Svi naseljeni svjetovi u osnovi su grupirani u cilju svemirske uprave u lokalne sustave, i svaki od tih lokalnih sustava je ograničen na oko tisuću evolucijskih svjetova.
Svi smrtni naseljeni svjetovi u svemiru su evolucijski u porijeklu i prirodi. Te su sfere mrijestilišta, evolucijske kolijevke, smrtnih rasa vremena i prostora. Svaka planeta uzlaznog života je prava platforma za trening, škola obuke za fazu postojanja koja je neposredno pred inteligentnim bićima slobodne volje.
Naš lokalni sustav, Satanija je jedan nedovršeni sustav koji sadrži samo 619 naseljenih svjetova. Takve planete su numerirane serijski u skladu s njihovom registracijom kao naseljeni svjetovi, kao svjetovi naseljeni bićima slobodne volje. Tako je Zemlji dodjeljen broj 606 Satanije, što znači da je ona 606-i svijet u ovom lokalnom sustavu na kojem je dugi evolucijski životni proces kulminirao u pojavi ljudi.

U Sataniji postoji trideset šest nenaseljenih planeta koji se približavaju fazi životnog obdarenja. Postoji gotovo dvjesto evoluirajućih sfera koje će biti spremne za implantaciju života u narednih nekoliko milijuna godina. Nisu svi planeti prikladni kao luke smrtnog života. Male planete imaju visoku stopu aksijalne rotacije i u potpunosti su neprikladne kao životna staništa. U nekoliko fizičkih sustava Satanije planete koje se okreću oko središnjeg sunca prevelike su za stanovanje, kako njihova velika masa tlači velikom gravitacijom. Mnoge od ovih ogromnih sfera imaju satelite, ponekad šest ili više, a ti su mjeseci često u veličini vrlo blizu Zemlje, tako da su gotovo idealni za stanovanje.

Najstariji naseljeni svijet Satanije, svijet broj jedan, je Anova, jedan od četrdeset četiri satelita koji se okreću oko ogromnog tamnog planeta, ali koji je izložen diferencijalnom svjetlu triju susjednih sunaca. Anova je u naprednoj fazi progresivne civilizacije.
Svemiri vremena i prostora postupno se razvijaju; napredni razvoj života – zemaljskog i višeg svemirskog – nije ni proizvoljan niti čaroban. Svemirska evolucija ne mora uvijek biti razumljiva (predvidiva), ali taj proces definitivno nije nasumičan.
Svi svjetovi lokalnog sustava ukazuju na nesumnjivu fizičku srodnost; ipak, svaka planeta ima svoju skalu života, i ne postoje dva svijeta koja su ista u biljnom i životinjskom obdarenju.

Evolucija je pravilo ljudskog razvoja, ali sam proces se uveliko razlikuje na različitim svjetovima. Na atmosferskim svjetovima život obično ima morsko podrijetlo, ali ne uvijek; puno ovisi o fizičkom stanju planeta. U razvoju planetarnog života, biljni oblik uvijek prethodi životinjskom i uglavnom je u potpunosti razvijen prije nego se od njega odcijepe razni životinjski uzorci života. Sve životinjske vrste su razvijene od osnovnih uzoraka dizajna prethodno postojećeg biljnog svijeta živih stvari; one nisu posebno organizirane. U ranim fazama života, evolucija nije posve u skladu s našim današnjim pregledima. Smrtni čovjek nije evolucijska slučajnost. Tu je precizan sustav, univerzalni zakon, koji određuje razvijanje planetarnog životnog plana u domenama prostora. Brzina i proizvodnja velikog broja pripadnika pojedine vrste nisu presudni utjecaji. Miševi se reproduciraju mnogo brže nego slonovi, ipak slonovi evoluiraju brže od miševa.

Proces planetarne evolucije je uredan i pod kontrolom. Razvoj viših organizama iz niže skupine života nije slučajan. Ponekad evolucijski napredak bude privremeno odgođen uništenjem određenih povoljnih linija životnih plazmi u odabranim vrstama. To često zahtijeva stoljeće za stoljećem da se nadoknadi šteta prouzrokovana gubitkom neke superiorne loze ljudskog nasljeđa. Ove odabrane i vrhunske loze životne protoplazme trebate ljubomorno i inteligentno čuvati kad se jednom pojave.

Na većini naseljenih planeta žive disajuće vrste inteligentnih bića. No, tu se nalaze i smrtnici koji su u stanju da žive na svjetovima s malo ili ni malo zraka. U svim Satanijskim sustavima postoji samo devet takvih svjetova.
U Sataniji postoji toliko malo nedišućih tipova naseljenih svjetova jer taj skorije organizirani dio još uvijek obiluje meteorskim svemirskim tijelima; a svjetovi bez zaštitne atmosfere koja umanjuje trenje neprekidno su izloženi bombardiraju ovim lutalicama.
Milijuni i milijuni meteora svakodnevno ulaze u Zemljinu atmosferu brzinom od gotovo osam stotina kilometara u sekundi. Na nedišućim svjetovima napredne rase sebe moraju zaštititi od meteorskog oštećenja izgradnjom električnih instalacija koje djeluju kao štitovi ili uništavaju meteore.
U velikoj su opasnosti kada su prisiljeni raditi izvan tih zaštićenih područja. Ti svjetovi također podliježu katastrofalnim električnim olujama koje nisu poznate na Zemlji. Tijekom takvih doba ogromne energetske fluktuacije, stanovnici moraju potražiti utočište u svojim posebnim zaštitnim građevinama.
Život na nedišućim svjetovima je radikalno drugačiji od života na Zemlji. Nedišuća bića ne jedu hranu niti piju vodu kao što to čine ljudi na Zemlji. Reakcije živčanog sustava, regulacija topline i metabolizam ovih specijaliziranih naroda su radikalno drugačiji od ovih funkcija u smrtnika na Zemlji. Gotovo svaki čin života, osim reprodukcije, razlikuje se, pa čak i metode rađanja su nešto drugačije.

Na nedišućim svjetovima životinjske vrste se radikalno razlikuju od onih na atmosferskim planetama. Nedišući plan života razlikuje se od tehnike postojanja na atmosferskim svjetovima. No ipak, ta bića uživaju u životu i sprovode iste aktivnosti s istim relativnim kušnjama i radostima kroz koje prolaze smrtnici koji žive na atmosferskim svjetovima. Um i karakter nedišućih bića ne razlikuju se od ostalih smrtnih vrsta.

Ljudi bi bili više nego zainteresirani za planetarni život ove vrste smrtnika, jer takva rasa bića nastanjuje planetu u blizini Zemlje.

Oznake: svemir

Šanse da smo sami u svemiru su skoro nikakve, a novo istraživanje pokazuje da je slično i u našoj galaksiji - širom Mliječnog puta nalazi se najmanje dvije milijarde planeta nalik Zemlji, slične veličine, sa vodom u tekućem stanju na površini, koje orbitiraju oko svojih zvjezda u takozvanoj "zoni Zlatokose" u kojoj nije ni previše toplo ni previše hladno za život.
Tim astronoma koji je tokom četiri godine obrađivao veliku količinu podataka iz Nasinog teleskopa Kepler izvijestio je da bi najbliža naseljiva planeta mogla da bude udaljena "samo" 12 svetlosnih godina od nas.

Novo istraživanje objavljeno je prije mjesec dana i glavni zaključak tima koji je predvodio profesor Erik Petigura sa Berklija, je da su planete na kojima je moguć život kakav poznajemo mnogo češće (i bliže) nego što mislimo.

Procenjuje se da samo u našoj galaksiji oko svake pete zvjezde nalik našem Suncu orbitira jedna stjenovita planeta u "naseljivoj zoni", što znači da od svojih zvjezda dobijaju sličnu količinu svjetlosti i topline kao Zemlja od Sunca.

U našoj galaksiji postoji oko 100 milijardi zvjezda, a čak 10 milijardi po karakteristikama (starosti, veličini, boji) podsjeća na Sunce.

Petigurin tim je u moru podataka koje je prikupio teleskop Kepler tražio planete koje su do dva puta većeg promjera od Zermljinog i koje orbitiraju dovoljno daleko od svoje zvjezde da voda na njima ne ispari, ali ne toliko daleko da pređe u čvrsto stanje. Obrađeno je 150.000 zvjezda, a pronađeno je 3.000 "kandidata" među planetama.

"Ovo je prva procjena učestalosti planeta nalik Zemlji koje orbitiraju oko zvjezda sličnih Suncu. Podatak da bi svaka peta zvjezda tog tipa mogla imati oko sebe bar jednu takvu planetu je nevjerovatno važan, a sigurno daleko premašuje očekivanja i najopreznijih astronoma", rekao je Subhandžoj Mohanti, astrofizičar sa londonskog Imperijalnog koledža.

On je naveo da njihove analize znatno uvećavaju šanse da tamo negde postoji život.

"Prethodne analize podataka su pokazale da crveni patuljci, najčešća vrsta zvjezda u galaksiji, vrlo često imaju oko sebe u naseljivoj zoni planete slične Zemlji, a novo istraživanje pokazuje da je isto i sa zvjezdama koje su mnogo sličnije našem Suncu. Ovo je dodatni podstrek daljim misijama u kojima će se istraživati atmosfere tih planeta, koje će nam pokazati da li su one zaista naseljive, ali i da li u njihovim atmosferama postoje neki biološki tragovi postojećeg života", rekao je Mohanti.

Istovremeno, NASA je objavila dobru vjest da Kepler zbog problema sa žiroskopom, koji su onemogućavali pravilno usmjeravanje i fokusiranje, neće završiti svoju misiju posle samo četiri godine u svemiru.

"Naši naučnici i inžinjeri su uspjeli naći rješenje i vjerujemo da ćemo povratiti veliki dio funkcionalnosti Keplera, za koji smo skoro pomislili da smo ga potpuno izgubili. Jako smo uzbuđeni", rekao je Bil Čaplin sa Univerziteta u Birmingemu.

Ako sve bude išlo po planu, nova misija pod imenom "K2" će tragati za planetama oko zvjezda manjih od našeg Sunca.

Oznake: svemir