Balkanski krug bedom
Proslavu srpske Nove godine u Pirotu Vojislav Koštunica je iskoristio da još jednom iznese direktno, kao možda nikada do sad, svoju averziju prema politici Zorana Đinđića i njegove vizije Srbije kao moderne europske države.
Ta fundamentalna razlika u stajalištima i mentalitetima je stara vijest - nije ju krio ni sam Đinđić. U interviewu Feralu od 17. kolovoza 2002. godine, on kaže “Razlika između mene i njega je kao razlika između poluprazne i polupune flaše. Znači, mi imamo istu zemlju koju gledamo i kojoj želimo dobro: moj pristup je da je ta flaša polupuna i da ćemo je još godinama puniti; on smatra da je ta flaša poluprazna i da će za 10 godina biti potpuno prazna, da to ne može da se spreči, da je to sudbina i da je za tu polupraznu flašu neko drugi kriv, da mi trebamo da vidimo ko je taj krivac…Ja sam optimista, aktivista, spreman za rešavanje problema. On je kritičar, analitičar, voljan da probleme objašnjava, a ne da ih rešava. Duboko ukorenjeni mentalitet prepreka je aktivizmu: mi smo stotinama godina promene doživljavali kao rizik i neprijatelja...”
Novogodišnje izlaganje Koštunica započinje konstatacijom da ne vidi da u drugim strankama ima cjelovitih programa i da je "pravo čudo" da stranke izlaze na izbore bez zaokruženih programa o tome kako vide Srbiju. On se vjerojatno čudi zbog toga što ima sasvim specifičnu ideju o tome što je to program. Dakle, i Đinđić je nebrojeno puta izjavio: “Nama ne trebaju ideologije, nego jasni i izvršivi program.” i naoko tu ništa nije sporno. No, đavao je uvijek u detalju. Što su i koji su to su programi o kojima Koštunica govori? Ili je to njegova uobičajena zamjena teza, ovaj put između programa i ideologije? Je li program možda to što njegov ministar za kapitalne investicije Velja Ilić prima čin četničkog vojvode iz ruku četničkog pukovnika Bore Đorđevića koji zatim juri na novogodišnji koncert Arkanove udovice koji je organizirao DSS, gdje čita vlastite stihove posvećene Čedi Jovanoviću "Sebičan je onaj Čeda, sve sam troši, nikom ne da, pa visoku plaća cenu, da nahrani nos i venu." ? Eh da, taj isti Bora Đorđević je sjedio u Košuničinoj vladi kao zamjenik ministra kulture. Dakle, gdje je tu program i s kakvim su ciljevima usklađene ove aktivnosti?
No to još nije sve: crescendo nastupa u sljedećim Vojinim riječima: “Stranke su dužne da poštuju narod, jer će Evropa poštovati Srbiju onako kako ona samu sebe poštuje. Ali ima onih koji bi da dele narod, da prave razliku u narodu za koji kažu da postoji dobar i loš deo, neki napredan i nazadan deo naroda. Problem u njima je jednostavan - oni ne razumeju narod i samo ljudi koji znaju i razumeju narod mogu da ga poštuju, a to je narodnjačka koalicija.” Time se sedam puta u dvije rečenice na zajednički nazivnik "narod" svode svi Srbi od Cece i Legije na jednoj strani, do Nataše Kandić i ostalih građanskih aktivista na drugoj. Time se isto tako stavlja znak jednakosti između moralno iščašenog sustava i svakog građanina Srbije. Ta, mi smo svi isti, jer mi smo - narod. I konačno, ali ne najmanje bitno, ta izjava ide direktno na račun Zorana Đinđića i njegovih istomišljenika Latinke Perović i Čede Jovanovića. Zašto?
Zato što je Zoran Đinđić imao sasvim drukčiju sliku srpskog naroda prema kojoj to nije nekakav mitski lik personificiran u nekakvoj herojskoj i nepromjenjivoj individui a-la Hajduk Veljko, nego kompleksan i rascjepkan kolektivitet koji najprije treba razumjeti da bi se tek tada mogla ponuditi nekakva vizija i program. Otuda kod njega tolika zaokupljenost povijesnim nasljeđem i društvenom sviješću, onim što on naziva mentalitetom srpskog naroda: "Mi smo veoma aktivan narod, individualistički, radoznao, veoma kompetitivan. Sve su to osobine koje su veoma zapadne. Mi, međutim, nismo samo evropski narod, imamo u sebi elemente Istoka i Zapada. Srbija ima i svoju mračnu stranu, ogrezlu u korupciji, izdajstvu, nasilju i kriminalu… Svoj glavni zadatak vidim u tome da polarizujem ovaj mentalitet, kako sebe ne bismo više videli kao deo nekakve svetske zavere, već naprosto kao deo veoma komplikovanog sveta." Tom su mišlju prožeti naročito Đinđićevi tekstovi u knjizi pod naslovom "Srbija ni na Istoku ni na Zapadu" koja je predstavljala nastavak njegove knjige "Jugoslavija kao nedovršena država", a koja je objavljena još polovinom devedesetih godina.
Đinđićeve dijagnoze, analize i prognoze koje je uspostavljao, vršio i davao već 1996. godine, pokazuju da je on već tada postavljao osnove za alternativu: "Srbija mora ponovo da postane nešto. Najpre u regionu, a onda i u evropskim razmerama. Uslov za to su korenite reforme. Treba nam slobodno preduzetništvo za koje postoje i ljudi i motivacija, ali za koje nema sistemskih uslova. Treba nam novi koncept državne uprave. Državna uprava, uključujući vladu i ministarstva, mora da funkcioniše kao moderno preduzeće. A to znači, prema načelima rezultata, efikasnosti, štedljivosti, korišćenja najsavremenijih informacionih sistema. Treba nam reforma školskog sistema, zdravstva, penzionog osiguranja. Lakše bi bilo navesti sve one oblasti kojima nisu potrebne suštinske promene…”
Ditto, Zorane. Danas je problem, kao i onda, u tome što su te dvije Srbije, balkanska i europska, izmješane, pa se građanstvo nema između čega opredijeliti, i to upravo zato što je sve ono što je oprečno u Srbiji zajedno personificirano u mitskom karakteru koji se naziva narod. To i takvo shvaćanje je antimoderno i antiproduktivno, ono afirmira fatalizam, kriminal, korupciju, te osjećaj žrtve i beznađa. Upravo zato je ta polarizacija bila i ostala toliko nužna: da bi ljudi mogli realno sagledati opcije i racionalno izabrati između dva suprostavljena lica Srbije, doslovno svjetla i mraka. Zato je potrebna moralna i konzekventna vlast lišena bilo koje ideologije, a osobito četništva, vlast koja će progoniti kriminalce, vlast koja neće dozvoliti da turbo-kriminalna ikona Ceca u svojstvu oličenja nacionalnog mita s mikrofona na Trgu Republike poučava ljude za koga trebaju glasati. Prema riječima Latinke Perović, “Razlika između Đinđićeve vizije Srbije i ove danas je da njegovo shvatanje politike i suštine promjena bilo izvan orijentalnog, čaršijskog i šićardžijskog. Odnosno, pragmatično i strateško. Delovati u okviru mogućeg s pogledom u budućnost.”
Na žalost, u ovako mutnoj vodi Srbija se ne treba više brinuti za svoju budućnost. Ona se već zna. Ona je već određena u mentalnom modelu kruga koji se vrti konstantno mješajući prošlost i budućnost, uporno donoseći ono što je već bilo.
|
