OPSTANAK PLANETA ZEMLJE

ponedjeljak, 19.06.2017.

ALLAH

Image and video hosting by TinyPic
Povjest riječi Allah dolazi od najstarije pisane riječi za Boga, El, koja je korištena još u starozavjetnim spisima. Daljnjni razvoj riječi je išao: El- Eloah(- Elohim pl.)- Elloah- Ellah- Allah. U prastara vremena (10 000 godina prije nove ere) El je bila najčasnija riječ.
Mnogi muslimani koji su nepoznavatelji svoje religije smatraju da Allah znači i doslovni termin za riječ: Bog. No, to nije točno. Učeni muslimani znaju da je Allah osobno ime Boga. Poznata izjava među muslimanima "nema Boga osim Allaha" na arapski se čita: La illah illa allah.
U rečenici riječ "illah" je riječ koja znači "bog", a Allah je osobno ime tog boga. Riječ (La) illah je dakle općeniti termin za Boga. Muslimani u nekim prijevodima Kur'ana na hrvatski/bosanski prevode iz izvornika "U ime Allaha" kao "U ime Boga". U Kur'anu - u izvorniku ne piše u ime "illah" (boga, općeniti termin), nego u ime Allaha (osobno ime). Takav prijevod Kur'ana je plod želje nearapskih muslimana da se Allah prihvati kao općenita riječ za Boga. Svi anđeli u islamu imaju nastavak "El", umjesto "Ah", ili "Allah" (Gabrij-El, umjesto Gabri-Allah) i Kur'an tu ima za anđele preuzete nazive Starog zavjeta koji je sadržavao Božje ime u sebi: ime ("El") i ne svjedoče za isto islamsko ime Boga i isti izvor koji je arapskog jezika kao riječ: Allah. O izvoru tog osobnog imena riječi Allah više će reći ovaj prevedeni tekst o predislamskoj poganskoj Meki. Jedan od razloga zašto je glavni moto Muhameda "nema Boga osim jednoga" je upravo i mnogobrojno pogansko stanovništvo sa raznim poganskim bogovima, kao svakodnevnica tadašnjih arapskih prostora.
Allah je ime jedinoga Boga u Islamu. Ime ''Allah'' je predislamska složenica arapske riječi ''La-ilah'' koja znači Bog, s članom ''il'' i izvedenica je od (la) illah (božanstvo). Arapsko ime za Boga je riječ ''La-ilah''. To je općeniti pojam za bilo kojeg boga koji se smatrao najvišim bogom. Različita arapska plemena su upotrebljavala riječ ''Allah'' u odnosu da bi izrazili svoga osobnog najvišeg boga. Allah je bio štovan u Kabi, odnosno u Meki od poganskih Arapa puno prije vremena nego se pojavio Muhamed. Isto tako to je bilo ime glavnoga boga među brojnim idolima (360) u Kabi, tj. Meki prije nego ih je Muhamed okrenuo u monoteiste. Povjesničari su dokazali da za boga mjeseca imenom ''Hubal'' kojemu su se arapi molili u Kabi, koristili riječ Allah za vrijeme molitve.
Danas, musliman je onaj koji se podređuje volji Boga - Allaha.
Islam znači podređenje/podložnost (Allahu), ali izvorno značenje jest snaga koja je karakterizirala pustinjskog ratnika koji se je suočen s nemogućim okolnostima, borio do smrti za svoje pleme.

Mnogi vjeruju da je riječ ''Allah'' izvedenica od srednjoistočne riječi ''el'' koja u Ugaritskom, Kananskom i Hebrjeskom može značiti bilo istinskog, bilo lažnog Boga. Međutim izgleda da ovdje slučaj nije takav, jer "izvor imena Allah datira u vrijeme prije muslimana. Allah nije uobičajeno ime koje znači ''Bog'' pisano velikim, ili ''bog'' pisano malim početnim slovom." (Encyclopedia of Religion and Ethics (ed. Hastings), I:326.)
Prema Enciklopediji Religija, Allah se podudara s babilonskim bogom Baalom kojeg su Arapi poznavali puno prije nego ga je Muhamed počeo štovati kao vrhovnog Boga. Prije Islama, Arapi su priznavali puno bogova i božica, a svako je pleme imalo svoje osobno božanstvo. Isto tako su postojala prirodna božanstva. Allah je bio bog lokalnog plemena Quarish, koje je bilo Muhamedovo pleme prije nego je utemeljio Islam i odveo svoje ljude van politeizma. Allah je tada bio poznat kao ''Bog Mjeseca'', koji je imao tri kćeri koje su bile posrednice ljudima do Allaha. Njihova imena su bila Al-at, Al-uzza i Al-Manat, i bile su tri božice. Prve dvije Allahove kćeri imale su imena, tj ženski oblik imena Allah. Hubal je bio glavni bog Kabe među 360 božanstava. Hubal je bio kip naličjem na čovjeka čije je tijelo bilo izrađeno od crvenih dragih kamenja, a ruke su bile izrađene od zlata. (Referenca Islam George Braswell Jr.)
Zbog knjige "Sotonski stihovi" koja je govorila o stihovima Kur'ana i stihovima hadisa koji ukazuju kako je Muhamed priznao Allahove kćeri kao poganske božice koje su i tada bile smatrane Allahovim kćerima (Muhamed je to učinio prije nego je imao vlast nad tim poganima), taj autor je dobio fetvu na smrt 1989. od ajatolaha Homeinija).
"Povjesničari kao Vaqqidi su smatrali da je Allah u biti vrhovni od tih 360 bogova koji su bili štovani u Arabiji kad je već Muhamed postao nadmoćan. Tako Ibn Al-Kalbi daje 27 imena predislamskim bogovima. Zanimljiva činjenica jest da je malo muslimana htjelo prihvatiti da je Allah već bio štovan u Kabi u Meki od arapskih pogana prije dolaska Muhameda. Čak neki muslimani bi se razbijesnili kada bi se susreli s ovom činjenicom. Ali nažalost, povijest nije na njihovoj strani, jer pre islamska literatura govori o ovome. " (G. J. O. Moshay, Who Is This Allah? (Dorchester House, Bucks, UK, 1994), pg. 138).

Povijest je pokazala da su Meka i sveti kamen Kaba, bila svetišta za predislamske pogane Arape. Štoviše, bivše ime za Kabu bilo je Beit-Allah, što znaći Kuća Allahova. Rečeno je da je to prvo što je izgrađeno u raju. Ovo je kontradistinkciji s onim što je Mojsije naredio da se sagradi. Dakle to je nešto što muslimani namjerno izostavljaju u svom čitanju Biblije.
Kur'an nam kaže da je Muhamed izbacio druge idole van i učinio jednoga boga vrhovnim i sebe stavio za glasnika. Zadržao je Kabu kao sveto mjesto i potvrdio da crni kamen ima moć oprati grijehe. Zadužio je svakog vjernika da napravi hodočašće crnom kamenu makar jednom u životu. (Sura 22:26-37). Nijedan svetac Staroga zavjeta nikada nije napravio hodočašće prema Kabi i poljubio crni kamen, unatoč pričama kako su Abraham i Išmael obnovili to svetište.
Muhamed je upotrijebio ime Allah, koje je prije bilo ime određenog idola bez da ga je ikad razlučio od idola koje su ljudi Meke u to vrijeme već štovali. To je bila modifikacija prijašnjeg štovanja poganskih arapa bez ikakve potpune promjene. Nikada nije ukazano ljudima da prestanu štovati lažnog od pravog Allaha.

Al-lat u kojem je T na kraju imena Allah, bilo je predstavljeno u obliku četvrtastog kamena čije je glavno svetište bio grad Taif. U svetištu je bio crni kamen u gradu imenom Qudayd između Meke i Medine. Bila je božica sudbine, odnosno ženski duplikat Allaha. Al-uzza je bila božica istoka Meke. Izvori govore da je bilo čak žrtvovanja ljudi njoj u čast i islamska tradicija govori priču o Muhamedovu djedu koji je zamalo žrtvovao svoga sina, tj Muhamedovog oca toj božici. Ono što je spriječilo da se to dogodi bilo je traženje savjeta od jedne proročice koja mu je rekla da napravi zamjenu, tj da svoga sina zamjeni za stotinu deva. Muslimani ovo vide kao volju Allaha da bi se mogao roditi Muhamed. (Referenca Muhammad husain haykal, Hayat mohammed)
"Ime Allah, kao što je Kur'an sam svjedok tome, bilo je dobro poznato u preislamskoj Arabiji. Doista, oboje, kao i njegova ženska forma, Allat, su pronađeni nerijetko među deriviranim Božjim imenima u natpisima iz Sjeverne Afrike." (Arthur Jeffrey, ed., Islam: Muhammad and His Religion (1958), p. 85.).

Doslovno ime Muhamedova oca u arapskom je Abd Allah. Ime njegova ujaka je Obred Allah. Ova imena pokazuju odanost Muhamedovih obitelji poganskim korijenima, a isto tako dokazuju da je Allah bio dio politeističkog sistema štovanja prije nego je izabran za vrhovnog i jedinog boga naspram ostalih bogova. Ovo bi trebao biti dokaz za pre islamske korijene imena Allah za muslimane. Treba imati na umu da su oni bili pogani kada su koristili ovo ime. Obiteljsko ime je držao iznad svih ostalih imena. Muhamed je imao dobre namjere da izbavi svoj narod od politeističkog štovanja, ali nije išao dovoljno daleko s reformom.

Meka je bila mjesto gdje je idol Allah lociran, tako da bi se ljudi mogli okrenuti u tom smjeru za vrijeme molitve. Isto tako, prije Islama ljudi bi molili 5 puta na dan okrenuti prema Meki (The Encyclopedia of Islam p.303). Prije početka Islama, svako arapsko pleme koristilo je ime Allah za vlastitoga velikog boga. Ovo je razlog zašto je Hubal, bog mjeseca (znan i po drugim imenima, te se Hubal po nekim povjesničarima izgovarao kao Hu-baal), bio središnji fokus molitve u Kabi, i ljudi kada bi se molili Hubalu, koristili su riječ Allah. Nadalje, polumjesec bio je simbol boga mjeseca Allaha (Hubal) i dalje je simbol Islama dan danas (iako su mu muslimani promijenili značenje - od Meke do mjeseca Islam će se proširiti). Danas teško da će se naći musliman koju poznaje svoje drevne korijene. Povijest ga bilježi kao drevni poganski simbol plodnosti koji se može naći kroz cijeli bliski istok. Dakle, Muhamed je razvalio idole koji su vodili ljude u idolatriju, ali je zadržao crni kamen koji muslimani dan danas štuju poljupcem. Stoga ovo je još jedna praksa koja potječe prije vremena nego li se pojavio Muhamed.

Muhamed je učinio Allaha jednim bićem koje, za razliku od Biblijskog Boga koji se naziva ocem, nema sina. Zbog ovakvog prikazivanja, nepostoji ljubav ili prijateljstvo između božanstva prije nego je Bog stvorio čovjeka. Stoga su stvaranje i čovjek postali nužnost da Bog izrazi svoje atribute ili karakteristike. Ovaj Bog nikada nije otkrio samoga sebe čovjeku, nego jedino kroz svoju volju. Ovaj Bog je razdvojen od čovjeka da ga je nemoguće spoznati na osoban način, jer se jedino obraća čovjeku kroz svoj zakon i volju. To je religija poslušnosti bez razlike od bilo koje ostale slične religije.

Muslimanima je Bog striktno singularan, sve videći, sve čujući, svemogući, on je prvi i posljednji. Ali ono u čemu se razlikuje jest da on nema Sina i ne može ga se zvati Ocem koji je u odnosu sa svojim Sinom na jedinstveni način. Od 99 imena za ime Božje u Islamu, ni jedno nije ''Otac'' ili da čak ima osobne konotacije. Ta razlika se ne smije prijeći. Biblijski Bog je osoban i želi prijateljstvo s svakim. Islam prikazuje Boga kao onoga koji očekuje da izvršavamo religijske dužnosti, ili će se u protivnom naljutiti. Postoje pravila za poslušnost i pojedinac može udovoljiti ali nikada ga osobno upoznati. Nikada ni jedan musliman se nije našao koji bi smatrao da bi mogao imati osobni odnos s njime, pričajući Mu i ljubeći Ga. Isus je nasuprot tome naučio kršćane moliti. ''Oče naš koji jesi na nebesima''. (Mt 6,9). Kroz cijeli Stari zavjet, Bog je bio realan prorocima kojima se osobno obraćao i oni Njemu isto tako. ''Nemamo li svi jednoga Oca? Nije li nas jedan Bog sve stvorio? (Mal 2,10)

U Islamu neki tvrde ukoliko pojedinac zapamti 99 imena koja se pridaju Allahu i nauči ih, ući će u raj jer ona daju vjerniku moć, čineći ga svjesnim Boga. Ali niti Kur'an niti hadisi ne govore o tim imenima na takav način. U Kur'anu sure počinju s ''U ime Allaha, mlostivog, samilosnog''. Ipak u islamskoj praksi bog je prikazan kao neumoljiv, grub, imajući milosti samo onima koji ispravno djeluju, a veoma tvrdo postupajući s ostalima.

Za muslimana Bog Biblije koji je opisan kao trojstven, je uvredljiv i poganski, podsjećajući ga na idole koje je Muhamed uništio. To je zabilježeno u Kur'anu, i to se interpretira kao 3 različita boga ujedinjena u jednome. ''Nevjernici su oni koji kažu Bog je jedan od trojice. Nema Boga doli jednoga Boga''. I dok muslimani priznaju Isusovo bezgrešno začeće, niječu Mu preegzistenciju koja bi implicirala da je Bog. Nazivati proroka Bogom bi bilo bogohulno. ''Zaista Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim...''.

Oznake: allah

- 22:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.06.2017.

ZNAČAJ DUHOVA

Image and video hosting by TinyPic
Na dan 04.lipnja 2017 katolička crkva obilježava dan duhova. Evo što to znači

Isus je živio na Zemlji i učio evanđelje koje je otkupilo čovjeka od praznovjerja da je dijete đavla i povisilo ga na dostojanstvo sina Božjeg po vjeri. Ova je poruka, koju je Isus propovijedao i živio u svoje doba, učinkovito ublažavala čovjekove duhovne teškoće u vrijeme svoje objave. A nakon što je osobno napustio ovaj svijet, Isus je na svoje mjesto poslao svoj Duh Istine koji je osmišljen kao utjecaj koji će živjeti u ljudima i koji će iz generacije u generaciju nuditi novu i svježu formulaciju Isusove poruke, tako da svaka nova skupina smrtnika koja se pojavi na Zemlji može primiti novu i aktuelnu verziju evanđelja, upravo takvo osobno prosvjetljenje i grupno vodstvo koje učinkovito ublažava čovjekove nove i višestruke duhovne poteškoće.

Prva misija ovog duha je, naravno, potaknuti i personalizirati istinu, jer je razumijevanje istine najviši oblik ljudske slobode. Ovaj duh pored toga nastoji uništiti vjernikov osjećaj sirotanstva. Nakon što je Isus živio među ljudima, svi vjernici bi doživjeli osjećaj usamljenosti da Duh Istine nije došao živjeti u ljudskim srcima.

Ovo darivanje Sinova duha je učinkovito pripremilo sve mentalno zdrave ljude za univerzalno darivanje Očeva duha cijelom čovječanstvu. U određenom smislu, ovaj Duh Istine je duh Oca Svih kao i duh Sina Stvoritelja.

Nemojte napraviti grešku očekujući da postanete duboko intelektualno svjesni izlivenog Duha Istine. Duh nikada ne stvara svijest o samom sebi, već jedino svijest o Isusu. Isus je od samog početka tvrdio kako duh neće govoriti o sebi. Stoga dokaz odnosa s Duhom Istine ne počiva u vašoj svijesti tog duha, nego u vašem doživljaju sve dubljeg prijateljstva s Isusom.

Duh je došao da pomogne ljudima da se sjete Učiteljevih riječi i da ih bolje razumiju, te da osvjetli i nanovo protumači njegov zemaljski život.

Pored toga, Duh Istine je došao pomoći vjernicima da posvjedoče stvarnosti Isusovih učenja i njegova života u ljudskom obličju, koji on nanovo i iznova živi u individualnim vjernicima svake nove generacije Božjih sinova koji su ispunjeni duhom.

Tako izgleda da je Duh Istine došao da povede sve vjernike u svu istinu, u rastuće poznavanje iskustva življenja i porasta duhovne svijesti stvarnosti vječnog i sve naprednijeg statusa Božjeg sina.

Isus je živio život otkrivenja čovjekovog pokoravanja Božjoj volji, a ne primjer koji ljudi doslovce trebaju pokušali slijediti. Taj zemaljski život, smrt na križu i prateće uskrsnuće, su s vremenom postali novo evanđelje o cijeni otkupnine koju su ljudi morali platiti za iskupljenje od kobnog stiska zla – od osude uvrijeđenog Boga. Ipak, iako je to evanđelje postalo jako iskrivljeno, ostaje činjenica da je ova nova poruka o Isusu u sebi nosila mnoge temeljne istine i učenja njegovog ranijeg evanđelja kraljevstva. I ove se skrivene istine o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi prije ili kasnije moraju podići i djelotvorno preobraziti civilizaciju cijelog čovječanstva.

Ali ove greške intelekta ni na koji način nisu stale ne put velikom napretku vjernika u njihovom rastu u duhu. U nešto manje od mjesec dana nakon darivanja Duha Istine, apostoli su ostvarili veći osobni duhovni napredak nego tijekom gotovo četiri godine osobnog i prisnog odnosa s Učiteljem. A to što je ova činjenica Isusovog uskrsnuća postavljena na mjesto istine evanđelja koja kaže da je čovjek sin Boga, ni na koji način nije omelo brzo širenje njegovih učenja; naprotiv, čini se da je naglašavanje ovog novog učenja o Isusovoj osobi i smrti nauštrb njegove poruke značajno olakšalo širenje i prihvaćanje radosne vijesti.

Izraz "krštenje duhom" koji je u ovo doba ušao u takvu opću upotrebu, samo govori o svjesnom prihvaćanju tog darovanog Duha Istine i osobnom priznanju ove nove duhovne snage kao pozitivnog dodatka svim drugim duhovnim utjecajima već dobro poznatim u iskustvu ljudskih duša koje poznaju Boga

Na određeni način, čovječanstvo se nalazi pod dvostrukim dodirom sedmostrukog djelovanja kozmičkih utjecaja duha.

I tako je darivanje Duha Istine donijelo svijetu i njegovim narodima posljednje obdarenje duha osmišljeno da pomogne čovjeku u njegovoj uzlaznoj potrazi za Bogom.

Mnogi događaji ljudskog života se teško mogu objasniti i pomiriti s idejom da živimo u svemiru u kojem prevladava istina i pobjeđuje ispravnost. Tu tako često prevladavaju kleveta, laži, neiskrenost i neispravnost –jednom riječju, grijeh. Može li vjera, naposljetku, pobijediti zlo, grijeh i nepravdu? Može. A Isusov život i smrt zauvijek svjedoče o neminovnom trijumfu istine dobrote i vjere stvorenog bića koje slijedi usmjerivački utjecaj duha. Isusa su vrijeđali i ismijavali na križu, govoreći, "Da vidimo hoće li Bog doći da ga oslobodi." Na svijet se spustila tama na dan raspeća, ali sutradan je osvanulo jutro u punom sjaju; a dan Duhova je bio još vedriji. Religije pesimističkog očaja traže oslobođenje od životnih tereta; one traže prestanak postojanja u vidu vječnog sna i odmora. To su religije primitivnog straha i bojazni. Isusova religija je novo evanđelje vjere koje je proglašeno napaćenom čovječanstvu. Ova nova religija počiva na temeljima vjere, nade i ljubavi.

Smrtni život je Isusu zadao najteže, najokrutnije i najžešće udarce; a taj je čovjek dočekao sve ove udarce očaja u vjeri, hrabrosti i nepokolebljivoj odlučnosti da nastavi činiti Očevu volju. Isus je upoznao život u punini njegove užasne stvarnosti i svladao ga – čak i samu smrt. On nije koristio religiju kao utočište od života. Isusova religija ne pokušava pobjeći od života i tražiti utočište u blaženstvu neke buduće egzistencije. Isusova religija donosi radost i mir jedne nove i duhovne egzistencije i koristi ih za obogaćenje i oplemenjenje čovjekovog današnjeg života u tijelu.

Ako je religija doista "opijum za narod," to nije Isusova religija. Viseći na križu, Isus je odbio narkozu i njegov duh koji je izliven na sve ljude nudi moćan svjetski utjecaj koji usmjerava čovjeka naprijed i naviše. Duhovni poriv koji čovjeka nagoni naprijed je najmoćniji pokretački utjecaj na ovom svijetu; vjernik koji uči istinu je jedna progresivna i agresivna duša na zemlji.

Na dan Duhova, Isusova religija je ukinula sve nacionalne podjele i rasne okove. Zauvijek je istina, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda." Na ovaj dan, Duh Istine je postao Učiteljev osobni dar svakom smrtniku. Ovaj duh je darovan kako bi dao moć vjernicima da propovijedaju evanđelje kraljevstva, dok su oni greškom protumačili iskustvo primanja ovog duha kao dio novog evanđelja koje su upravo nesvjesno formulirali.

Nemojte previdjeti činjenicu da je Duh Istine darovan svim iskrenim vjernicima; taj dar duha nije došao samo apostolima. Svih sto dvadeset muškaraca i žena koji su se okupili u gornjim odajama je primilo ovog novog učitelja, kao i svi časni ljudi širom cijelog svijeta. Ovaj novi učitelj je došao kao dar cijelom čovječanstvu i svaka duša je primila ovaj dar u skladu sa svojom ljubavi prema istini i sposobnosti shvaćanja i razumijevanja duhovnih stvarnosti. Naposljetku, istinska religija nalazi slobodu od svećenika i svetih klasa i postiže svoju pravu manifestaciju u individualnim ljudskim dušama.

Isusova religija potiče razvoj najvišeg oblika ljudske civilizacije tako što stvara najviši oblik duhovne ličnosti i proglašava njezinu svetost.

Zahvaljujući dolasku Duha Istine na dan Duhova, religija nije postala ni radikalna ni konzervativna; ona nije postala ni stara ni nova; njom ne dominiraju ni mladi ni stari. Činjenica Isusovog zemaljskog života daje fiksno uporište za sidro vremena, dok darivanje Duha Istine omogućuje vječno širenje i beskrajan rast religije koju je Isus živio i evanđelja koje je proglašavao. Duh vodi u svu istinu; on je učitelj šireće i rastuće religije beskrajnog napretka i božanskog razvoja. Iz dana u dan ovaj učitelj obznanjuje svakom vjerniku i tragatelju za istinom sve ono što je tako božanstveno obuhvaćeno u osobi i naravi Sina Čovječjeg.
Manifestacije povezane s darivanjem "novog učitelja" i činjenica da su pripadnici različitih rasa i nacija koji su se okupili u Jeruzalemu prihvatili apostolske propovijedi svjedoče o univerzalnosti Isusove religije. Evanđelje kraljevstva se ne može poistovijetiti s bilo kojom pojedinom rasom, kulturom ili jezikom. Ovaj dan Duhova svjedoči o velikom trudu duha da oslobodi Isusovu religiju od naslijeđenih židovskih okova. Čak i nakon ove demonstracije izlijevanja duha na sve ljude, apostoli su isprva nastojali nametnuti židovske zahtjeve na svoje nove obraćenike. Čak je i Pavao imao problema sa svojom braćom u Jeruzalemu jer se protivio nametanju ovih židovskih običaja na nežidove. Ni jedna obznanjena religija se ne može proširiti po cijelom svijetu ako učini ozbiljnu grešku dopuštajući sebi da postane prožeta nekom pojedinom nacionalnom kulturom ili povezana s nekim utemeljenim rasnim, društvenim ili ekonomskim običajima.

Darivanje Duha Istine je bilo neovisno o svim formalnostima, ceremonijama, svetim mjestima i posebnim postupcima u ponašanju onih koji su primili njegovu punu manifestaciju. Kad se duh nadvio nad okupljenima u gornjim odajama, oni su jednostavno sjedili duboko zaokupljeni tihom molitvom. Duh je izliven na sela kao i na gradove. Od apostola se nije tražilo da provedu više godina u samotnoj meditaciji da prime duh. Za sva vremena, Duhovi razdvajaju ideju duhovnog iskustva od nekih posebno povoljnih uvjeta.

Duhovi, s duhovnim darovima koje ljudi primaju ovom prilikom, su osmišljeni da zauvijek oslobode Učiteljevu religiju od ovisnosti o bilo kakvoj fizičkoj sili; učitelji ove nove religije su bili naoružani duhovnim oružjem. Išli su u osvajanje svijeta metodama neumoljivog oprosta, neusopredive dobre volje i neiscrpne ljubavi. Bili su spremni nadvaladati zlo dobrim, uništiti mržnju ljubavlju i suzbiti strah hrabrom i živućom vjerom u istinu. Isus je već pokazao svojim sljedbenicima da njegova religija nije bila pasivna; njegovi su učenici uvijek bili aktivni i pozitivni u svojoj službi milosti i u svojim ispoljenjima ljubavi. Oni više nisu gledali Jahvu kao "Gospodina vojski." Počeli su promatrati vječno Božanstvo kao "Boga i Oca Gospodina Isusa Krista." Ako ništa drugo, uznapredovali su u ovom pogledu, čak i ako su u nekoj mjeri u potpunosti podbacili u shvaćanju istine da je Bog također duhovi Otac svakog pojedinca.

Duhovi su svakom smrtniku dali moć da oprosti osobne povede koje su mu nanesene, da ostane dobar pred najtežom nepravdom, da ne izgubi glavu pred najozbiljnijim opasnostima i da odgovori na zla mržnje i bijesa neustrašivim djelima ljubavi i strpljenja. Zemlja je u svojoj povijesti prošla kroz pustošenja stravičnih i razornih ratova. Svi sudionici tih užasnih borbi su doživjeli poraz. Bio je samo jedan pobjednik; samo jedan čovjek je izišao iz ovih ogorčenih borbi s većim ugledom – Isus iz Nazareta i njegovo evanđelje o trijumfu dobra nad zlom. Tajna izgradnje bolje civilizacije počiva u Učiteljevom nauku o bratstvu ljudi, o dobroj volji ljubavi i uzajamnom povjerenju.

Do Duhova, religija je otkrila samo čovjeka koji traži Boga; od Duhova, čovjek još uvijek traga za Bogom, ali nad svijetom sada sjaji prizor Boga u potrazi za čovjekom, Boga koji šalje svoj duh da nađe čovjeka i da u njemu živi.

Prije Isusovih učenja koja su kulminirala u Duhovima, žene su imale vrlo malo ili ni malo duhovnog statusa u doktrinama starijih religija. Nakon Duhova, žene su stajale pred Bogom u bratstvu kraljevstva ravnopravno s muškarcima. Među sto dvadeset osoba koje su primile ovaj specijalni dar duha bilo je mnogo žena, učenica koje su jednako dijelile ove blažene darove s muškarcima. Muškarci više nisu mogli monopolizirati religioznu službu. Farizej je mogao zahvaljivati Bogu što nije rođen kao "žene, gubavci ili pogani," ali među Isusovim sljedbenicima žene su zauvijek oslobođene svakog oblika religiozne diskriminacije na temelju spola. Duhovi su izbrisali svaku religioznu diskriminaciju utemeljenu na rasnim i kulturnim razlikama, društvenom staležu ili spolnim predrasudama. Nije čudo što su ti vjernici nove religije glasno govorili, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda."

Isusova majka i brat su bili prisutni među sto dvadeset vjernika i primili su izliveni duh jednako kao i svi drugi okupljeni učenici. Oni nisu primili ništa više ovog dobrog dara nego drugi ljudi. Isusova zemaljska obitelj nije primila nikakvih posebnih darova. Duhovi obilježavaju kraj bilo kakvog specijalnog svećenstva i vjerovanja u svete obitelji.

Oznake: duhovi

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se