Svete knjige tri monoteističke religije:

Tora

Biblija

Kuran

Između tri temeljne sv. knjige nema uzajamno osporavajućih sadržaja. Dapače: Isus u cijelosti prihvaća Pismo i proroke, a Kur'an prihvaća knjige Starog i Novog zavjeta. Na žalost, od samih se početaka javljaju različita tumačenja njihova sadržaja te se odvajaju posebne sljedbe unutar iste religijske zajednice, kao i česti čak i ratni sukobi među njima. U takvim okolnostima ne iznenađuju ni suvremeni sukobi između sljedbenika pojedinih sv. knjiga.

Podvrgavanje religijske duhovnosti suživljavanju sa državnom političkom vlašću, jedan je od temeljnih neprijatelja očekivanoj duhovnosti religija. Od toga je patio judaizam od samih početaka, kršćanstvo se počelo dijeliti na različite sljedbe nakon čudnih starih općih sabora od početka trećeg stoljeća, Islam se na čisto dinastičkoj osnovi podijelio odmah nakon smrti poslanika Muhameda. Dok su jedni željeli da Muhameda naslijedi njegov najbliži suradnik, drugi su željeli osnivanje dinastije izborom Muhamedova zeta Alija. To su Šiiti i Suniti, koji i danas često uzajamno krvavo ratuju, a u međuvremenu je nastao i niz novih sljedbi. Međutim, tri temeljne sv. knjige ostaju nepromijenjene.

Kao što su u prošlosti europske države svoje ratove često opravdavale “religijski”, tako to čine i islamske, pa večina zapadnih laika misli: “Kur'anu su svi ne-muslimani ustvari nevjernici pa stoga osuđeni na vječno prokletstvo. U toj perspektivi čini se da im je mnogo bliži džihad negoli međureligijski dijalog.” – što je potpuna neistina, a politikom zavedeni znaju da u Kur'anu ne postoji el džihad u smislu svetog rata, kojim opravdavaju i najveći zločini “protiv nevjernika”. U kontekstu svih odgovarajućih kuranskih tekstova, el. džihad znači: Nastojanje na Božjem putu molitvom, dobrim djelima, imovinom, pa i životima ako je to nužno.

Umjesto riječi “nastojanje”, može se u istom značenju staviti i riječ “borba”, ali su političari islamskih država vrlo brzo riječ “borba” zamijenili riječju “rat” i tako je nastao pojam “sveti rat”, u ime kojega se vrše i najveći zločini.

Muslimani u različitim dijelovima svijeta se razlikuju. Arapi su uglavnom veliki formalisti, dok su u ljudskom pogledu najbolji muslimani počevši od hrvatskih i bosanskih pa do tračanskih u evropskom dijelu Turske. Nekadašnji dominantni bosanski međureligijski pojam “dobrog komšije” gotovo da se izjednačuje sa drugom zapovijedi u Evanđelju o odnosu među ljudima.

Na žalost, zahvaljujući prljavim politikama u ovom minulom ratu mnogo toga je poremećeno, a dolazak i ostanak pripadnika vehabijske sljedbe, koja je izrazito netolerantna prema svima ostalima, otežava smirivanje. I sad se pojavljuju razni svećenici, koji svojom djelovanjem dolijevaju ulje na vatru.

Istina je da se sve od događaja nakon prvog svjetskog rata, kada su Englezi i Francuzi prevarili Arape, ne ispunjavajući ratna obećanja, Islam sve više pretvara u političku religiju, sve više postavljajući geostrateške uvjete kao da su vjerski. Spomenut ću samo njihove radikalne ideološke zahtjeve za Istočnim Jeruzalemom, na koji, osim čisto mitološkog, nemaju nikakvo povijesno pravo, a religijsko pravo prisustva im nitko ne osporava.

Iz arapskih zemalja, a posebno iz Irana, pristižu, rekao bih znanstveno fantastična tumačenja o Kuranu i poslaniku Muhamedu.

Oznake: knjige