katekizam čita,
O tajnama Božjim sve se više pita.
Pričest prvu prima, raste duše sreća
I za Isusa je njena ljubav sve to veća.

Kad ču riječi jedne snažne propovijedi
gdje se o muci Isusovoj dirljivo besjedi
Djevica Ozana bira život odricanja
I u sobicu jednu na molitvu se sklanja.

Zavjete svoje kod dominikanaca daje
pa trećoretkinjom tog reda postaje.
Dobrovoljno za se zatvoren život bira
I posvećuje se Bogu sred tišine, mira.

U molitvi i pokori i u ručnom radu
Živi u kućici jednoj u Kotoru gradu.
Iz ljubavi za gorku muku Božjeg Sina
Tamo je Ozana više od pedeset godina.

Ljubav za pet Isusovih rana u njoj vlada
pa za krevet ljestve bira sa pet pregrada.
Pokornički život živi u kom i vjera živa,
pod glavom joj drvo mjesto jastuka biva.

Na mali prozor kućice misu svetu čuje
I tri put tjedno tu se ona pričešćuje.
A da na misu ode, Spasitelju svijeta,
dan za to je bio svaka nedjelja sveta.

Živjela je od darova tamošnjih građana,
Od hrane što bi joj na prozor bila dana.
Prije Uskrsa, od Uzvišenja svetog križa
Želi da joj muka Isusova bude još bliža.

Kroz sve te mjesece, u tjednu četiri dana,
Voda joj je piće, a kruh jedina hrana.
Bičem što se bičuje tijela svog ne štedi
Ne šteti mu ništa, a zna da spasenjski vrijedi.

I pojas željezni nosi i košulju od kostrijeti
Da se tako i po danu muke Kristove sjeti.
Te pokore svoje slijeva u Isusovu muku,
Spasitelju za spasenje duša ona pruža ruku.

Za primjer sveta života Bog je upotrijebi
a u sedamdeset drugoj On je uze k sebi.
Život Bogu posvećen u pokori strogoj,
pet stoljeća je primjer braći mnogoj.


KAD POKORA POSTANE
NAŠEM TIJELU STRANA
MOLI ZA NAS BLAŽENA OZANA.

MOLI DA SHVATIMO
ŠTO JE ISUS PODNIO ZA NAS
DA SE UZDAMO U NJEG,
JER SAMO U NJEGOVU KRIŽU JE SPAS.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se