(Melkizedek spomenut u Bibliji knjiga postanka, 14,17,18)
Rani učitelji salemske religije prodrli su do najudaljenijih plemena Afrike i Euroazije, uvijek propovijedajući Melkizedekovo evanđelje o čovjekovoj vjeri i uzdanju u jednog univerzalnog Boga kao jedinoj cijeni za dobivanje božanske naklonosti. Melkizedekov je zavjet s Abrahamom bio uzorak prema kojem su oblikovani svi programi rane propagande koja je otišla iz Salema (današnjeg Jeruzalema) i drugih centara. Zemlja nikada nije imala nadahnutijih i energičnijih misionara bilo koje religije od tih plemenitih muškaraca i žena koji su raznijeli Melkizedekova učenja preko cijele Istočne hemisfere. Ovi misionari su regrutirani iz brojnih naroda i rasa i oni su u velikoj mjeri proširili ova učenja kroz medij domaćih obraćenika. Oni su osnovali centre za obuku u različitim dijelovima svijeta gdje su učili domoroce ovoj salemskoj religiji, kao i načinu na koji će funkcionirati kao učitelji među svojim narodom.
SALEMSKA UČENJA U VEDSKOJ INDIJI
U Melkizedekovim danima, Indija je bila kozmopolitska zemlja koja je nedavno došla pod političku i religioznu dominaciju arijsko-anditskih osvajača sa sjevera i zapada. U ovom razdoblju samo su sjeverni i zapadni dijelovi poluotoka bili intezivno prožeti arijcima. Ti vedski došljaci su sa sobom donijeli svoja mnogobrojna plemenska božanstva. Njihovi religiozni oblici obožavanja slijede ceremonijalne prakse njihovih ranijih anditskih predaka, kako je otac još uvijek funkcionirao kao svećenik, majka kao svećenica, dok je obiteljsko ognjište korišteno kao oltar.
Vedski kult je tada bio u procesu rasta i metamorfoze pod vodstvom brahmanske kaste učitelja-svećenika, koji su postupno preuzimali kontrolu nad širećim ritualom obožavanja. Stapanje nekadašnja trideset tri arijska božanstva je bilo u punom jeku kad su salemski misionari prodrli na sjever Indije.
Mnogoboštvo tih arijevaca predstavlja degeneraciju njihovog ranijeg monoteizma uzrokovanu njihovim razbijanjem u plemenske jedinice, gdje svako pleme ukazuje štovanje svojem Bogu. Ova deevolucija izvornog monoteizma i trinitarizma andita iz Mezopotamije je bila u procesu ponovne sinteze u ranim stoljećima drugog tisućljeća prije Krista. Mnogi bogovi su bili organizirani u panteon pod trojedinim vodstvom Dyausa pitara – gospodara neba, Indre – nestašnog gospodara atmosfere i Agni – troglavog boga vatre, gospodara zemlje i zakržljalog simbola ranijeg koncepta Trojstva.
Određena henotheistička kretanja su utirala put za razvoj monoteizma. Agni, najstarije božanstvo, je često uzvišen kao otac, glava cijelog panteona. Koncept Božanstva kao oca, koji je nekom prilikom nosio ime Prajapati, a drugom Brahma, potopljen je prilikom teološke kampanje koju brahmanski svećenici kasnije vode protiv salemskih učitelja. Brahman je zamišljen kao princip energije-božanstva koji aktivira cijeli vedski panteon.
Salemski misionari su propovijedali ideju o Melkizedekovom jednom Bogu, Svevišnjem neba. Ovaj prikaz nije bio posve neusklađen sa javljajućim konceptom Oca-Brahme kao izvorom svih bogova, ali je salemska doktrina bila neritualistička, čime se izravno suprotstavila dogmama, tradicijama i učenjima brahmanskog svećeništva. Nikada ne bi brahmanski svećenici prihvatili salemsko učenje o spasenju putem vjere, ideju da čovjek može primiti Božju naklonost na bilo koji drugi način osim ritualnih obreda i ceremonija prinošenja žrtvi.
Odbacivanje Melkizedekova evanđelja o uzdanju u Boga i spasenju putem vjere obilježilo je vitalnu prekretnicu za Indiju. Salemski misionari su pridonijeli velikom gubitku vjere u sve drevne vedske bogove, dok su njihove vođe, vedski svećenici, odbili prihvatiti Melkizedekovo učenje o jednom Bogu i jednoj jednostavnoj vjeri.
Brahmani su uništavali svete spise te dobi u nastojanju da poraze salemske učitelje i ta zbirka koja je kasnije revidirana, je opstala sve do modernih vremena kao Rig Veda, jedna od najstarijih svetih knjiga. Nakon nje slijede druga, treća i četvrta Veda kojima su brahmani nastojali kristalizirati, formalizirati i fiksirati svoje rituale obožavanja i prinošenja žrtvi na ondašnje narode. Gledani u najboljem svjetlu, ti spisi se ne razlikuju od bilo kojeg drugog djela slične naravi u ljepoti koncepta i istini razlučivanja. No, kad je ta vrhunska religija postala kontaminirana tisućama i tisućama praznovjerja, kultova i obreda južne Indije, ona je postupno preobražena u najraznobojniji sustav teologije koji je smrtni čovjek ikada razvio. Proučavanje Veda će otkriti neke od najviših kao i neke od najnižih smišljenih koncepcija Božanstva.
BRAHMANIZAM
Kako su salemski misionari prodirali prema jugu u Dravidsku visoravan, zatekli su rastući kastinski sustav, arijevsku shemu za spriječavanje gubitka rasnog identiteta pred dolazećom plimom drugorazrednih sangiških naroda. Budući da je kasta brahmanskog svećeništva bila u samoj podlozi ovog sustava, ovaj društveni poredak uveliko je usporio napredak salemskih učitelja. Ovaj sustav kasta nije uspio spasiti arijsku rasu, ali je uspio osigurati vječni opstanak Brahmana, koji su pak očuvali svoju vjersku hegemoniju u Indiji sve do danas.
I sada, uz slabljenje vedizma koje je bilo posljedica odbacivanja naprednije istine, arijevski kult je postao predmetom povećanog miješanja sa kultovima Dekana. U očajničkom nastojanju da se zaustavi plima rasnog i religioznog izumiranja i uništenja, brahmanska kasta je nastojala uzvisiti samu sebe iznad svega ostalog. Oni su učili da je prinošenje žrtava božanstvu samo po sebi bilo sveučinkovito i neodoljivo u snazi. Proglasili su da je od dva bitna božanska principa u svemiru jedan bio Brahman kao božanstvo, a drugi brahmansko svećeništvo. Međutim ni u jednom drugom narodu Zemlje svećenici se nisu drznuli sebe uzvisiti iznad čak i svojih bogova, progurati sebi čašti veće od onih koje su ukazivali bogovima. No, otišli su tako daleko s tim apsurdnim i drskim tvrdnjama da se cijeli ovaj klimavi sustav urušio pod težinom degradirajućih kultova iz okolnih i manje naprednih civilizacija. Veliko vedsko svećenstvo je samo od sebe palo i potonulo pred crnim poplavama inercije i pesimizma koje je njihova vlastita sebična i bezumna drskost navukla na cijelu Indiju.
Nesrazmjerna koncentracija na svoje “ja” neminovno je vodila strahu od neevolutivnog održavanju sebstva u beskrajnim krugovima uzastopnih inkarnacija u vidu čovjeka, životinje ili biljke. I od svih kontaminirajućih vjerovanja koja su mogla postati fiksirana u ideje koje su mogle postati monoteizam, niti jedno nije bilo toliko zaglupljujuće kao to vjerovanje u transmigraciju – doktrinu reinkarnacije duša – koja je došla iz Dravidske visoravni. To vjerovanje u sumorno i monotono kružno ponavljanje transmigracije oduzelo je napaćenim smrtnicima njihovu dugostoljećnu nadu da čovjek nalazi oslobođenje i duhovni napredak u smrti, koja je bila dio ranije vedske vjere.
Za ovim filozofski debilitirajućim učenjima ubrzo je uslijedio izum nauka o vječnom bijegu od sebe u potapanju u univerzalni odmor i mir apsolutnog jedinstva s Brahmanom, naddušom cijele tvorevine. Smrtnikove težnje i ljudske ambicije su učinkovito masakrirane i doslovce uništene. Za više od dvije tisuće godina napredni umovi Indije su tražili bijeg od svake težnje, čime su široko otvorena vrata za ulazak tih kasnijih kultova i učenja koja su doslovce okovala duše mnogih hinduističkih naroda lancima duhovnog beznađa. Od svih civilizacija, vedsko-arijska je platila najgoru cijenu za svoje odbijanje salemskog evanđelja.
Kaste ne bi mogle ovjekovječiti arijevski religijsko-kulturni sustav i kako su inferiorne religije prožimale Dekan na sjeveru, nastupila je dob očaja i beznađa. Bilo je to tijekom ovih tamnih dana da se pojavio kult koji zabranjuje uzimanje života, koji je od tada ustrajao. Mnogi od novih kultova su bili zapravo ateistički, tvrdeći da je eventualno spasenje čovjeka bilo dostižno bez pomoći sa strane i vlastitim naporima. No, tijekom razvoja velikog dijela te cijele nesretne filozofije, mogu se naći iskrivljeni ostaci učenja Melkizedeka, pa čak i Adama.
To su vremena prikupljanja učenja koja su ušla u kasnije zbirke zapisa Hindu vjere, Brahmanu i Upanišadu. Nakon što je brahmansko svećenstvo odbacilo učenja o osobnoj religiji kroz osobni doživljaj vjere sa jednim Bogom i što je postalo kontaminirano poplavom degradirajućih i debilnih kultova i vjerovanja iz Dekana, sa njihovim idejama antropomorfizma i reinkarnacije, ono doživljava nasilnu reakciju protiv tih korumpiranih vjerovanja; tu dolazi do pojave definitivnog napora u traženju i pronalasku istinske stvarnosti. Brahmani su krenuli ukloniti antropomorfizam iz indijskog koncepta božanstva, ali na taj način su učinili veliku pogrešku u tome što su depersonalizirali koncept Boga, i kao rezultat toga nije se javio uzvišeni i duhovni ideal Rajskog Oca, nego udaljena i metafizička ideja sveobuhvatnog Apsoluta.
U svojim naporima za samoodržanjem Brahmani su odbili Melkizedekovog jednog Boga, a sada su se našli suočeni s hipotezom Brahmana, neodređenog i iluzornog filozofskog jastva, neosobnog i nemoćnog tog, što je ostavilo duhovni život Indije u bespomoćnom i jadnom stanju od tog nesretnog dana sve do dvadesetprvog stoljeća.
U vrijeme pisanja Upanišade pojavio se Budizam u Indiji. No, unatoč svojim uspjesima koji su trajali tisuću godina, nije se mogao natjecati s kasnijim hinduizmom; unatoč višoj moralnosti, njegov rani portret Boga je bio još slabije definiran nego hinduistički, koji je imao manja i osobna božanstava. Budizam se konačno povukao u sjevernoj Indiji pred napadom militantnog Islama s jasno definiranim konceptom Alaha kao vrhovnog Boga svemira.
BRAHMANSKA FILOZOFIJA
Dok se najviša faza Brahmanizma teško može nazvati religijom, to je doista jedan od najplemenitijih primjera posezanja smrtnog uma u domene filozofije i metafizike. Nakon što su počeli raditi na otkrivanju konačne stvarnosti, indijski umovi nisu stali sve dok nisu imali spekulaciju o gotovo svakoj fazi teologije osim dualnog koncepta religije: postojanja Oca Svih svakog svemirskog stvorenja i činjenice da ista ova bića prolaze iskustvom uzlaza u svemiru dok teže postići vječnog Oca koji im nalaže da budu savršeni kao što je on savršen.
U konceptu Brahmana, umovi tih dana uistinu su shvatili ideju nekog sveobuhvatnog Apsoluta, a ovaj postulat je bio u jedno te isto vrijeme identificiran kao kreativna energija i kozmička reakcija. Brahman je zamišljen kao nešto što je iznad svih definicija, što se može shvatiti samo višestrukom negacijom svih konačnih kvaliteta. To je definitivno bilo vjerovanje u jedno apsolutno, ako ne i beskonačano biće, ali taj pojam je bio uglavnom bez atributa osobnosti i stoga nije mogao biti doživljen u iskustvu pojedinačnih praktikanata religije.
Brahman-Narayana je zamišljen kao Apsolut, kao beskonačno TO ŠTO JE, praiskonska kreativna potencija potencijalnog svemira, Univerzalno Jastvo koje postoji statično i potencijalno kroz svu vječnost. Da su filozofi tih dana bili u mogućnosti da naprave sljedeći korak napretka u koncepciji božanstva, da su bili u mogućnosti zamisliti Brahmana kao asocijativnog i kreativnog, kao ličnost koja je pristupačna stvorenim i razvijajućim bićima, onda bi takvo učenje postalo najnapredniji portret božanstva na Zemlji, jer bi obuhvatilo prvih pet razina sveukupnog djelovanja božanstva i možda bi eventualno naslutilo preostala dva.
U određenim fazama, koncept Univerzalne Nadduše kao ukupnog zbroja cjelokupne egzistencije stvorenog bića doveo je indijske filozofe vrlo blizu istine Vrhovnog Bića, ali im ta istina nije bila od koristi, jer nisu uspjeli razviti bilo kakav razumni ili racionalni osobni pristup za postizanje svog teoretski monoteističkog cilja, Brahmana-Narayane.
Načelo uzročnog kontinuiteta karme je, opet, vrlo blizu istine reperkusijske sinteze svih vremensko-prostornih djelovanja Vrhovnog u prisutnosti Božanstva; ali taj postulat nikada nije ostavio prostora ideji koordiniranog osobnog postignuća Božanstva u iskustvu pojedinačnog praktikanta religije, nego samo konačnom obuhvaćanju svih ličnosti u Univerzalnoj Nadduši.
Filozofija brahmanizma također je došla vrlo blizu realizacije o prebivanju Misaonih Ispravljača, ali je izopačena kroz pogrešno tumačenje istine. Učenje da je duša prebivalište Brahmana bi utrlo put za naprednu religiju, da ovaj koncept nije potpuno izopačen vjerovanjem da ljudska individualnost ne može postojati na stranu od ovog Univerzalnog koji živi u čovjeku.
U doktrini spajanja jastva-duše s Naddušom, teolozi Indije nisu osigurali opstanak nečeg ljudskog, nečeg novog i jedinstvenog, nečeg što se rađa iz unije volje čovjeka i volje Boga. Učenje o povratku duše Brahmanu je usko paralelno istini o povratku Ispravljača u okrilje Oca Svih, ali tu ima i nešto drugo što se razlikuje od Ispravljača što također opstaje nakon smrti, a to je morontijalni duplikat smrtne ličnosti. I ovaj vitalni koncept je kobno odsutan iz brahmanske filozofije.
Brahmanska filozofija se približila mnogim činjenicama o svemiru i brojnim kozmičkim istinama, ali je previše često bila žrtva pogreške kako nije znala razlikovati nekoliko razina stvarnosti kao što su apsolutna, transcendentalna i konačna. Nije uzela u obzir da ono što može biti konačno-iluzorno na apsolutnoj razini, može biti apsolutno stvarno na konačnoj razini. I dalje nije obratila pažnju na bitnu ličnost Oca Svih, s kojim bića mogu osobno stupiti u kontakt na svim razinama, od ograničenog iskustva s Bogom u životu evolucijskog bića, do neograničenog iskustva Vječnoga Sina sa Rajskim Ocem.
HINDUIZAM
S vremenom, stanovništvo Indije se donekle vratilo drevnim ritualima Veda u verziji koja je bila izmijenjena učenjima Melkizedekovih misionara i kristalizirana djelovanjem kasnijeg brahmanskog svećeništva. Ta, najstarija i najviše kozmopolitska svjetska religija, je doživjela dodatne promjene potaknute budizmom i džainizmom, a kasnije se pojavljuje utjecaj islama i kršćanstva. No, u vrijeme kad su tu stigla Isusova učenja, ona su već bila u tolikoj mjeri obilježena Zapadnjačkim biljegom da su djelovala kao "vjera bijelog čovjeka," koja su stoga bila čudna i strana Hindu umu.
S prolaskom vremena Hindu teologija opisuje četiri silazne razine božanstva i božanstvenosti:
1. Brahman, Apsolut, Beskonačni, TO ŠTO JE.
2. Trimurti, vrhovno trojstvo u hinduizmu. U ovom složenom obliku Brahme, prvi član je zamišljen kao samostvoren od Brahmana – beskonačnost. Da nije bilo bliske identifikacije s panteističkim Beskonačnim, Brahma bi predstavljao temelj za koncept Oca Svih. Brahma je također identificiran sa sudbinom.
Štovanje drugog i trećeg člana, Šive i Višne, nastalo je u prvom tisućljeću poslije Krista. Šiva je gospodar života i smrti, bog plodnosti i gospodar uništenja. Višnu je iznimno popularan zbog vjerovanja da se povremeno utjelovljuje u ljudskom liku. Na taj način, Višnu postaje stvaran i oživljen u mašti i Indijaca. Šiva i Višnu se svaki u određenim krugovima smatraju kao vrhovni nad svim.
3. Vedska i post-vedska božanstva. Mnogi od starih bogova arijaca, kao što su Agni, Indra, Soma, su opstali kao sekundarna božanstva u odnosu na tri primarna člana Trimurtija. Brojni dodatni bogovi su nastali u ranim danima vedske Indije i ovi su također uključeni u hindu panteon.
4. Polubogovi: superljudi, polubogovi, heroji, demoni, utvare, zli duhovi, vilenjaci, čudovišta, goblini i sveci iz kasnijih kultova.
Dok hinduizam dugo nije uspijevao dati živost indijskom narodu, u isto vrijeme obično je bio tolerantna religija. Njegova velika snaga leži u činjenici da se pokazao najadaptivnijom, amorfnom religijom koja se pojavila na Zemlji. Ona je sposobna za gotovo neograničene promjene i ima nesvakidašnji raspon fleksibilne prilagodbe, od visokih i polumonoteističkih spekulacija intelektualnog Brahmana, do zlog fetišizma i primitivnih kultnih praksi niskih i depresivnih klasa neobrazovanih vjernika.
Hinduizam je preživio, jer je to u biti sastavni dio osnovnog društvenog tkiva Indije. On nema veliku hijerarhiju koja može biti poremećena ili uništena; on je utkan u životni uzorak ljudi. On ima veću prilagodljivost promjenjivim uvjetima od svih drugih kultova, a prikazuje tolerantan stav prihvaćanja prema mnogim drugim religijama, Gautama Budi, pa čak i samom Kristu za kojeg se tvrdi da je inkarnacija Višne.
Danas, u Indiji, postoji velika potreba za prikazom evanđelja Isusa – učenja da je Bog čovjekov Otac, čime čovjek postaje sin Boga i brat svih ljudi, što se osobno ostvaruje u čovjekovom brižnom služenju drugim ljudima i cijelom društvu. U Indiji filozofski okvir postoji, kultna struktura je prisutna; sve što je potrebno je oživljujuća iskra dinamične ljubavi prikazane u izvornom evanđelju Sina Čovječjega, bez Zapadnjačkih dogmi i doktrina koje su pretvorile život i darivanje Isusa u vjeru bijelog čovjeka
Oznake: vjera
