Kada zatvorim oči vidim tvoje lice. A ne znam tko si.
Ne znam zašto me progoniš i zašto mi se smiješ s druge strane sobe.

Prilaziš mi polako. Pod plavim svijetlom reflektora. Pružaš ruku i dotičeš moj dlan.
Srce mi kuca. Usta su mi suha.

Tresem se.

Smiri se. – i tada me poljubiš. Prigrliš. Zavoliš.

reci mi svoje ime.

Ali gdje bi u tome bila svijetla strana?



Naspram sjevera ili juga,
Uvijek me progoni tuga.
Govoriš mi da sredim mentalne sklopove,
A ne mogu a da ne uzimam dopove.
Uzimam što trebam da zaboravim na bol,
Uzimam što trebam da ne stavljam na ranu sol.

Bježat ću od danas pa do sutra,
Bježat ću dok se ne probudim tog jutra.
Toga jutra pored tebe,
Tvoga srca usred sebe.

Da sam ja stvarao svijet, on bi bio bijel',
Da sam ja stvarao svijet nikad ne bi bio cijel'.
Uvijek bi nedostajala jedna stvar,
Uvijek bi negdje nastao kvar.



Ja ne mogu protiv sebe i ovoga zla,
Ja se ne mogu podići sa tla.

Neka mi neko pokaže put kroz noć,

Boli me grlo koliko se derem: „U pomoć!“





Zar me nitko ne čuje?