TUMAČENJE ISUSOVOG USKRSNUĆA

02 travanj 2018


Iako Isus nije umro na križu kako bi iskupio grijehe smrtnih ljudi ili kako bi stvorio određeni djelotvoran pristup inače ljutom i okrutnom Bogu, iako Sin Čovječji nije položio život kako bi ublažio Božji gnjev i otvorio put spasenja grešnom čovjeku; bez obzira na sve ove neispravne ideje o iskupljenju i umilostivljenju, postoje određeni bitni aspekti Isusove smrti na križu koji se ne smiju previdjeti.

Isus je želio živjeti punim smrtnim životom u tijelu na Zemlji. Smrt je, pod normalnim uvjetima, dio života. Smrt je posljednji čin u smrtnoj drami. Pri svojim dobronamjernim nastojanjima da izbjegnete praznovjerne pogreške krivog tumačenja smrti na križu morate paziti da ne počinite još veću pogrešku u tome što eventualno nećete spoznati istinski značaj i pravi smisao isusove smrti.

Smrtni čovjek nikada nije bio u posjedu drevnih prevaranata. Isus nije umro kako bi ljude izbavio iz okrutnih pandži izdajničkih vladara i palih kneževa svijetova. Otac na nebu nikada nije smislio tako veliku nepravdu kao što je ideja prokletstva smrtne duše zbog zlih djela njezinih predaka. Tako ni Isusova smrt na križu nije bila nastojanje da se čovječanstvo iskupi od bilo kakvih dugova Bogu.

Prije Isusovog života na zemlji, čovjek je eventualno mogao biti opravdan u svom vjerovanju u takvog Boga, ali to više nije slučaj nakon Isusova života i smrti među njegovim bližnjima. Mojsije je poučavao dostojanstvo i pravednost Boga Stvoritelja; ali Isus je predočio ljubav i milost nebeskog Oca.

Životinjska priroda – sklonost prema činjenju zla – može biti nasljedna, ali grijeh se ne prenosi s roditelja na dijete. Grijeh je čin svjesne i namjerne pobune protiv Očeve volje i zakona njegovih Sinova od strane individualnog bića koje ima obdarenje volje.

Isus je živio i umro za cijeli svemir, a ne samo za ljudske rase ovog jednog svijeta. Smrtnici su primali spasenje i prije Isusovog života i smrti na Zemlji, ali ipak je činjenica da je njegovo utjelovljenje na ovom svijetu uveliko prosvijetlilo put spasenja; njegova je smrt zauvijek dokazala sigurnost spasenja nakon smrti u tijelu.

Premda nije ispravno o Isusu govoriti kao o žrtvi, otkupitelju ili izbavitelju, u potpunosti je točno govoriti o njemu kao spasitelju. On je zauvijek učinio put spasenja (preživljavanje) jasnim i izvjesnim; on je bolje i uvjerljivije pokazao put spasenja svim smrtnicima svih svjetova u svemiru.

Nakon što jednom spoznate ideju Boga kao istinskog i brižnog Oca, što je jedina koncepcija Oca koju je Isus učio, radi dosljednosti morate potpuno odbaciti sve druge primitivne ideje o Bogu kao uvrijeđenom monarhu, strogom i svemoćnom vladaru čije najveće zadovoljstvo počiva u tome što će uhvatiti svoje podanike u zlom djelu i pobrinuti se da budu adekvatno kažnjeni, osim ako se neko biće koje je gotovo ravnog statusa s Božjim ne zauzme za njih, ne preuzme njihove muke i ne doživi njihovu smrt umjesto njih. Cijela ideja otkupljenja i pomirenja je nespojiva s koncepcijom Boga koju je učio i koju je svojim primjerom pokazao Isus iz Nazareta. Beskonačna ljubav je Božja prva i najistaknutija osobina.

A cijela je ta ideja iskupljenja i žrtvenog spasenja ukorijenjena i utemeljena na sebičnosti. Isus je učio da je služenje bližnjima najviša koncepcija bratstva onih koji vjeruju u duhu. Oni koji vjeruju da je Bog otac svih ljudi uzimaju svoje spasenje zdravo za gotovo. Vjernik ne smije biti zaokupljen sebičnim teženjem osobnom spasenju, već nesebičnim porivom da voli i da sukladno tome služi svojim bližnjima, onako kako je Isus volio i služio smrtnicima.

Niti se istinski vjernici trebaju toliko zanimati pitanjem buduće kazne za grijehe. Pravi vjernik je samo zabrinut zbog sadašnje odvojenosti od Boga. Istina, mudri roditelji ponekad kazne svoju djecu, ali to čine u ljubavi i u korektivne svrhe. Oni ne kažnjavaju u ljutnji i ne nanose bol u cilju odmazde.

Čak i da je Bog uistinu strogi i zakonodavni vladar svemira u kojem dominira pravda, on sigurno ne bi bio zadovoljan s djetinjastom idejom kažnjavanja neke nevine žrtve umjesto pravog prijestupnika.

Jedan bitan aspekt Isusove smrti, u pogledu obogaćivanja ljudskog iskustva i proširenja puta spasenja, nije toliko činjenica njegove smrti, koliko je to veličanstveni i neusporedivi duh s kojim je susreo smrt.

Cijela ta ideja o otkupljenju prevodi spasenje u domenu nestvarnosti; takva koncepcija je čisto filozofska. Ljudsko spasenje je stvarno; ono počiva na dvije stvarnosti koje se mogu spoznati vjerom i koje na taj način postaju dijelom individualnog ljudskog iskustva: činjenici da je Bog otac svih ljudi i istini koja proizlazi iz te činjenice, da su svi ljudi braća. Točno je, naposljetku, da će vam se “otpustiti duzi vaši, kako i vi otpuštate dužnicima vašim.”

Isusova smrt na križu ukazuje na punu mjeru neograničene odanosti pravog pastira prema svim, pa i nevrijednim ovcama njegova stada. Ovaj događaj zauvijek postavlja sve odnose između Boga i čovjeka na obiteljskoj osnovi. Bog je Otac; čovjek je njegov sin. Ljubav – ljubav oca prema svom sinu – postaje središnjom istinom svih kozmičkih odnosa između Stvoritelja i stvorenog bića – a ne pravda kralja koji nalazi zadovoljstvo u patnjama i kažnjavanju svojih zlih podanika.

Križ zauvijek pokazuje da Isusov stav prema grešnicima nikad nije počivao na bilo osudi ili oproštenju, nego na vječnom spasenju ljubavi. Isus je uistinu spasitelj u tom smislu da njegov život i njegova smrt istinski privode sve ljude dobroti i pravednom spasenju. Isus toliko voli ljude da njegova ljubav proizvodi reakciju ljubavi u ljudskim srcima. Ljubav je istinski zarazna i vječno kreativna. Isusova smrt na križu je primjer ljubavi koja je dovoljno jaka i božanska da oprosti grijeh i izbriše svako zlo. Isus je ovom svijetu predočio kvalitetu pravednosti koja je viša od pravde – tehničkog shvaćanja pravog i krivog. Božanska ljubav ne samo što oprašta grijehe; ona ih zapravo upija i istinski uništava. Oprost ljubavi posve nadilazi oprost milosti. Milost stavlja zločinačku krivnju na jednu stranu; ali ljubav zauvijek uništava grijeh i sve slabosti koje proizlaze iz njega. Isus je ljudima pokazao novu metodu življenja. On nas je učio da se ne trebamo oduprijeti zlu, već da kroz njega trebamo naći dobrotu koja djelotvorno uništava zlo. Isusovo oproštenje nije odobravanje zla; ono je spasenje od osude. Spasenje ne umanjuje zlo; ono ga pretvara u dobro. Istinska ljubav se ne pogađa s mržnjom, niti opravdava mržnju; ona uništava mržnju. Isusova se ljubav ne može zadovoljiti s pukim oproštenjem. Učiteljeva ljubav podrazumijeva obnovu, vječni život. Posve je ispravno govoriti o spasenju kao iskupljenju, ako govorimo o ovoj vječnoj obnovi.

Isus se, snagom svoje osobne ljubavi prema ljudima, uspio osloboditi zla i grijeha. On je time omogućio čovjeku da slobodno odabere bolji način življenja. Isus je predočio oslobođenje od prošlosti koje samo po sebi obećava trijumf za budućnost. Opraštanje na taj način donosi spasenje. Ljepota božanske ljubavi, nakon što je čovjek u potpunosti pusti u svoje srce, zauvijek uništava svaku privlačnost grijeha i moć zla.

Isusove patnje nisu bile ograničene na raspeće. Isus iz Nazareta je ustvari proveo više od dvadeset pet godina na križu stvarne i intenzivne smrtne egzistencije. Stvarna vrijednost križa sastoji se u činjenici da je to bio vrhovni i konačni izraz njegove ljubavi, upotpunjeno otkrivenje njegove milosti.

Na svjetu, mnogo ljudi koji su se našli u iskušenju da dignu ruke od moralne borbe i da odustanu od blaženog boja vjere, bacili su još jedan pogled na raspetog Isusa i našli snage da idu dalje, nadanuti prizorom Boga koji polaže svoj utjelovljeni život u ime nesebičnog služenja čovjeku.

Pobjeda smrti na križu je sažeta u duhu Isusovog stava prema onima koji su ga napadali. On je učinio križ vječnim simbolom trijumfa ljubavi nad mržnjom, pobjede istine nad zlom, kada je molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine

Križ zauvijek apeluje na ono što je najbolje u čovjeku, zato što pruža svjedočanstvo o onome koji je bio voljan položiti svoj život u služenju svojim bližnjima. Veće ljubavi nitko ne može imati od toga: da bi bio spreman položiti vlastiti život za svoje prijatelje – a Isus je imao takvu ljubav da je bio voljan položiti svoj život za svoje neprijatelje, što je najveća ljubav ikad viđena na zemlji.

Križ ostaje simbolom svete službe, odanosti nečijeg života za dobrobit i spasenje njegovih bližnjih. Križ nije simbol žrtve nevinog Sina Božjega umjesto stvarnih grešnika, u cilju ublaženja bijesa uvrijeđenog Boga, ali on zauvijek ostaje kako na zemlji tako i širom prostranog svemira, sveti simbol dobrih bića koja sebe daruju zlima i koja ih spašavaju odanošću svoje ljubavi. Križ je uistinu simbol najvišeg oblika nesebične službe, vrhunske odanosti punog darivanja pravednog života u svesrdnoj službi, čak i u smrti, smrti na križu. I sam prizor ovog velikog simbola Isusovog darovanog života uistinu pruža nadahnuće svima nama koji želimo slijediti njegov primjer.

Kad razboriti muškarci i žene gledaju kako Isus umire na križu, teško da će ikada dopustiti sami sebi da se žale čak i na najteže životne poteškoće, a kamoli na sitne probleme i brojne čisto fiktivne pritužbe. Njegov je život bio tako veličanstven i njegova smrt tako pobjednička da nas njegov primjer navodi da podjelimo oboje. Istinski privlačna moć prožima cijelo Isusovo darivanje, od njegove najranije mladosti do ovog neodoljivog spektakla njegove smrti na križu.

Pazite, dakle, da kad promatrate križ kao otkrivenje Boga, ne gledate očima primitivnog čovjeka ili sa stajališta kasnijih barbara, koji su Boga smatrali neumoljivim Vladarom surove pravde i krute sprovedbe zakona. Umjesto toga, smatrajte križ najvišom manifestacijom Isusove ljubavi i odanosti u njegovoj životnoj misiji darivanja svim smrtnim rasama njegovog prostranog svemira. U smrti Sina Čovječjeg trebate vidjeti vrhunac očitovanja Očeve božanske ljubavi prema njegovim sinovima smrtnih planeta. Križ stoga predstavlja odanost dobrovoljne ljubavi i darivanje dobrovoljnog spasenja onima koji su spremni primiti ove darove i ovu odanost. Otac nije tražio Isusovu smrt na križu – on je samo tražio ono što je Isus dragovoljno dao i što je odbio izbjeći.

Ako čovjek nije u stanju cijeniti Isusa i razumjeti značenje njegovog darovanog života, onda barem može shvatiti prijateljsku naklonost njegove smrtne patnje. Niti jedan čovjek se nikada ne mora bojati da Stvoritelj ne poznaje prirodu i opseg njegovih privremenih zemaljskih patnji.

Znamo da smrt na križu nije imala za cilj da postigne pomirenje čovjeka s Bogom, već da oživi čovjekovu spoznaju Očeve vječne ljubavi i Sinove beskrajne milosti i da emitira ove univerzalne istine cijelom svemiru.

Oznake: uskrsnuće

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.