|
|
petak, 19.01.2007.
Dva lica Srbije
Pred srbijanske izbore, onima koje interesira kratak i slikovit prikaz dva lica Srbije o kojima je bio toliko riječi na ovom blogu, preporučujem da pogledaju sljedeći link.
Naime, radi se o usporednom interviewu tzv. dvouglu TV B92. U glavnim ulogama nastupaju Brana Crnčević, pisac, akademik i radikalska ikona i Nenad Prokić, jedan od čelnika LDP, redovni profesor Univerziteta umetnosti u Beogradu, dugogodišnji dramaturg-pisac Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu i Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru.
Crnčević predstavlja najjaču, a Prokić jednu od najslabijih parlamentarnih stranaka, u smislu broja glasača.
|
- 10:20 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
utorak, 16.01.2007.
Javno do dna
Eh, kad sam već jučer opleo po Koštunici i njegovom ljotićevskom viđenju narodnog jedinstva, današnji komentar Duška Čizmić Marovića u “Slobodnoj Dalmaciji” o ljevici, desnici, slobodarstvu i državnom osamostaljenju Hrvatske također zaslužuje komentar. Naime, osim što plijeni narcisoidnošću (o državnom osamostaljenju pisati u prvom licu???), Čizmić Marović trabunja kako prije 90-tih nije bio za osamostaljenje Hrvatske jer mu se ono činilo kao civilizacijski korak unatrag i da je zahvalan desnici jer "ove obljetnice svaki put nanovo podsjete da je 90-ih slobodarsku ulogu na našim prostorima igrala desnica. " Dakle, svašta. Odakle uopće početi s komentarom?
Prvo, tu je krivo što slobodarsku ulogu nije odigrala nekakva mitska desnica nego hrvatski građani koji su bez obzira na stranački dres ustali u obranu svojih vrijednosti i svoje države. Krivo je i to što on, navodeći jedino svoje promašene stavove, zamišlja te stavove kao općerelevantne i smješta sebe u tobožnji centar predratnog lijevog etičkog promišljanja. Dakle, bitno je istaći da su njegovi tobože ljevičarski stavovi bili već tada totalno promašeni i kao takvi gurali su ovo društvo direktno pod čekić velikosrpskog šovinizma. Istovremeno, tzv. desnica je u Hrvatskoj bila utočište kojekakvim tipovima čijeg primitivizma grijehe i danas svi ispaštamo.
Hrvatska je do 90-tih, kao i sada uostalom, bila prepuna ljudi koji ili nisu bili ideološki opredjeljeni ili su blisko stajali uz ideje ljevice što nije imalo nikakve veze ni sa kakvim boljševizmom, lenjinizmom, staljinizmom ili trockizmom i srodnim mu čegevarizmom. Ti ljudi su stajali na principima socijaldemokracije, liberalizma, ljudskih sloboda i uopće modernosti koji nisu bile ostvarljivi u onoj državnoj zajednici između ostalog i stoga što naši istočni susjedi nisu imali previše simpatija za takav razvoj situacije: zato što je njihova politička kultura istočno-despotska, zbog toga što se njihovo društvo nije razvijalo u okvirima zapadnog civilizacijskog kruga, ideje socijaldemokracije i liberalizma odiozne su njihovom političkom mainstreamu. U tome je bila srž jugoslavenskog pitanja od izdaje ideja Jugoslavenskog odbora, atentata na Radića, sukoba na književnoj ljevici, izdaje sporazuma Tito - Subašić, likvidacije Hebranga i ideja ZAVNOH-a, obračuna s Hrvatskim proljećem i, na kraju krajeva, tu je bio i korijen antibirokratske revolucije. E sad, to što su neki domaći boljševici-konformisti iz vlastite etičke indiferentnosti i srebroljublja prigrlili demagogiju svemoćne, iako već odavno senilne partije, koja je propagirala izvitoperenu ideju bratstva i jedinstva kao paravan iza kojeg se krio hegemonizam najbrojnije nacije, to je danas srećom manje-više tek njihov osobni problem.
Onda dolazi devedeseta i zatiče ih u panici uz pitanje kako se snaći u novim okolnostima. Predvidljivo, odlučili su da budu ono što su oduvijek bili i što jedino mogu biti: laskavci koji podilaze svojim gazdama, čitaj kojekakvim udbašima i partijskim sekretarima koji su iskoristili kaos velikosrpske agresije da ponovno zgrabe, ili još češće zadrže, vlast na krilima, ovaj put desničarske, demagogije. Ista meta, isto odstojanje. Partijski sekretari postaju stranački povjerenici, a društveni komentatori postaju tzv. državotvorni novinari. Novine su nam pune svrzimantijaša i multikonvertita što uporno furaju isti film: “za guzicu na forticu” što bi rekao Arsen Dedić; uvijek ista gluhoća za etičke probleme, uvijek ista spremnost da se zatvori oči pred društvenim ponorom i spremnost da se za dobar honorar poslušno ljubi bič gospodara. Onda nam prodaju svoje bijedne komentare kao etičke principe: Branko Tuđen se nedavno u jednom interviewu pohvalio da je on iz domobranske familije i da je on produkt mentaliteta "uvijek uz vatricu, ali da se ne opećeš." Fuj! Dakle, upravo je odiozno da takav model ponašanja, šutnje, kukavičluka i zatvaranja očiju pred zlom, nekakav aparatčik koji je svoju etičku neutralnost i konvertitstvo dobro unovčio, može bez javne osude istaći kao pojam vrline.
No, tu nije kraj. Najbolje, odnosno najgore, tek dolazi u sljedećem citatu koji ću bez suvišnog komentiranja ostaviti da sam sebi svjedoči kao spomenik amoralnosti. Izjednačiti ustaško-udbaški emigrantski terorizam sa pisanjem novine koja je dobila čitav niz međunarodnih nagrada za slobodu medija i potom ponovo sebe proglasiti referencom ljevice bilo bi previše samo kad ne bi znali iz čijeg pera dolazi:
“Vrijeme ljevice tek dolazi. No naši su ljevičari još u emigraciji, pa se, kao desnica nekoć, bave najviše (duhovnim) terorizmom. Čitatelji Ferala to znaju... Ali najvažnije je da ljevica preživi. A ako sam ja uspio shvatiti ulogu desnice u rješavanju hrvatskoga pitanja, to samo znači da ne vjerujem u onu hrvatsku narodnu po kojoj je bolje biti glup nego lijev...”
Od novina i novinarstva kojima caruje mogul koji je karijeru napravio podilazeći ekipi arcidemagoga sa Šetališta Marksa i Engelsa ništa nije previše. Odnosno, nijedno dno nije preduboko.
|
- 15:43 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 15.01.2007.
Balkanski krug bedom
Proslavu srpske Nove godine u Pirotu Vojislav Koštunica je iskoristio da još jednom iznese direktno, kao možda nikada do sad, svoju averziju prema politici Zorana Đinđića i njegove vizije Srbije kao moderne europske države.
Ta fundamentalna razlika u stajalištima i mentalitetima je stara vijest - nije ju krio ni sam Đinđić. U interviewu Feralu od 17. kolovoza 2002. godine, on kaže “Razlika između mene i njega je kao razlika između poluprazne i polupune flaše. Znači, mi imamo istu zemlju koju gledamo i kojoj želimo dobro: moj pristup je da je ta flaša polupuna i da ćemo je još godinama puniti; on smatra da je ta flaša poluprazna i da će za 10 godina biti potpuno prazna, da to ne može da se spreči, da je to sudbina i da je za tu polupraznu flašu neko drugi kriv, da mi trebamo da vidimo ko je taj krivac…Ja sam optimista, aktivista, spreman za rešavanje problema. On je kritičar, analitičar, voljan da probleme objašnjava, a ne da ih rešava. Duboko ukorenjeni mentalitet prepreka je aktivizmu: mi smo stotinama godina promene doživljavali kao rizik i neprijatelja...”
Novogodišnje izlaganje Koštunica započinje konstatacijom da ne vidi da u drugim strankama ima cjelovitih programa i da je "pravo čudo" da stranke izlaze na izbore bez zaokruženih programa o tome kako vide Srbiju. On se vjerojatno čudi zbog toga što ima sasvim specifičnu ideju o tome što je to program. Dakle, i Đinđić je nebrojeno puta izjavio: “Nama ne trebaju ideologije, nego jasni i izvršivi program.” i naoko tu ništa nije sporno. No, đavao je uvijek u detalju. Što su i koji su to su programi o kojima Koštunica govori? Ili je to njegova uobičajena zamjena teza, ovaj put između programa i ideologije? Je li program možda to što njegov ministar za kapitalne investicije Velja Ilić prima čin četničkog vojvode iz ruku četničkog pukovnika Bore Đorđevića koji zatim juri na novogodišnji koncert Arkanove udovice koji je organizirao DSS, gdje čita vlastite stihove posvećene Čedi Jovanoviću "Sebičan je onaj Čeda, sve sam troši, nikom ne da, pa visoku plaća cenu, da nahrani nos i venu." ? Eh da, taj isti Bora Đorđević je sjedio u Košuničinoj vladi kao zamjenik ministra kulture. Dakle, gdje je tu program i s kakvim su ciljevima usklađene ove aktivnosti?
No to još nije sve: crescendo nastupa u sljedećim Vojinim riječima: “Stranke su dužne da poštuju narod, jer će Evropa poštovati Srbiju onako kako ona samu sebe poštuje. Ali ima onih koji bi da dele narod, da prave razliku u narodu za koji kažu da postoji dobar i loš deo, neki napredan i nazadan deo naroda. Problem u njima je jednostavan - oni ne razumeju narod i samo ljudi koji znaju i razumeju narod mogu da ga poštuju, a to je narodnjačka koalicija.” Time se sedam puta u dvije rečenice na zajednički nazivnik "narod" svode svi Srbi od Cece i Legije na jednoj strani, do Nataše Kandić i ostalih građanskih aktivista na drugoj. Time se isto tako stavlja znak jednakosti između moralno iščašenog sustava i svakog građanina Srbije. Ta, mi smo svi isti, jer mi smo - narod. I konačno, ali ne najmanje bitno, ta izjava ide direktno na račun Zorana Đinđića i njegovih istomišljenika Latinke Perović i Čede Jovanovića. Zašto?
Zato što je Zoran Đinđić imao sasvim drukčiju sliku srpskog naroda prema kojoj to nije nekakav mitski lik personificiran u nekakvoj herojskoj i nepromjenjivoj individui a-la Hajduk Veljko, nego kompleksan i rascjepkan kolektivitet koji najprije treba razumjeti da bi se tek tada mogla ponuditi nekakva vizija i program. Otuda kod njega tolika zaokupljenost povijesnim nasljeđem i društvenom sviješću, onim što on naziva mentalitetom srpskog naroda: "Mi smo veoma aktivan narod, individualistički, radoznao, veoma kompetitivan. Sve su to osobine koje su veoma zapadne. Mi, međutim, nismo samo evropski narod, imamo u sebi elemente Istoka i Zapada. Srbija ima i svoju mračnu stranu, ogrezlu u korupciji, izdajstvu, nasilju i kriminalu… Svoj glavni zadatak vidim u tome da polarizujem ovaj mentalitet, kako sebe ne bismo više videli kao deo nekakve svetske zavere, već naprosto kao deo veoma komplikovanog sveta." Tom su mišlju prožeti naročito Đinđićevi tekstovi u knjizi pod naslovom "Srbija ni na Istoku ni na Zapadu" koja je predstavljala nastavak njegove knjige "Jugoslavija kao nedovršena država", a koja je objavljena još polovinom devedesetih godina.
Đinđićeve dijagnoze, analize i prognoze koje je uspostavljao, vršio i davao već 1996. godine, pokazuju da je on već tada postavljao osnove za alternativu: "Srbija mora ponovo da postane nešto. Najpre u regionu, a onda i u evropskim razmerama. Uslov za to su korenite reforme. Treba nam slobodno preduzetništvo za koje postoje i ljudi i motivacija, ali za koje nema sistemskih uslova. Treba nam novi koncept državne uprave. Državna uprava, uključujući vladu i ministarstva, mora da funkcioniše kao moderno preduzeće. A to znači, prema načelima rezultata, efikasnosti, štedljivosti, korišćenja najsavremenijih informacionih sistema. Treba nam reforma školskog sistema, zdravstva, penzionog osiguranja. Lakše bi bilo navesti sve one oblasti kojima nisu potrebne suštinske promene…”
Ditto, Zorane. Danas je problem, kao i onda, u tome što su te dvije Srbije, balkanska i europska, izmješane, pa se građanstvo nema između čega opredijeliti, i to upravo zato što je sve ono što je oprečno u Srbiji zajedno personificirano u mitskom karakteru koji se naziva narod. To i takvo shvaćanje je antimoderno i antiproduktivno, ono afirmira fatalizam, kriminal, korupciju, te osjećaj žrtve i beznađa. Upravo zato je ta polarizacija bila i ostala toliko nužna: da bi ljudi mogli realno sagledati opcije i racionalno izabrati između dva suprostavljena lica Srbije, doslovno svjetla i mraka. Zato je potrebna moralna i konzekventna vlast lišena bilo koje ideologije, a osobito četništva, vlast koja će progoniti kriminalce, vlast koja neće dozvoliti da turbo-kriminalna ikona Ceca u svojstvu oličenja nacionalnog mita s mikrofona na Trgu Republike poučava ljude za koga trebaju glasati. Prema riječima Latinke Perović, “Razlika između Đinđićeve vizije Srbije i ove danas je da njegovo shvatanje politike i suštine promjena bilo izvan orijentalnog, čaršijskog i šićardžijskog. Odnosno, pragmatično i strateško. Delovati u okviru mogućeg s pogledom u budućnost.”
Na žalost, u ovako mutnoj vodi Srbija se ne treba više brinuti za svoju budućnost. Ona se već zna. Ona je već određena u mentalnom modelu kruga koji se vrti konstantno mješajući prošlost i budućnost, uporno donoseći ono što je već bilo.
|
- 14:09 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
