...sopćem tamo gdje vile ukraše mi dah...

Ionako na kraju nije važno

____________________________

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkom zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
ubijstva mjesto, tamno kao blud.
____________________________



Neurotičari blizu naših usana


Možda je moglo biti bolje. Zašto to uvijek kažem?
I onda uvijek razbijam glavu time što je možda
moglo biti. Ne razmišljam previše u zadnje vrijeme.
Reagiram nekako nagonski. Onda kasnije požalim
što se tiče nekih stvari. Oprosti mi. Možda bude
drugačije. Voljela bih ostati na ovome kako sad je.
Bar što se tiče nečeg određenog. Zajedno, kroz mrak.




Na sred ceste u pola noći, prije odlaska u Italiju


Lijepo je kada netko ima hrabrosti reći ti ono što
zapravo misli i osjeća. Hvala ti prijatelju. Vidiš da
je sve ispalo u redu. Rogove sam spremila u džep.








Psihoanaliza


Ponekad želimo ošamariti nekoga. Zašorati ga šakom.
Skucati nogom. Ali ne. Nemojte, reći će da ste agresivni.
Znate, možda i nisu daleko od istine. Sva silina bijesa
emitirana u tučnjavi i razbijanju. Ponekad pomogne, ponekad
donese ogromne posljedice. Ako ništa drugo, uništavanje
samog sebe. Razbijanje vlastiti misli, osjećaja i dijelova života.
Nabijanje šakom od nešto tvrdo, hrapavo i možda zeleno, bijelo
ili koje već boje. Kasnije se smiješ sam sebi i svojoj gluposti.

Svemir i ljudska glupost su beskrajni.




Što se dogodilo sa curom s kraja moje ulice?


I, još jedna izreka koja mi se tako svidjela.
Hrabri ne žive dugo, ali plahi uopće ne žive.
Možda i ima nečega u tome istinitog. Treba
što bolje iskoristiti život i njegove elemente.
Ne treba šutjeti i nastaviti živjeti u svojoj
nemoći. Iskazi svoja mišljenja, imaj muda
pokrenuti lavinu nepromišljenih postupaka.
Vidjet ćeš koji je dobar osjećaj. Smij se.
Uživaj, živi. Iako je to ponekad tako teško.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim

__________________________________

"Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu."
__________________________________



U smrti se sniva


Pita me zašto je sve tako kako je. Pravim se da
ne razumijem. Glava ovaj put nakrenuta na neke
druge strane. Gomila nevjerice u njegovim očima
na moje nijekanje pijanstva. Razlijeganje smijeha
shvativši nešto što nije znao. Nešto tako nevino
i djetinjasto. Možđa pretjerujem. Možda drugačije
sagledavam stvari. Možda drugačije osjećam. Tko
će ga znati. Tko će proniknuti u njega. Neda se.
Drži se, bez obzira na silnu razočaranost i možda
mrvicu tuge u očima. Tuga dolazi kasnije. Ostala je
na onom hladnom, betonskom zidiću iza svih nas.








Sve što očajanjem htjedoh da oživim


Besmisleno je neprestano imati pognutu glavu. A
jučer mi je upravo nekako i bilo tako. Ono, neki
proklet osjećaj pomiješan sa stotinu drugih. Joj,
smijeh, smijeh i samo smijeh. Upozoravanje na
držanje ruku na nekim mjestima. Čovječe, tako
brižno. Pažnja usmjerena na neke male, ali posebne
stvari. Možda preokretanje očiju na blesave ispade.

Be yourself, by yourself, stay away from me.
E to kažem onima koji žele utjecati na mene i pokušati
me promijeniti. Iako mi je frend rekao da sam drugačija,
da sam se promijenila, što ja znam, a očito nema muda
reći mi sve što misli. Ne znam treba li se pokušati
ponašati odraslije. Mislim, mogu to. Ali uvijek mi je nekako
bolje živjeti opušteno, u smijehu, bez zategnutih plastičnih
lica koja stoje do tebe i naočigled ogovaraju. Ne bojati se
što će ti tko reći. Hvala mu. Hvala im. Što me razumiju i
imaju razumijevanja. Za mene.

Natruhe raspadanja

Vratite mi mene.
Desnom rukom zgužvano papirnato
umijeće pogubljenja.

Namjeravala sam oživjeti
u ostavljenim propustima.

Ne spavam.
Fantomi obilaze snove.
Umrtvljuju
crvene usne i gaze po
skrivenim htijenjima.

Odbačeni sljepari tumaraju
kroz noć.

Spalit ću godine
oluja.
Onakve, kakve
još nisu viđene.









...zbog tebe kucat ću, lupat ću ljudima na vrata, budit ću ulicu, pjevat ću svima iz inata...


Nešto bolje je došlo. Nebrojena pogledavanja ka naprijed.
Otpisani ljudi s liste poželjnih. Jedan je ostao. Zaslužio je.
Nekakvi prokleti nesporazumi odnesu stvari nekim drugim
putevima. No na kraju bude sve lijepo.Većinom. Osim ako
netko od mene ne zaradi nogom u jaja. Ne preporučam baš.




...miris tebe ja nosim, dio tebe ja želim biti...


Krivi pristup možda drugačijoj goropadnici od metar i
osamdeset s petnaest i nešto kusur godina. Možda mi i kažu
da po svemu sudeći ostavljam dojam starije. Ponekad ne želim.
Želim ostati nasmijano dijete obučeno u crno, sa crvenom
špagom u kosi i šakom uvijek spremnom da nekoga zašora
ako mi napravi nešto nažao. Sama se čupam iz sranja. Dokle
god mogu. I rukama i nogama. A kasnije, odahnem i krenem dalje.