OPSTANAK PLANETA ZEMLJE

subota, 05.11.2016.

VRHOVNO BIĆE – KONCEPTUALNI OKVIR STVARNOSTI

Image and video hosting by TinyPic
Kad je riječ o Bogu Ocu Svih, divno je biti njegov sin. Kad je riječ o Vrhovnom Biću, dostignuće je preduvjet statusu – čovjek mora postići nešto kao i biti nešto.
Svi bi djelomični, nepotpuni i evoluirajući intelekti bili bespomoćni u svemiru, ne bi mogli formirati prvi racionalni misaoni uzorak, da nije urođene sposobnosti uma – visokog i niskog – da formira kozmički okvir u kojem će razmišljati. Ako um ne može dokučiti zaključke, ako ne može prodrijeti do pravih izvora, on će bez iznimke postulirati zaključke i izmisliti izvore kako bi stvorio način logične misli u okviru ovih postulata koje sam stvara. I dok su takvi kozmički misaoni okviri stvorenog bića neophodni za racionalne intelektualne operacije, oni su bez iznimke u manjoj ili većoj mjeri pogrešni.
Konceptualni okviri svemira su samo relativno istiniti; oni su korisna skela čije mjesto na kraju moraju zauzeti proširenja rastućeg kozmičkog shvaćanja. Razumijevanja istine, ljepote i dobrote, kao i moralnosti, etike, dužnosti, ljubavi, božanstvenosti, porijekla, egzistencije, nauma, sudbine, vremena, prostora, pa čak i Božanstva – su samo relativno istinita. Bog je mnogo, mnogo više od Oca, ali Otac je čovjekov najviši koncept Boga; ipak, nakon što na usponu do Raja i na Raju primimo koncepcije Božanstva koje nadilaze naše smrtne spoznaje, lakše ćemo shvatiti prikaz odnosa Stvoritelja i stvorenog bića kao odnosa Oca i Sina. Čovjek mora misliti u okvirima smrtnog svemira, ali to ne znači da on ne može zamisliti druge i više misaone okvire.
Kako bi olakšali smrtno shvaćanje svemira nad svemirima, označili smo tri različite razine kozmičke stvarnosti kao konačnu, apsonitnu i apsolutnu. Od njih je samo apsolut bezuvjetno vječan, istinski egzistencijalan. Apsonitna i konačna razina su derivacije, modifikacije, ograničenja i razrjeđenja izvorne i praiskonske apsolutne stvarnosti beskonačnosti. Oblasti konačnog postoje zahvaljujući vječnom naumu Boga. Konačna stvorena bića, visoka i niska, imaju i koriste moć predlaganja teorija o važnosti konačnog u kozmičkoj organizaciji, ali na koncu konačno postoji zato što je to Božja volja. Svemir je neobjašnjiv i konačno biće ne može racionalno objasniti vlastitu individualnu egzistenciju, izuzev ako se pozove na apriorna djela i prijepostojeću volju predaka – Stvoritelja ili roditelja.
Sa egzistencijalnog stajališta, ništa novo se ne može dogoditi u galaksijama, kako je upotpunjenje beskonačnosti u JA JESAM vječno prisutno u sedam Apsoluta, funkcionalno povezano u trojedinstvima i prenosivo povezano u trojstvenim savezima. No, činjenica da je beskonačnost egzistencijalno prisutna u tim apsolutnim vezama ni na koji način ne čini nemogućim ostvarenje novih kozmičkih iskustvenih stvarnosti. Sa stanovišta konačnog stvorenog bića, beskonačnost sadrži mnogo toga što je potencijalno, što je stvar buduće mogućnosti prije nego sadašnje aktualnosti.
Čini se da je cijeli program kozmičke tvorevine i evolucije na svim iskustvenim razinama stvar preobrazbe potencijalnosti u aktualnosti; i ova se preobrazba jednako odnosi na područja prostorne potencije, umne potencije i potencije duha.

Apsolutni kozmos je konceptualno bez granica; definirati opseg i narav ove prvotne stvarnosti znači staviti kvalifikacije na beskonačnost i razrijediti čisti koncept vječnosti. Ideja beskonačno-vječnog, vječno-beskonačnog, je bezuvjetna po mjeri i apsolutna po činjenici. Nema jezika u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti Zemlje koji može adekvatno opisati stvarnost beskonačnosti ili beskonačnost stvarnosti. Čovjek – konačno stvoreno biće u beskonačnom svemiru – mora se zadovoljiti iskrivljenim spoznajama i razvodnjenim koncepcijama te neograničene, beskrajne egzistencije bez početka i svršetka koja je izvan njegove sposobnosti shvaćanja.
Um se nikada ne može nadati da će shvatiti koncepciju apsoluta ako prvo ne pokuša razbiti jedinstvo takve stvarnosti. Um ujedinjuje sve različitosti, ali u nedostaku takvih različitosti on ne nalazi osnovu na kojoj će pokušati formirati razumljive ideje.

Čovjek je primoran segmentirati beskonačnost prije nego pokuša shvatiti njezinu praiskonsku nepomičnost. U beskonačnosti postoji jedinstvo koje je izraženo u ovom opisu kao JA JESAM – prva pretpostavka uma stvorenog bića. Ali stvoreno biće nikad ne može razumjeti kako to jedinstvo može postati dualnost, trojedinstvo i raznolikost dok istovremeno ostaje bezuvjetno jedinstvo. Čovjek nailazi na sličan problem u razmatranju nepodijeljenog Božanstva Trojstva uporedo s množinom personifikacije Boga.

Čovjekova velika udaljenost od beskonačnosti je jedini razlog zašto se ovaj koncept izražava kao jedna riječ. Dok je beskonačnost u jednu ruku JEDINSTVO, ona je u drugu ruku RAZNOLIKOST bez konca i ograničenja. Prema spoznaji konačnih inteligencija, beskonačnost je najveći paradoks filozofije kao i konačne metafizike stvorenih bića. Iako u činu obožavanja čovjekova duhovna narav teži Bogu Ocu koji je beskonačan, čovjekov intelektualni kapacitet shvaćanja je iscrpljen spoznajom najviše predstave Vrhovnog Bića. Iznad Vrhovnog, koncepti su sve bezimeniji; sve manje i manje označavaju stvarnost; sve više i više postaju projekcija konačnog razumijevanja stvorenog bića usmjerena prema onome što nadilazi konačno.

Međupovezanost Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog stvara napetosti unutar beskonačnosti koje omogućuju cjelokupni kozmički rast.

Sa stanovišta vremena, Aktualno je to što je bilo i što jeste; Potencijalno je to što postaje i što će biti; Izvorno je to što jeste. Sa stanovišta vječnosti, razlika između Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog nije tako očita. Ove se trojedine osobine ne mogu tako lako opaziti na razinama Raja i vječnosti. U vječnosti sve jeste – samo se još nije očitovalo u vremenu i prostoru.

Sa stanovišta stvorenog bića, aktualnost je supstanca, potencijalnost je sposobnost. Aktualnost postoji u unutrašnjosti i iz nje se širi u perifernu beskonačnost; potencijalnost se kreće prema unutra od periferne beskonačnosti i konvergira u središtu svega. Izvornost je to što prvo dovodi u postojanje, a zatim uravnotežuje dualne kretnje kružne preobrazbe stvarnosti od potencijalnog do aktualnog, kao i potencijaliziranje postojećih aktualnosti.

Svako razmatranje izvora Vrhovnog Boga mora početi s Rajskim Trojstvom, jer Trojstvo je izvorno Božanstvo dok je Vrhovni izvedeno Božanstvo. Svako razmatranje rasta Vrhovnog mora razmotriti egzistencijalne trojstvene saveze, jer oni obuhvaćaju svu apsolutnu aktualnost i svu beskonačnu potencijalnost (u vezi s Prvim Izvorom i Centrom.) A evolucijski Vrhovni je kulminacijski i lični voljom obdareni fokus preinačenja – preobraženja –potencijala u stvarnosti na konačnim razinama egzistencije i na istim. Dva trojstvena saveza – aktualni i potencijalni – obuhvaćaju cjelokupnost međuodnosa rasta u svemirima.

Izvor Vrhovnog je u Rajskom Trojstvu – vječnom, aktualnom i nepodijeljenom Božanstvu. Vrhovni je prije svega osoba duha, i ova osoba duha proizlazi iz Trojstva. No, Vrhovni je potom Božanstvo rasta – evolucijskog rasta – i taj rast proizlazi iz dvaju trojstvenih saveza: aktualnog i potencijalnog.
Vrhovna stvarnost, koja je ukupna konačna stvarnost, je u procesu dinamičnog rasta između bezuvjetnih potencijala vanjskog prostora i bezuvjetnih stvarnosti središta svega.

Svemogući Vrhovni je živo i evoluirajuće Božanstvo moći i ličnosti. Njegova sadašnja domena--veliki svemir--isto tako predstavlja rastuću domenu moći i ličnosti. Premda mu predstoji sudbina savršenstva, njegovo sadašnje iskustvo obuhvaća komponente rasta i nepotpunog statusa.

Vrhovno Biće prvenstveno djeluje u centralnom svemiru kao ličnost duha; ono zatim djeluje u velikom svemiru kao Svemogući Bog, ličnost moći.

Iskustvo ličnosti svakog pojedinačnog evolucijskog stvorenog bića predstavlja fazu iskustva Svemogućeg Vrhovnog. Inteligentno ovladavanje svakim fizičkim segmentom naseljenog I organiziranog svemira ulazi u sastav rastuće kontrole Svemogućeg Vrhovnog. Stvaralačka sinteza moći i ličnosti predstavlja dio stvaralačkog poriva Vrhovnog Uma, kao i samu bit evolucijskog rasta jedinstva u Vrhovnom Biću

Na koncu konca, sva energija reagira na um dok fizički upravitelji predstavljaju djecu Boga uma, Boga koji aktivira uzorak Raja. Inteligencija ravnatelja moći iskazuje neumoljivu odanost nastojanju da uspostavi materijalnu kontrolu. Njihova borba za postignuće fizičke dominacije nad energetskim odnosima i kretnjama mase ne popušta sve do postignuća konačne pobjeda nad energijama i masama koje predstavljaju njihove trajne domene aktivnosti.

Vremensko-prostorne borbe koje imaju narav duha imaju za cilj evoluciju dominacije duha nad materijom posredničkim djelovanjem (osobnog) uma; fizička (neosobna) evolucija svih svemira ima za cilj usklađenje kozmičke energije s uravnoteženim konceptima uma kojim dominira naduprava duha. Sveukupna evolucija cijelog velikog svemira predstavlja stvar ujedinjenja (uz pomoć ličnosti) uma koji upravlja nad energijom s intelektom koji je koordiniran s duhom, i ova će evolucija biti obznanjena u punoj pojavi svemoguće moći Vrhovnog.

Teškoća koja prati postignuće dinamične ravnoteže počiva u činjenici da je kozmos obilježen rastom. Pojava nove energije i nove mase neprestano narušava prethodno uspostavljene krugove fizičke tvorevine. Rastući svemir mora biti nestabilan svemir; stoga ni jedan dio kozmičke cjeline ne može postići istinsku stabilnost sve dok svo vrijeme ne posvjedoči materijalno upotpunjenje sedam supersvemira.

U stabiliziranim se svemirima svjetla i života ne mogu susresti značajniji nepredviđeni fizički događaji. Tu je već postignuta relativno potpuna kontrola nad materijalnom tvorevinom; no čak i tada, problemi odnosa između stabiliziranih svemira i evoluirajućih svemira nastavljaju biti izazov vještini Kozmičkih Ravnatelja Moći. No ovi će problemi postupno iščeznuti kako se sve rijeđe mogu susresti nove stvaralačke aktivnosti--veliki svemir prilazi vrhuncu evolucijskog izražaja.

Izuzev u slučaju ličnosti, gdje se posredstvom uma duh bori za vlast, evolucijskim svemirima upravlja energija-materija. Cilj evolucijskih svemira počiva u potčinjenju energije-materije posredstvom uma, koordinacijom uma s duhom, što je sve moguće zahvaljujući stvaralačkoj i ujedinjujućoj prisutnosti ličnosti. Stoga, kad stupaju u odnos s ličnošću, fizički sistemi postaju podređeni, sistemi uma ravnopravni, dok upravu preuzimaju sistemi duha.

Ovo se jedinstvo moći i ličnosti izražava na razinama božanstva u Vrhovnom i u vidu Vrhovnog. No aktualna evolucija dominacije duha predstavlja rast koji počiva na djelima slobodne volje Stvoritelja i stvorenih bića velikog svemira.

Na apsolutnim razinama, energija i duh su jedno. No istog časa kad napustimo takve apsolutne razine, javlja se razlika i kako se energija i duh kreću od Raja prema prostoru, rascjep među njima postaje sve širi, sve dok se u lokalnim svemirima gotovo potpuno ne raziđu. Oni tu više nisu bilo jednaki ili slični i um mora posredovati kako bi ih uzajamno povezao.

Činjenica da upraviteljske ličnosti velikog svemira mogu usmjeravati energiju ukazuje na činjenicu da energija reagira na djelovanje uma. Činjenica da se djelima istih ovih kontrolnih jedinki može postići stabilizacija mase ukazuje na činjenicu da masa reagira na direktivnu prisutnost uma. I činjenica da u ličnosti koja je obdarena voljom, djelujući kroz um, sam duh može ovladati energijom-materijom-- govori o potencijalnom jedinstvu cijele konačne tvorevine.

Uzajamna ovisnost povezuje sve sile i ličnosti koje djeluju širom cijelog svemira nad svemirima. Pri organizaciji svemira, Sinovi Stvoritelji i Stvaralački Duhovi ovise o kooperativnom djelovanju centara moći i fizičkih upravitelja; Vrhovni Ravnatelji Moći ne bi bili potpuni bez nadkontrole Glavnih Duhova. U slučaju ljudskih bića, mehanizam fizičkog života djelomično reagira na naloge (osobnog) uma. Sam ovaj um zauzvrat podpada pod svrsishodnu dominaciju duha i cijeli takav evolucijski razvoj vodi stvaranju novog djeteta Vrhovnog, novog osobnog ujedinjenja više različitih vrsta kozmičke stvarnosti.

I kao što je slučaj s dijelovima, isto je slučaj i sa cijelim; kako bi postigla upotpunjenje Božanstva i dostigla sudbinu povezanosti s Trojstvom, osoba Vrhovnosti koja ima narav duha mora primiti pomoć od evolucijske moći Svemogućeg. Dok su ličnosti vremena i prostora te koje moraju uložiti napore kako bi se ovo postiglo, postignuće vrhunca i izvršenja ovog nastojanja počiva u činu Svemogućeg Vrhovnog. I dok tako rast cijelog predstavlja ukupnu sumu kolektivnog rasta dijelova, jednako slijedi da evolucija dijelova predstavlja segmentirani odraz svrsishodnog rasta cijelog.

Na Raju, monota i duh su kao jedno--razlikuju se jedino po imenu. Dok je u Havoni moguće uočiti razliku između materije i duha, oni istodobno imaju skladne svojstvene naravi. U sedam supersvemira oni se, međutim, uveliko razilaze; tu vlada široki raskol između kozmičke energije i božanskog duha; stoga tu postoji viši iskustveni potencijal za djelovanje uma koji treba uskladiti i vremenom ujediniti fizički uzorak s duhovnim namjerama. Božanstvenost je u većoj mjeri ublažena u evolucijskim vremenskim svemirima prostora gdje bića moraju riješiti teže probleme, dok im se pri njihovom riješavanju pruža veća prilika za postignuće iskustva. I sva ova svemirska situacija stvara šire područje evolucijske egzistencije koje pruža jednaku prilika za postignuće kozmičkog iskustva kako stvorenom biću tako i Stvoritelju--čak i Vrhovnom Božanstvu.

Dok je uprava duha egzistencijalna na apsolutnim razinama, na konačnim razinama i u svemirima, ona postaje stvar evolucijskog iskustva. I sva bića jednako dijele ovo iskustvo, od smrtnog čovjeka do Vrhovnog Bića. Svi ulažu napor--osobni napor--pri ovom postignuću; svi učestvuju--osobno učestvuju--u sudbini.

Veliki svemir nije samo materijalna tvorevina fizičkog veličanstva, uzvišenosti duha i intelektualne veličine, već je isto tako veličanstven i reaktivan živi organizam. Stvarni život vibrira cijelim mehanizmom prostrane tvorevine kozmosa koji odzvanja životom. Fizička stvarnost svih svemira simbolično izražava spoznatljivu stvarnost Svemogućeg Vrhovnog; i ovaj je materijalni i živi organizam prožet krugovima inteligencije, upravo kao što je ljudsko tijelo prožeto mrežom osjetnih živčanih putova. Ovaj fizički svemir prožimaju putanje energije koje djelotvorno aktiviraju materijalnu tvorevinu, upravo kao što cirkulatorni sistem napaja i jača ljudsko tijelo snabdijevajući ga razgrađenim hranljivim sastojcima. Prostrani svemir posjeduje koordinirajuće centre veličanstvene nadkontrole koji se mogu usporediti s profinjenim sistemom kemijske kontrole ljudskog mehanizma.

Upravo kao što se smrtnici služe sunčevom energijom kako bi proizveli životne neophodnosti, veliki svemir tako ovisi o postojanim energijama koje zrače s Raja podržavajući materijalne aktivnosti i kozmičke kretnje prostora.

Um je dat smrtnicima kako bi pomoću njega mogli postati svjesni vlastitog identiteta i ličnosti; i um je--čak i Vrhovni Um--podaren cjelokupnosti konačnog, i zahvaljujući umu duh ove javljajuće kozmičke ličnosti uvijek nastoji ovladati energijom-materijom.
Smrtni čovjek reagira na vodstvo duha upravo kao što veliki svemir reagira na rasprostranjeno djelovanje gravitacije duha koje potječe od Vječnog Sina, univerzalnu nadmaterijalnu koheziju vječnih duhovnih vrijednosti svih tvorevina konačnog kozmosa vremena i prostora.

Ljudska su bića u stanju postići trajno samopoistovjećenje s cjelokupnom i neuništivom kozmičkom stvarnošću--ona su u stanju spojiti se s unutarnjim Misaonim Ispravljačem. Vrhovni isto tako zauvijek ovisi o apsolutnoj stabilnosti Izvornog Božanstva, Rajskog Trojstva.

Čovjekov poriv za rajskim savršenstvom, njegova težnja za postignućem Boga, stvara u okviru živog kozmosa istinski napon božanstvenosti koji može razriješiti jedino besmrtna duša; upravo te se događa u iskustvu svakog pojedinog stvorenog smrtnika. No kad sva stvorena bića i svi Stvoritelji velikog svemira podjednako teže za božanskim savršenstvom i postignućem Boga, stvara se ogroman kozmički napon koji je moguće razriješiti jedino uzvišenom sintezom svemoguće moći s osobom duha koja pripada evoluirajućem Bogu svih stvorenih bića, Vrhovnom Biću.

U mjeri u kojoj izvršavamo Božju volju u bilo kojoj kozmičkoj situaciji, u toj mjeri svemogući potencijal Vrhovnog postaje jedan korak više aktualiziran.

Ako svi veliki svemiri ikad relativno postignu puno življenje Božje volje, vremensko-prostorne tvorevine će postići stabilizaciju u stadiju svjetla i života, dok će Svemogući – božanski potencijal Vrhovnosti – postati ostvaren u pojavi božanske ličnosti Vrhovnog Boga.

Kad se evoluirajući um podesi u skladu s krugovima kozmičkog uma, kad evoluirajući svemir postigne stabilizaciju prema uzorku središnjeg svemira, kad napredujući duh uspostavi kontakt s ujedinjenom službom Glavnih Duhova, kad se uspinjuća smrtna ličnost konačno podesi u skladu s božanskim vodstvom unutarnjeg Ispravljača, tada aktualnost Vrhovnog postaje jedan stupanj stvarnija u svemirima; tada božanstvenost Vrhovnosti napreduje jedan korak bliže kozmičkom ostvarenju.
Dijelovi i individue velikog svemira evoluiraju kao odraz cjelokupne evolucije Vrhovnog, dok Vrhovni zauzvrat predstavlja zbrojnu sintetičku sumu cjelokupne evolucije velikog svemira. Sa smrtnog stanovišta, obadva su evolucijske i iskustvene recipročnosti.

Vrhovni je simetrično uključiv. Prvi Izvor i Centar je potencijalan u tri velika Apsoluta, aktualan u Raju, u Sinu i u Duhu; ali Vrhovni je i aktualan i potencijalan – on je biće osobne vrhovnosti i svemoguće moći koje jednako reagira na težnje stvorenog bića kao i na naum Stvoritelja; on je samodjelujući u odnosu na svemir i samoreaktivan u odnosu na cjelokupnost svemira; on je istodobno vrhovni stvoritelj i vrhovno stvoreno biće. Božanstvo Vrhovnosti tako ispoljava ukupni zbroj cjelokupnog konačnog.

Vrhovni je Bog u vremenu; on je tajna rasta stvorenog bića u vremenu; on pored toga osvaja nepotpunu sadašnjost i konzumira usavršavajuću budućnost. A najviši plodovi cjelokupnog konačnog rasta su: moć koja se ostvaruje putem uma pod upravom duha utemeljena na ujedinjujućoj i stvaralačkoj prisutnosti ličnosti. Kulminativna posljedica cijelog ovog rasta je Vrhovno Biće. Smrtnom čovjeku, egzistencija je ekvivalent rasta. I tako se doista čini, čak i u širem kozmičkom smislu, da egzistencija kojom upravlja duh rezultira u iskustvenom rastu – uvećanju statusa.

Kozmička stvarnost koja je različito naznačena kao Vrhovno Biće, Vrhovni Bog i Svemogući Vrhovni, je složena i sveopća sinteza nastajućih faza svih konačnih stvarnosti. Rasprostranjeno razgraničavanje vječne energije, božanskog duha i univerzalnog uma postiže konačnu kulminaciju u evoluciji Vrhovnog, koji je zbroj cjelokupnog konačnog rasta, samorealiziranog na božanskim razinama konačnog maksimuma upotpunjenosti.
Vrhovni je božanski kanal kroz koji protiče stvaralačka beskonačnost trojnih saveza koji se kristaliziraju u galaktičkoj panorami prostora, u kontrastu s veličanstvenom dramom egzistencije ličnosti u prostoru: procesa kojim duh ostvaruje kontrolu nad energijom-materijom posredovanjem uma.

Smrtni čovjek je više nego slikovito stvoren u naličju Boga. S fizičkog stanovišta ova izjava je teško istinita, ali s obzirom na određene svemirske potencijalnosti, ona je stvarna činjenica. Smrtni čovjek, koji je stvoreno biće, nije točno nalik Vrhovnom Biću, koje je božanstvo, ali čovjekova evolucija na određene načine nalikuje rastu Vrhovnog. Čovjek svjesno raste od materijalnog prema duhovnom zahvaljujući snazi, moći i ustrajnosti svojih odluka

Izolirani potezi osobnih dijelova konačnog su relativno nebitni za buduću pojavu Vrhovne Cjeline, no cjelina ipak ovisi o ukupnim djelima njezinih mnogostukih dijelova. Ličnost individualnog smrtnika ne igra značajnu ulogu u pogledu sveukupne Vrhovnosti, no ličnost svakog ljudskog bića predstavlja nezamjenjiv spoj značenja i vrijednosti u konačnom; ličnost, nakon što jednom postigne izražaj, nikad zatim ne pronalazi identičan izražaj izuzev u produženju postojanja te žive ličnosti. I tako, dok mi stremimo samoizražaju – s nama i u nama – Vrhovni stremi izražaju božanstva. Kada mi pronađemo Oca, Vrhovni time nanovo pronalazi Rajskog Stvoritelja svih stvari. Kada mi ovladavamo problemima samoostvarenja, Bog iskustva doživljava postignuće svemoguće vrhovnosti u svemirima vremena i prostora.

Čovječanstvo ne uzlazi svemirom bez napora, niti Vrhovni evoluira bez svrsishodnog i inteligentog djelovanja. Stvorena bića ne postižu savršenstvo pukom pasivnosti, niti Vrhovnost pretvara moć Svemogućeg u činjenicu bez neprestane službe konačnoj tvorevini.

Dok je istina da stvorena bića ne mogu evoluirati bez Vrhovnog, vjerojatno također vrijedi da se evolucija Vrhovnog nikad ne može u potpunosti postići neovisno o upotpunjenju evolucije svih stvorenih bića. U ovome leži velika kozmička odgovornost samosvjesnih ličnosti: Vrhovno Božanstvo je u određenom smislu ovisno o izboru smrtnikove volje.

Kozmička stvarnost koja je različito naznačena kao Vrhovno Biće, Vrhovni Bog i Svemogući Vrhovni, je složena i sveopća sinteza nastajućih faza svih konačnih stvarnosti. Rasprostranjeno razgraničavanje vječne energije, božanskog duha i univerzalnog uma postiže konačnu kulminaciju u evoluciji Vrhovnog, koji je zbroj cjelokupnog konačnog rasta, samorealiziranog na božanskim razinama konačnog maksimuma upotpunjenosti.
Vrhovni je božanski kanal kroz koji protiče stvaralačka beskonačnost trojnih saveza koji se kristaliziraju u galaktičkoj panorami prostora, u kontrastu s veličanstvenom dramom egzistencije ličnosti u prostoru: procesa kojim duh ostvaruje kontrolu nad energijom-materijom posredovanjem uma.

Oznake: vrhovni

- 23:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se