OPSTANAK PLANETA ZEMLJE

subota, 15.04.2017.

ISTINA

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kada čovijek spozna veličinu ovog svemira zamisli se o veličini i energiji Tvorca.
I zatim «Sretan je onaj tko se vratio samome sebi i probudio se, i blažen onaj tko je otvorio oči slijepima...»
Traganje za istinom je traganje za Tvorcem cijele tvorevine i put prema njemu.

U ovom postu razmatram najvažnije koncepte istine sa njihovim posljedicama sa ciljem da prerastemo koncept mehanističkog svijeta nauke i religijskih dogmi povezanih sa totalnim materijalističkim svjetonazorom i kapitalističkim društvenim uređenjem (POHLEPA JE POKRETAČ I GLAVNI MOTOR RAZVOJA KAPITALISTIČKOG SVIJETA) u koncept holističkog svijeta nauke i religije gdje je svakodnevni svijet utemeljen na duhovnom svijetu. U najrazličitijim fenomenima (od rasta biljaka i povijesnih događaja do ljudskog života prije rođenja i poslije smrti) odvija se suradnja fizičkog i duhovnog svijeta. (OVAJ KONCEPT JE POTPUNA SUPROTNOST MATERIJALISTIČKO KAPITALISTIČKOG SVIJETA)

Evo kako se ljudi mogu prevariti.

Ugledni istraživači iz cijelog svijeta i iz različitih znanstvenih disciplina već desetljećima izvode dobro osmišljene pokuse čiji rezultati opovrgavaju priznatu biologiju i fiziku. Sva ta istraživanja u svojoj cjelini pružaju nam obilje podataka o središnjoj organizacionoj sili koja upravlja našim tijelima i ostatkom svemira.

Njihova otkrića su uistinu zapanjujuća. Na našoj najelementarnijoj razini čovjek nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. Čovjek, kao i svaka živa tvar, skup je energije u polju energije povezan sa svim drugim stvarima u svijetu. To pulsirajuće energetsko polje središnji je pokretač našeg bića i naše svijesti, alfa i omega našega postojanja.

Naše tijelo u odnosu prema svemiru ne poznaje dvojnosti - «ja» i «ne-ja» - jer ih povezuje u jedno bazično energetsko polje. Polje utječe na najviše funkcije našeg uma i izvor je informacija koje određuju rast naših tijela. Ono je naš mozak, naše srce i naše pamćenje, ono je nacrt svijeta za sva vremena.
Pričvršćeni smo i vezani za naš svijet, i nedjeljivi od njega, naša jedina temeljna istina jest naš odnos s njim.

Biologija i fizika sve do danas bile su sluškinje pogleda koje je zagovarao Isaac Newton, otac suvremene fizike. Sve naše predodžbe o svijetu i našem mjestu u njemu potječu od zamisli koje su se oblikovale još u sedamnaestom stoljeću, no koje još uvijek tvore jezgru suvremene znanosti - teorije po kojima su svi elementi u svemiru izolirani jedan od drugoga, odjeljivi i potpuno samodostatni.

Ustvari su te teorije stvorile predodžbu o odvojenosti, a iz nje se stvorilo stanje međusobne odvojenosti običnih ljudi, onda nacija i država a sve radi krađe energije malobrojnih osoba iz takozvane elite, koje se danas grčevito bore da zadrže i povećaju akumulaciju svoje moći a time i raspoložive energije za sebe. Sva mudrost politike “demokracije” i ekonomije ide samo u tom pravcu, zadržati i povećati moć i energiju malobrojnih pojedinaca na vrhu.

Zato se nova znanost teško ili nikako ne probija u svijest mase ljudi jer njezino usvajanje ruši jedan od glavnih temelja današnjeg ustrojstva čitave “zapadne “civilizacije, svugdije na Zemlji.

U čitavoj poznatoj povijesti znate li tko je prvi progovorio o tome? Melkisedek prije 4500 godina, Buda prije 2600 godina i Isus prije 2000 godina. Na različite načine pokušali su ljudima donijeti svijetlo istine i razumjevanja. Uspostavljeni sustav religije pažljivo je uklonio ključna znanja i istine koju su oni donijeli na svijet, a promovirao je dogmu i ritual, u svim religijama i crkvama bez izuzetaka. Danas to isto rade sve vlade i državni aparati svugdije na svijetu.

Gledajući danas Isusovo naučavanje od prije 2000 godina i njegovu istinu koju su u ovo doba potvrdili pioniri kvantne fizike kad su stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim. Materiju na njenoj najosnovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva.
Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti. Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor - kakve ih poznajemo - ustvari uopće ne postoje.

Kako to objasniti i urisnuti u svijest običnih ljudi, jer kada to oni počnu prihvaćati početi će i njihovo ozdravljenje a sa njima i ovog našeg planeta Zemlje, koji bez toga ide u sigurnu propast.

Još je stari grčki filozof Sokrat učio je svoje učenike da se u potragu za istinom može krenuti samo onda kad se dovede u pitanje i analizira svako vjerovanje kojeg smo se do tada čvrsto držali. Ako određeno vjerovanje prođe sve testove evidencije, dedukcije i logike onda ono može biti zadržano. A ako ne, onda se ono mora odbaciti a mislilac se mora zapitati zašto je on do tada vjerovao tako, kao i tko ili što ga je i zašto navelo na to.

Nimalo ne iznenađuje što se ovakav način učenja nimalo nije svidjeo vladajućoj eliti Grčke države. Mnogi politički lideri oduvijek su pokušavali da zavaravaju narodne mase iz raznoraznih “dobrih” i “loših” razloga. Sokratu se sudilo za subverziju i korupciju omladine. Nakon toga natjerali su ga da popije čašu otrova i tako si oduzme život.

Nikada nije bilo lako onima koji su nezavisno razmišljali! Danas, naš zapadnjački vladajući kompleks vlade i medija ne ubija one koji tragaju za istinom (doduše, još uvijek ne). Oni ih jednostavno etiketiraju ekstremistima ili paranoicima, a usput im unište kako karijeru, tako i reputaciju. Za mnoge je jedna takva sudbina gora nego popiti čašu otrova.

Traganje za istinom o NLO-ima je jedno takvo područije, jer je ujedno i traganje o mnogim pitanjima vezanim za život ovdije na Zemlji a povezano sa pitanjima izvanzemaljskih civilizacija koje su posjećivale i još posijećuju našu planetu, a opet vezano sa događajima i sudbinom opstanka ovog planeta.

Traganje je isto što i pitanje, samo po sebi još ne sadrži nikakvu definiciju odnosa onoga koji traži prema onome što traži. Tko pita ne mora vjerovati u postojanje onoga što pita. On prije svega želi potvrdu ili pobijanje.

Za pravo istraživanje potrebna je objektivnost, a nje nema bez duhovne elastičnosti, jer nitko nije po prirodi objektivan. Svi mi imamo stavove čiji su korijeni široko razgranati i često nedohvatljivi. Naše je pravo i dužnost da imamo vlastito mišljenje. Čim se ono ne može uskladiti s rezultatima istraživanja, naša je intelektualna dužnost da ga izmijenimo. Takvo stanje znači zapravo izazov kojem ne možemo umaći, pa stoga znači i dilemu koja je kamen kušnje naše objektivnosti i duhovne zrelosti.

Rezultati traganja nisu za svakoga jednako značajni i uvjerljivi. U odgovarajućoj mjeri variraju i dimenzije osobnih konflikata. O težini takvih konflikata ovisi žestina polemike. Svjesna uloga objektivnosti ublažuje dileme i pretvara polemike u diskusiju, razgovor.

Oznake: ISTINA

- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2016.

SVETO PISMO

Image and video hosting by TinyPic
Svijet je pun duša koje umiru od gladi u samoj prisutnosti kruha života; ljudi umiru u potrazi za samim Bogom koji živi u njima. Ljudi traže blaga kraljevstva željnih srca i umornih nogu, dok se nalaze nadohvat žive vjere. Vjera je religiji što su jedra brodu; ona je dodatna snaga, a ne dodatni teret življenja. Postoji samo jedna borba za one koji uđu u kraljevstvo, a to je boj u dobroj borbi vjere. Vjernik ima samo jednu bitku, a to je protiv sumnje – nevjere.

Propovijedajući evanđelje kraljevstva, jednostavno učite prijateljstvo s Bogom. A to će se zajedništvo podjednako svidjeti muškarcima i ženama, kako će i jedni i drugi pronaći ono što istinski zadovoljava njihove osobne težnje i ideale.

Oni koji prihvate ova učenja puni su radosti i u njihovim srcima ova radost traje dovijeka. Oni koji su sigurni u Boga uvijek doživljavaju povećanje radosti.

Naučite sve vjernike da se izbjegavaju oslanjati na nesigurne rekvizite lažnog suosjećanja. Ne možete razviti snažan karakter pretjeranim odavanjem samosažaljenju; iskreno nastojte izbjeći obmanjujućem utjecaju pukog suosjećanja u bijedi. Pokažite odobravanje hrabrima i odvažnima, dok uskraćujete pretjerano sažaljenje kukavičkim dušama koje se samo malodušno suočavaju s kušnjama života. Ne nudite utjehu unima koji posustaju pred svojim nevoljama bez borbe. Ne budite suosjećni prema svojim bližnjima samo da bi oni zauzvrat bili suosjećajni s vama.

Kada ljudi postanu svjesni vlastitog uvjerenja u božansku prisutnost, ta će im vjera proširiti um, oplemeniti dušu, osnažiti ličnost, povećati sreću, produbiti percepciju duha i povećati moć davanja i primanja ljubavi.

Svi vjernici ne postaju imuni na nezgode vremena ili redovite katastrofe prirode. Vjerovanje u evanđelje ne spriječava nevolje, ali ono osigurava da budete bez straha kad vas stađe nevolja.

Ja ne promatram Sveto Pismo onako kako ga promatraju svećenici. Sveto pismo je tek u novije vrijeme sabrano u učenja koja danas imamo. Dok ona sadrže najbolje i najnaprednije misli i žudnje židovskog naroda, također sadrže i mnogo toga što ne pruža adekvatnu sliku o karakteru i učenjima Oca na nebu; zato moram birati između boljih učenja te istine koja su prikazana u Bibliji.

Ovi su spisi djelo ljudi od kojih su neki bili sveti, a drugi ne tako sveti. Učenja ovih knjiga predstavljaju stavove i stupanj prosvjetljenja vremena njihova pisanja. Kao otkrivenje istine, skorija učenja su pouzdanija od onih starijih. Sveto Pismo je nesavršeno i ima posve ljudsko porijeklo.

Mnoge od tih knjiga nisu napisale osobe čija imena nose, ali to ni na koji način ne umanjuje vrijednost istine koju u sebi sadrže. Ako priča o Joni nije činjenica, čak i ako Jona nikad nije živio, duboka istina ove pripovijesti, Božja ljubav prema Ninivi i tzv poganima, neće biti ništa manje dragocjena u očima svih onih koji vole svoje bližnje. Pismo je sveto jer predstavlja misli i djela ljudi koji su tragali za Bogom i koji su u tim spisima ostavili evidencije svojih najviših pojmova pravednosti, istine i svetosti. Pismo sadrži mnogo toga što je istina, jako mnogo, ali s obzirom na sadašnja učenja ti spisi sadrže mnogo toga što je lažna predstava Oca na nebu, Boga ljubavi kojeg je Isus došao obznaniti svim svjetovima.
Nikad ne dopustite ni na trenutak povjerovati u zabilješke iz Pisma koje kazuju da je Bog ljubavi naredio židovima da idu ratovati i ubijati svoje neprijatelje – muškarce, žene i djecu. Takvi su podaci riječi ljudi i to ne naročito svetih ljudi, i nisu riječ Božja. Pismo je uvijek odražavalo i uvijek će odražavati intelektualni, moralni i duhovni status svojih pisaca, tako pojmovi Jahve rastu u ljepoti i slavi dok se proroci smjenjuju od Samuela do Izaije. I ne treba zaboraviti da je Pismo napisano da posluži religioznoj pouci i duhovnom vodstvu. Ono nije djelo povjesničara ili filozofa.

Najžalosnija od svega nije samo ova pogrešna ideja o apsolutnom savršenstvu Svetog Pisma i nepogrešivosti njihovih učenja, nego zbunjujuće i pogrešno tumačenje ovih svetih zapisa od strane svećenika, koji su robovi tradicije. Oni koriste doktrinu nadahnuća Svetog Pisma i svoja pogrešna tumačenja ovih učenja u odlučnom nastojanju da se odupru ovim skorijim učenjima evanđelja kraljevstva. Nikad ne zaboravite, Otac ne oganičava otkrivenje istine na bilo koju pojedinačnu generaciju ili na bilo koji pojedinačni narod. Mnogi iskreni tražitelji istine su bili i nastavljaju biti zbunjeni i obeshrabreni ovim doktrinama o savršenstvu Svetog Pisma.

Autoritet istine je sam duh koji prebiva u njezinim živim ispoljenjima, a ne mrtve riječi slabo prosvijetljenih i navodno nadahnutih ljudi iz neke prošle generacije. A čak i ako su ti sveti ljudi iz starine živjeli nadahnute živote koji su bili ispunjeni duhom, ne znači da su i njihove riječi bile jednako duhovno nadahnute.

Ništa što ljudska priroda dotakne ne može biti smatrano nepogrešivim. Božanska istina doista može sjati kroz ljudski um, ali uvijek s relativnom čistoćom i djelomičnim božanstvom. Stvorenje može težiti nepogrešivosti, ali nju samo Stvoritelji posjeduju.

Ali najveća pogreška učenja o Svetom Pismu je doktrina da se tu radi o dogmatskoj knjizi misterije i mudrosti, te da se samo svećenici mogu usuditi ponuditi njihovo tumačenje. Otkrivenja božanske istine mogu biti dogmatska samo ljudskim neznanjem, predrasudama i uskogrudnim nedostatkom tolerancije. Svjetlost Pisma jedino može biti pomućena od predrasuda i potamnjela od sujevjerja. Lažno ustručavanje pred svetosti stoji na putu djelovanju zdravog razuma koji je zaštitnik religije. Strah od autoriteta svetih zapisa iz prošlosti učinkovito sprječava poštene duše današnjice da prihvate novo svjetlo evanđelja, svjetlo koje su oni isti ljudi koji su poznavali Boga u prošlim generacijama tako silno željeli vidjeti.

No, najtužnija od svega je činjenica da neki koji zagovaraju svetost ovog tradicionalizma ustvari znaju ovu istinu. Oni imaju više ili manje puno razumijevanje ovih ograničenja Svetog Pisma, ali to su intelektualno nepoštene moralne kukavice. Oni znaju istinu u vezi svetih spisa, ali više vole sakriti ove uznemirujuće činjenice od naroda. I tako izopačuju i iskrivljuju Sveto Pismo da ga pretvaraju u priručnik za robovanje detaljima svakodnevnog života i zakonik u neduhovnim pitanjima, umjesto da se pozovu na njega kao spremište moralne mudrosti, vjerskog nadahnuća i duhovnog nauku ljudi koji su poznavali Boga u prošlim generacijama."

Oznake: ISTINA

- 23:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 15.04.2016.

RASPRAVA O POJMU “KRALJEVSTVA NEBESKOG”

Image and video hosting by TinyPic
Isus je bio svjestan zbrke koja je vladala u umovima njegovih apostola i učenika o značaju i značenju pojmova "kraljevstvo nebesko" i "kraljevstvo Božje," koje je on naizmjenice koristio u vezi sa svojom misijom. Iako je sam izraz kraljevstvo nebesko trebao biti dovoljan da ga odvoji od svake veze sa zemaljskim kraljevstvima i svjetovnim vladama, to nije bio slučaj. Ideja svjetovnog kralja bila je preduboko ukorijenjena u židovskom umu kako bi bila uklonjena u jednoj generaciji. Stoga se Isus isprva nije otvoreno protivio ovom dugo njegovanom konceptu kraljevstva.

Isus je pokušao razjasniti nauk o kraljevstvu nebeskom; vodio je rasprave na tu temu sa svakog stajališta i nastojao je pojasniti mnoga različita mišljenja u kojima se taj pojam javljao.
U različitim vremenima i pod različitim okolnostima, čini se da je Isus prezentirao brojne koncepcije "kraljevstva" u svojim javnim učenjima, ali je svoje apostole uvijek učio da kraljevstvo obuhvaća čovjekovo osobno iskustvo u odnosu s njegovim bližnjima na zemlji i s Ocem na nebu. Što se tiče kraljevstva, njegova posljednja riječ je uvijek bila: "Kraljevstvo je u vama."

Tri faktora su zaslužna za višestoljećnu zbrku koja je vladala oko značenja pojma "kraljevstvo nebesko," a to je:

1. Zbrka koja je nastala razmatranjem više progresivnih faza ideje "kraljevstva" kako su ovu ideju definirali Isus i njegovi apostoli.

2. Zbrka koja je neminovno pratila prijenos ranog kršćanstva s židovskog na pogansko tlo.

3. Zbrka koja je bila svojstvena činjenici da je kršćanstvo postalo religija organizirana oko središnje ideje Isusove ličnosti; evanđelje kraljevstva je tako sve više i više postajalo religija o njemu.

Isus je razjasnio da kraljevstvo nebesko mora započeti od i biti usredotočeno na dvojni koncept istine da je Bog otac i s njime povezane činjenice da su svi ljudi braća. Prihvaćanje ovog učenja, tvrdio je on, oslobađa čovjeka od dugogodišnjih okova životinjskog straha i u isto vrijeme obogaćuje ljudsko življenje sa sljedećim darovima novog života duhovne slobode:

1. Posjedovanjem nove hrabrosti i uvećane duhovne moći. Evanđelje kraljevstva čovjeku daje slobodu i nadahnuće da se usudi nadati vječnom životu.

2. Evanđelje je nosilo poruku novog uzdanja i iskrene utjehe za sve ljude, čak i za siromašne.

3. Ono je samo po sebi bilo novi standard moralnih vrijednosti, novo etičko mjerilo ljudskog ponašanja. Evanđelje je zorno prikazalo ideal rezultirajućeg novog poretka ljudskog društva.

4. Učilo je o nadmoći duhovnog u usporedbi s materijalnim; veličalo je duhovne stvarnosti i uzdizalo nadljudske ideale.

5. Ovo novo evanđelje je prikazivalo duhovno postignuće kao istinski cilj življenja. Ljudski život je dobio novi dar moralne vrijednosti i božanskog dostojanstva.

6. Isus je poučavao da su vječne stvarnosti rezultat (nagrada) pravednog zemaljskog nastojanja. Čovjekov smrtni boravak na zemlji stekao je nova značenja kao rezultat spoznaje čovjekove plemenite sudbine.

7. Novo evanđelje je potvrdilo da je ljudsko spasenje otkrivenje dalekosežnog božanskog nauma koji će biti ispunjen i ostvaren u budućoj sudbini beskrajne službe spašenih Božjih sinova.

Ovaj nauk obuhvaća proširenu ideju kraljevstva, kakvu je Isus učio.

Apostoli nisu bili sposobni shvatiti pravo značenje Isusovih riječi o kraljevstvu. Naknadno izvrtanje Isusovih učenja, kao što su ona zabilježena u Novom zavjetu, je posljedica toga što su koncepcije pisaca evanđelja bio obilježene uvjerenjem da je Isus bio odsutan sa svijeta samo na kratko vrijeme; da se uskoro trebao vratiti da utemelji kraljevstvo u moći i slavi – upravo onu ideju koju su imali dok je Isus bio s njima u tijelu. Ali Isus nije povezivao uspostavu kraljevstva s idejom o svom povratku na ovaj svijet. To što je prošlo više stoljeća bez bilo kakvog znaka o dolasku "Nove dobi," ni na koji način nije u neskladu s Isusovim naukom.

Veliki trud koji je utjelovljen u ovoj propovijedi je pokušaj prevođenja koncepcije kraljevstva nebeskog u ideal ideje o vršenju Božje volje. Isus je dugo učio svoje sljedbenike da se mole: "Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja"; a u ovom trenutku ih je iskreno nastojao potaknuti da odbace korištenje pojma Božjeg kraljevstva u korist praktičnijeg i njemu ravnog pojma Božje volje. Ali u tome nije uspio.

Isus je želio zamijeniti ideju kraljevstva, kralja i podanika s konceptom nebeske obitelji, nebeskog Oca i oslobođenih Božjih sinova koji sudjeluju u radosnom i dobrovoljnom služenju svojim bližnjima i u uzvišenom i inteligentnom obožavanju Boga Oca.

Isus je jasno predočio novi koncept dvostruke naravi kraljevstva tako što je zorno prikazao sljedeće dvije faze:

"Prvo. Kraljevstvo Božje u ovom svijetu, vrhovnu težnju k vršenju Božje volje, nesebičnu ljubav prema čovjeku koja donosi dobre plodove poboljšanog etičkog i moralnog ponašanja.

"Drugo. Kraljevstvo Božje na nebu, cilj smrtnih vjernika, stanje u kojem je ljubav prema Bogu usavršena i gdje se Božja volja božanstvenije izvršava."

Isus je poučavao da čovjek po vjeri ulazi u kraljevstvo sada. U različitim diskursima je učio da su neophodne dvije stvari kako bi se vjerom ušlo u kraljevstvo:

1. Vjera, iskrenost. renost. Čovjek treba ući kao malo dijete, primiti darivanje posinjenja kao poklon; treba se podvrći izvršenju Očeve volje bez ispitivanja i s punim povjerenjem i iskrenim uzdanjem u Očevu mudrost; treba doći u kraljevstvo oslobođen o svih predrasuda i unaprijed stvorenih zaključaka; treba biti otvoren i spreman na učenje kao nerazmaženo dijete.

2. Glad za istinom.istinom. Žeđ za pravednošću, promjena uma, stjecanje motiva da bude poput Boga i da pronađe Boga.

Isus je učio da grijeh nije rezultat izopačene prirode, nego djelo razumnog uma pod dominacijom nepokorne volje. Što se tiče grijeha, on je učio da je Bog već oprostio; da mi činimo taj oprost osobno dostupnim kad oprostimo svojim bližnjima. Kada čovjek oprosti svome bratu u tijelu, tada njegova duša dobija kapacitet za primanje stvarnosti Božjeg oprosta njegovih vlastitih nedjela.

Isus je uvijek pokušavao uvjeriti svoje apostole i učenike da oni moraju steći, po vjeri, pravednost koja će premašiti pravednost ropskih djela koje su neki pismoznanci i farizeji tako tašto paradirali pred svijetom.

Iako je Isus učio da je vjera – jednostavno djetinje vjerovanje – ključ koji otvara vrata kraljevstva, on je također učio da, nakon što čovjek uđe kroz ova vrata, tu postoje progresivni koraci pravednosti kojima se svako dijete vjere mora uspeti kako bi dostiglo puni uzrast kršnih Božjih sinova.

Dostignuće pravednosti kraljevstva je otkriveno u razmatranju tehnike primanja Božjeg oproštenja. Vjera je cijena koju čovjek plaća za prijem u Božju obitelj; ali oproštenje je akt Boga koji prihvaća čovjekovu vjeru kao cijenu prijema. A kada vjerovatelj u kraljevstvo primi Božje oproštenje, taj čin u sebi nosi određeni i stvarni doživljaj koji se sastoji od sljedeća četiri koraka unutarnje pravednosti u kraljevstvu:

1. Božji oprost je doista dostupan čovjeku i on ga može osobno doživjeti do mjere do koje oprašta svojim bližnjima.

2. Čovjek neće iskreno oprostiti svojim bližnjima ako ih ne voli kao što voli samoga sebe.

3. Voljeti bližnjeg svoga kao samoga sebe je najviša etika.

4. Moralno ponašanje – istinska pravednost – je dakle prirodni ishod takve ljubavi.

Stoga je očito da istinska i unutarnja religija kraljevstva nepogrešivo i sve više teži svom ispoljenju kroz praktične puteve društvene službe. Isus je poučavao živu religiju koja je navodila svoje vjernike da sudjeluju u izvršenju službe ljubavi. Ali Isus nije postavio etiku na mjesto religije. On je govorio o religiji kao uzroku, a etici kao posljedici.

Pravednost bilo kojeg čina mora biti mjerena motivom; najviši oblici dobra su stoga nesvjesni. Isus se nije bavio pitanjima morala ili etike samih po sebi. On je u potpunosti bio zaokupljen tim unutarnjim i duhovnim zajedništvom s Bogom Ocem koje se tako sigurno i otvoreno očituje kao vanjska služba ljudima koja je utemeljenja na ljubavi. On je učio da je religija kraljevstva iskreno osobno iskustvo koje nitko ne može sadržavati u sebi; da svijest o pripadanju obitelji vjernika neizbježno vodi prakticiranju propisanog obiteljskog ponašanja, služenju svojoj braći i sestrama u nastojanju da se unaprijedi i poveća bratstvo ljudi.

Religija kraljevstva je osobna, individualna; njezini plodovi – rezultati – su obiteljski, društveni. Isus nikada nije prestao uzdizati svetost pojedinca u suprotnosti sa zajednicom. Ali on je isto tako isticao da se čovjekov karakter razvija nesebičnom službom; da se njegova moralna priroda obznanjuje u odnosima s njegovim bližnjima koji se temelje na ljubavi.

Poučavajući da je kraljevstvo u čovjeku – veličajući pojedinca – Isus je zadao smrtni udarac starom društvu i uveo novu razdiobu istinske društvene pravednosti. Svijet još nije upoznao ovaj novi društveni poredak, jer je odbio prakticirati načela evanđelja kraljevstva nebeskog. A kad to kraljevstvo duhovne prevlasti doista dođe na zemlju, neće se očitovati u pukom poboljšanju društvenih i materijalnih uvjeta, već u slavi tih uzvišenih i obogaćenih duhovnih vrijednosti koje obilježavaju nadolazeće doba poboljšanih ljudskih odnosa i naprednih duhovnih postignuća.

Isus je naglasio sljedećih pet točaka koje predstavljaju osnovna obilježja evanđelja kraljevstva:

1. Prevlast individualnog čovjeka.

2. Volju kao odlučujući faktor u čovjekovom iskustvu.

3. Duhovno zajedništvo s Bogom Ocem.

4. Najviša zadovoljstva koja proizlaze iz službe bližnjima koja je motivirana ljubavlju.

5.Uzvišenost duhovnog nad materijalnim u ljudskoj ličnosti.

Ovaj svijet nije nikada pokušao ozbiljno, iskreno i otvoreno isprobati ove dinamične ideje i božanske ideale Isusovog nauka o kraljevstvu nebeskom. Ali ne treba nas obeshrabriti naizgled spori napredak koncepcije kraljevstva na Zemlji. Ne zaboravite da je progresivna evolucija s vremena na vrijeme podvrgnuta iznenadnim i neočekivanim prevratima u materijalnom kao i duhovnom svijetu. Darivanje Isusa kao utjelovljenog Sina bilo je upravo takav čudni i nenadani događaj u duhovnom životu svijeta. I nemojmo učiniti kobnu grešku u tome da, dok tragamo za epohalnom manifestacijom kraljevstva, previdimo osigurati njegovu uspostavu u svojim vlastitim dušama.

Za vrijeme prvih stoljeća kršćanske propagande, na ideju kraljevstva nebeskog strahovito su utjecale tada brzo šireće ideje grčkog idealizma, ideja da je prirodni svijet sjena duhovnih stvarnosti – da je zemaljsko sjena vječnog.

Ali veliki korak koji je označio presađivanje Isusovih učenja iz židovskog u pogansko tlo dogodio se kada je Mesija kraljevstva postao Otkupitelj crkve, religiozne i društvene organizacije koja je izrasla iz aktivnosti Pavla i njegovih učenika, a koja se temeljila na Isusovim učenjima nadopunjenim Filonovim idejama i perzijskim doktrinama dobra i zla.

Ostvarenje Isusovih ideja i ideala, utjelovljenih u nauku o evanđelju kraljevstva, skoro je propalo s obzirom da su njegovi sljedbenici s vremenom iskrivili njegove izjave. Učiteljev koncept kraljevstva je značajno izmijenjen dvjema bitnim strujama:

1. Židovski vjernici su ustrajali u smatranju da je bio Mesija. Oni su vjerovali da se Isus ubrzo trebao vratiti da uspostavi svjetsko i manje ili više materijalno kraljevstvo.

2. Poganski kršćani su vrlo rano počeli prihvaćati Pavlove doktrine koje su postupno vodile općem vjerovanju da je Isus bio Otkupitelj djece crkve, novi i institucionalni baštinik ranijeg koncepta isključivo duhovnog bratstva kraljevstva.

Crkva, kao društveni izdanak kraljevstva, bila je u potpunosti prirodna, čak i poželjna. Zlo crkve nije bilo njezino postojanje, već što je skoro u potpunosti istisnula Isusov koncept kraljevstva. Pavlova institucionalizirana crkva je doslovce zauzela mjesto kraljevstva nebeskog koje je Isus proglasio.

Ali nemojte sumnjati da će jednom doći dan kad će isto ovo kraljevstvo nebesko, za koje je Isus govorio da živi u srcu vjernika, biti proglašeno ovoj kršćanskoj crkvi kao i svim ostalim religijama, rasama i nacijama na zemlji – čak i svakom pojedincu.

Kraljevstvo Isusovog nauka, duhovni ideal individualne pravednosti i ideja čovjekovog božanskog zajedništva s Bogom, postupno je postalo uronjeno u mističnu koncepciju Isusove osobe kao Otkupitelja-Stvoritelja i duhovnog poglavara podruštvljene religiozne zajednice. Na taj način formalna i institucionalna crkva je postala zamjena za individualno bratstvo kraljevstva pod upravom duha.

Crkva je bila neizbježan i koristan društveni proizvod Isusovog života i učenja; tragedija je počivala u činjenici da je ova društvena reakcija na učenja o kraljevstvu u tolikoj mjeri zauzela mjesto društvenog koncepta stvarnog kraljevstva koje je Isus učio i živio.

Kad su Isusovi neposredni sljedbenici spoznali svoj djelomični neuspjeh u ostvarenju njegovog ideala utemeljenja kraljevstva u srcima ljudi kroz dominaciju duha i vodstvo individualnog vjernika, oni su, kako se njegova učenja ne bi potpuno izgubila, krenuli raditi na zamjeni Isusovog ideala kraljevstva s postupnim stvaranjem vidljive društvene organizacije, kršćanske crkve. A kada su sproveli ovaj plan zamjene, kako bi se zadržala dosljednost i osiguralo priznanje Isusovog nauka o stvarnosti kraljevstva, oni su odlučili pogurati to kraljevstvo u budućnost. Od trenutka svog utemeljenja, crkva je počela učiti da se kraljevstvo ustvari treba pojaviti na vrhuncu kršćanskog doba, prilikom Kristovog drugog dolaska.

Kraljevstvo je tako postalo pojam povezan s određenom dobi, ideja budućeg posjeta i ideal konačnog otkupljenja svetaca Svevišnjega. Rani kršćani (i previše onih kasnijih) su uglavnom izgubili ideju o Ocu i sinu utjelovljenu u Isusovom nauku kraljevstva, te su na njezino mjesto uveli ideju dobro organiziranog društvenog zajedništva crkve. Crkva je tako postala glavnim društvenim bratstvom koje je učinkovito istisnulo Isusov koncept i ideal duhovnog bratstva.

Isusov idealni koncept je u velikoj mjeri propao, ali na temeljima njegovog osobnog života i učenja uz dodatak grčkih i perzijskih ideja vječnog života i Filonovih doktrina o svjetovnom u suprotnosti s duhovnim, Pavao je izgradio jedno od najnaprednijih ljudskih društava koja su ikada postojala na Zemlji.

Isusov koncept još uvijek živi u naprednim religijama svijeta. Pavlova kršćanska crkva je podruštvljena i humanizirana sjena onoga što je Isus namjeravao da kraljevstvo nebesko bude – i što će zasigurno jednom biti. Pavao i njegovi sljedbenici su djelomično prenijeli pitanja vječnog života od individue na crkvu. Krist je tako postao glava crkve, umjesto što će biti stariji brat svakog individualnog vjernika u Očevoj obitelji kraljevstva. Pavao i njegovi suvremenici su primijenili sve Isusove duhovne implikacije u vezi s njim samim i s individualnim vjernikom na crkvu kao skupinu vjernika; i kad su to činili, oni su zadali smrtni udarac Isusovom konceptu božanskog kraljevstva u srcu individualnog vjernika.

I tako, već stoljećima, kršćanska crkva se nalazi u nelagodnoj poziciji, jer se usudila položiti pravo na te tajanstvene moći i privilegije kraljevstva, moći i privilegije koje se mogu izvršiti i doživjeti samo između Isusa i njegove braće vjernika. I tako to postaje očito da članstvo u crkvi ne mora da znači zajedništvo u kraljevstvu; jedno je duhovno, a drugo je uglavnom društveno.

Upravo zato što je Isusovo evanđelje bilo tako mnogostrano, u roku od nekoliko stoljeća došlo je do rascjepa među učiteljima zapisa njegovog života u velik broj kultova i sekti. Ta nesretna podjela kršćanskih vjernika proizlazi iz njihova neuspjeha da u Isusovim mnogostrukim učenjima raspoznaju božansko jedinstvo njegovog nenadmašivog života. Ali jednog dana istinski vjernici u Isusa neće biti tako duhovno podijeljeni u stavu pred nevjernicima. Ljudi se uvijek mogu razlikovati po intelektualnom razumijevanju i tumačenju, čak imati različite stupnjeve podruštvljenja, ali nedostatak duhovnog bratstva je i neoprostiv i prijekoran.

Oznake: ISTINA

- 22:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se