...sopćem tamo gdje vile ukraše mi dah...

Čašica razgovora

Savršeno uhvaćen prizor za velikim stolom usred
blagavaonice ispunjene čudnim mirisima različitih
ega koji se ispremiješaše u pokušajima nadglasavanja
onih drugih, koji naravno, nisu u pravu. Neki pričaju,
neki ne pričaju uopće.

Plavokosa žena s obrvama nacrtanim crnom olovkom
za oči, nemilice guta preostale zalogaje s plavog tanjura,
obrisavši se plavim ubrusom glasno prokomentiravši
jutrošnju naslovnicu novina s riječima kako su to sve laži.

Čovjek s desna, prekriživši ruke na prsima, očito
negoduje u vezi obroka serviranog pred njega, pričavši
o danima provedenim iza rešetaka. Sve je to bilo nepravda
Zaista je. I danas je. I ne umije zatrti gnjev. I ogromnu mržnju.



Plavokosa žena: Vjerujete li u to?
Čovjek: Nemoj se petljati u muške stvari. Pusti me.
Plavokosa žena: Ne možeš tako. Sjeti se da sam ti sestra.
Čovjek: U ovim trenucima to i nije tako važno.



Muškarac koji se bliži četrdesetoj lupka nogom o stolicu i
glasno uzdahnuvši, položi pribor za jelo u tanjur, ostavivši
svoje mjesto urednim, progovorivši svega par riječi s
pokušajem razbijanja napete situacije.



Muškarac: A jeste li čuli za Josipa. Ali baš istinu?
Plavokosa žena: Ne, nemoj. Ne želim o tome. Jedimo sada u miru.
Muškarac: Pojeo sam. I želim normalno razgovarati.
Čovjek: Pusti žene. Radije bih opet u rat nego ih trpio.



Crvenokosa djevojčica šutke smjerno pogledava oko sebe.
Zagledala se u mrlju na bijelom blagdanskom stoljnjaku s
mišlju kako se želi maknuti od stola. Tek toliko da si natoči
ugljičnog dioksida u plavu čašu i uputi se šutke na kat.



Crvenokosa djevojčica: Hoće li tko štogod popiti?
Plavokosa žena: Rakijicu. Trebala si me to pitati prije jela.
Crvenokosa djevojčica (u sebi): Ma daj. Hoćeš još muzičku?
Čovjek: Nešto žestoko. Bilo što. Da ubije ove nečistoće.
Muškarac: Šizi. I šuti ovaj put.



Žena s naočalama još uvijek stoji iza šanka u kuhinji.
Zvala sam je, ali vječito ima nekog posla. Mrmlja nešto
sama sebi u bradu. Sada naglas progovorivši par riječi,
sjeda kraj crvenokose djevočice i jede.



Crvenokosa djevojčica: Dobar tek. Da ti dodam papar?
Žena s naočalama: Hvala mazo. Jedi još.



Klinjo nasuprot crvenokose djevojčice očima joj pokazuje
da mu je dosta svega. I da želi da mu malo natoči u čašu.



Crvenokosa djevojčica: Evo mali. Sad će početi utakmica.
Klinjo: Ok, ajd, idemo sad?


I dalje pokazuje očima da mu potvrno odgovori.


Crvenokosa djevočica: Hajdemo. Ponesi bocu.


Za stolom ostade četvero ljudi različitih generacija. U to
se na vratima pojavljuje žena u crnom zaželjevši dobar
dan i ispričavajući se što kasni jer je imala gomilu posla.



Žena u crnom: Nisam gladna. A ionako ste već završili.



Svi razvukoše osmijeh kada je ušla u prostoriju. Nekako,
ona sva napetost je iščezla. Svi se pretvaraše kao da
se obožavaju najviše na svijetu.


Čovjek: Ide li se večeras na piće?
Muškarac: Ide, naravno da ide.
Plavokosa žena: Eh, i meni bi odgovaralo jedno.
Čovjek: A ne, evo je opet. Ne, idemo sami. Ne miješaj se u muška posla.



Situacija iz glave, s ponekim situacijama
s današnjeg ručka.....


Pozdrav,
eMDe



Apdejt:

Prođe točno godina dana otkad kupih marte....

The sun also rises.

Sjećam se toga jasno; bješe zimnje veče kasno

***

Sjene i suvarci prekriše staze,
žmirkaju zvijezde, daleko i hladno
mjeseca svijetlo na strništu leži...

***




Noćas će te čuvati od hladnoće i prolaznosti i zastava smrti.
Ne miriše oporost više niti zlokobni nagovještaji prijevara.

Noćas će On sići sa zvijezda.




***

Svuda je tiho, jednolično, jadno.
Usnut ne mogu, tek misli se vuku
tromo k'o dim povrh vlažnoga krova,
dolazi prošlost, već umrla davno,
rane iscijeljene krvave snova...

***











Spremi dobre misli u prozore da ih pokupe neki bolji od nas.
Te pahulje i Božić svakom godinom me starijom učine.
Ostat ćemo tek, poput davnih spomenika zakritih
bjelilom, na kraju življenja, sjetivši se Njegovih
dolazaka i opijenosti mirisima cimeta.
Ovaj put obuci najljepše smjehove.
Samo za Njega. I mene.
Za sve najdraže.





***

Bude se želje, a maštanja luda
trgaju san s mojih umornih vjeđa,
skrivene strasti izgaraju grudi,
ljubavi suha mi usnica žeđa...

***











Noćas ne uspijevam odoljeti, a da ti ne
prošapćem nešto zaista toplo.

Želim pokloniti sve najljepše od sebe.

Ne protratiti trenutak uzalud.





Želim vam sjajne blagdane ispunjene smijehom,

razumijevanjem i čarolijom

koja nam se uvukla

pod kapute posute dobrom voljom,

osvarujući punoću i bezbrižnost Božića

koji ostavlja osmijeh

na rumenim obrazima......





Od srca,
Martina

Dvije će pokisle ptice prhnuti na jug

Voljela bih sanjariti zauvijek.

Sinoć sam shvatila koliko zapravo volim.
Koliko zapravo umijem biti dobra osoba.
Tako divna samo prema onima koji to
uistinu zaslužuju, prema onima koji sebe
bez ikakvog straha poklanjaju meni, da,
vrativši im dvostruko više. Zaista se isplati.








Zažmirit ću i kvragu poslati sve ono loše.

I osvrnem se, ruku pod ruku s ovom godinom,
na samom ispraćaju svih i ružnih i lijepih stvari
koje je obilježiše, i shvatim; shvatim da umijem biti
silovito jaka i prisebna, stajavši uz svoja, već nepisana
uvjerenja makar me stajala glave. Ili samoga mog razuma,
moravši ponekad u potpunosti onemoći, te nakratko biti društvo
samoj sebi i mislima ružnim koje spremam u kutije sjećanja
jer ne zaboravljam. Nikada, baš nikada ne zaboravljam.
Ponekad je bolje jednostavno kloniti me se. Inače
ništa neće završiti onako kako bi možda trebalo
završiti. Pojavit će se gnjev koji teško jenjava.









Smiješak opija usne.

Ne trebam izrađivati popis božićno - novogodišnjih
želja ili odluka. Ne želim puno toga niti sam zahtjevna.
U glavi čuči par stvari koje jednostavno moraju biti
ostvarene. Inače ću pogristi sama sebe. Morat će biti.
Želim nešto tako stravično neopipljivo, a slabo vidljivo.
To nešto ću uvidjeti samo ja. I nitko više.


Pozdrav,
eMDe

I lice koje poželiš

Ja nemam razloga za strah.

Dajem ti verse i note,
sve moje šarene perle na dar...



Hej, 11. je.
Zaista sam sretna.







Ljubiti znači ljubiti usprkos, a ne zbog nečega.



You may only be a person in this world,
but for someone, you are the world.

Gabriel Garcia Marquez



Ljubav je.....




Pozdrav,
eMDe

Olovne i teške snove snivaju

"Mogao si mi baš i reći neke riječi nagle.
Oči su mi, znaš, pune one iste magle."



BREVIJAR JEDANAESTOGA

______________________________

Četvrtina mjeseca i snoviđenje
i niti trun samilosti
na prozoru preobraženja
neprestano nagovješćuju obamrlost;
tej sjever i ja ispijeni
umijemo čuvati brodovlje od valova
i umijeća za naredne pohode
na neosvojivo.

Odvratna sumračja nagnaše
na zlobu;
i kome da zavidim ovaj put
kada ne posjeduju mučne riječi
i pokoje naznake gadosti na
licima nesvrstanih.

Pokoja laž i
teško podnosiva jutra
prstiju uvaljanih u grimiz
puštaju ledenosive dane
da odnose posljednje
crte lica za koje sam znala
da ipak neće doći.

Izgubila sam sve brodolomnike
koji umješe voljeti zemlju,
a sada briđenjem
zagađuju blijede obrise lica.
______________________________







Sve će završiti uskoro. Još zaista malo vremena.
Opet ćemo biti normalni, bez izljeva bjesnila ili
stravično naglih promjena raspoloženja.
Nadam se da proći će živčanost i nesigurnost i
silne neprospavane noći koje umješe nakratko
odvući od stvarnosti, razvukavši pokoji osmijeh.
Sve to je zaista čudno i teško najčešće, a sami
sebe pokopavamo stvarima, koje će ionako na
kraju sjesti na svoje mjesto, uskoro biti zaboravljene.


Jauk taj, i kletve, i plač grkih suza,
zanosi, prokletstva, zvuci Te Deuma
jeka su što ori labirintom uza;
za srca su smrtna melem opijuma.




Treba mi nešto jače od sna








Hej, nasmiješi mi se ponekad iako znam
da u zadnje vrijeme to i nije baš tako lako.
Kao ni meni. Ali bit će dobro, sjeti se. I bit
ćeš opet onaj stari, koji zna uživati u svemu.



Samo ponekad, tek slike ružne ostaju...



Ali možda nije to toliko ni važno.
Jer imam onoga koga želim.
Zaista nije.



Pozdrav,
eMDe

I noćas vjetar ljubio je; i noćas hladno je

Dosta vremena prođe. Mješavina smijeha, tuge,
razočaranosti, bjesnila. Tuposti. Toliko toga u
meni samoj gradi zidove nespremnosti, želje za
puštanjem na miru, htijenja odlaska u toplije
krajeve, upornosti i trganje za ne puštanje nekih
stvari u nepovratno. Tek pokoje naznake hladnih
doba sada prijeđoše na ogromne neprozirne plakate
ove čudne mladosti.
I dalje znam gdje spava smjelost.









Kad otkrivaš u sebi drugu osobu, to je zaljubljenost.
A otkrivanje sebe u drugoj osobi je ljubav.



Trgnuo me iz polusna trpak miris bossovog parfema
koji se skutrio negdje između dekoltea i ogrlice s
nacrtanim vragovima koji umješe pronositi nešto
drugo ovaj put. Ovaj put ga nema. S mislima lijepim,
tonem u neke druge snove ne razabirući njega.
Ne razabirući, ali čuvajući ga na trepavicama i u kosi.

Tako je malo potrebno za blago razvučene usne u osmijeh.




Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

Fjodor M. Dostojevski



Baci zamršenost iz obamrlih prstiju koji ionako ne žele
ništa drugo no trebati. Htjeti. Pogledaj ka narednim
dolascima sunca. Shvati kako će nam biti divno tada.

Bolje će biti. I ako ne umješe potezi tvoji vidjeti
sklopljene oči i ruke skrivene ispod trnja koje ionako
ne umije nanijeti bol jer nije teško trpjeti kada znam,
kada znam da imam te u svakom stihu i prolascima
ulicom gdje smo stajali kada je snijeg zasipao tragove,
onda ću hrabriti nova pokoljenja ratnika spremnih da
ubiju za tebe; za mene; da se sretnemo jednom daleko…








Ne hodaj ispred mene, nećeš me dobro vidjeti.
Ne hodaj iza mene, neću te dobro vidjeti.
Hodaj pokraj mene, zajedno vidimo sve.




Pozdrav,
eMDe