Djevojka sa seoskih drumova, 85
Postoje iskustva koja istodobno bude osjecaje zadovoljstva i osjecaje tuge. Radost i grc unutar jedne emocionalne reakcije na neko iskustvo, ili neku stvar.
To sam iskusila jucer... tijekom i poslije moje setnje osjeckom promenadom i Starcevicevim trgom, Korzom.
Naizgled sasvim uobicajena setnja, nesto u potpunosti obicno za mnoge Osjecane, ali ne i za mene... jer ja sam jucer prvi put u svom zivotu prosetala setalistem uz Dravu.
Nikad ranije nisam, iako mi je dolazila u misli ta mogucnost, da budem na mjestu koje je drukcije od onog na kojem se svakodnevno krecem, gdje vise razlicitih ljudi cirkulira, gdje se osjeca svjezina rijeke.
A ta svjezina mi je poznata jer sam nekad davno znala setati s mamom uz Dunav, i jako sam voljela zrak osvjezen vodom.
Jucer sam shvatila da sam ja djevojka navikla na seoske drumove koji su uvijek poluprazni. Da ne obracam paznju na dio setalista namjenjen biciklistima, da ne znam osnovno pravilo hodanja/vozanja medju ljudima, i ne drzim se jedne strane nego obilazim ljude ispred sebe ili se sklanjam onima koji idu prema meni.
Nisam navikla na boravak u gradu, nisam navikla misliti na promet oko mene. I to me je zaboljelo, isto toliko koliko me je iritiralo mamino (njezno) usmjeravanje kuda i kako trebam ici.
Osjecala sam se zaostalo i pomalo djetinjasto, iako znam da je djetinjasto da ocekujem od sebe snalazenje u necemu sto nikad ranije nisam iskusila.
Trebalo mi je dugo i predugo vremena da ostvarim nesto uobicajeno za mnoge ljude, i ne mogu a da ne budem tuzna zbog toga. Ali ipak... zahvalna sam sebi na tome sto me osjecaji neupucenosti i predugog cekanja nisu sprijecili da osjetim zadovoljstvo novim oblicima koje sam vidjela.
Odusevila me je promenada, bilje i mala drvca koji su posadjeni uz rub setalista, klupe pored tih malih zelenih oaza. Mogla sam cijelo vrijeme provesti pokraj jedne od klupa, gledajuci u Dravu i biljke, medju kojima se usput receno nalazi i sakura! Nisam mogla a da ne prepoznam njene krupne i njezno ruzicaste cvijetove gusto nanizane niz grancice.
Preplavili su me osjecaji vrlo razlicitog spektra boja, umorila sam se psihicki, ali sam ipak sebi jedno obecala: sto prije se vratiti gradskoj atmosferi, u sljedecih 10 dana, uz pomoc Svemoguce, i ono sto je najvaznije: ne sazaljevati djevojku naviknutu na male okvire sela.
O samoprihvaćanju i kreiranju, 86
...vratit ću se ponovo primaveri i njenim prvim biljkama koje se otvaraju i pokazuju svoju individualnu ljepotu.
Tulipan, narcis, zumbul, lavanda, ružmarin, neven, lišće juke, mladi izdanci božura; svi su toliko različiti, toliko jedinstveni, a toliko prelijepi u svojoj unikatnosti.
Narcis ne može biti zumbul ne može biti tulipan ne može biti božur.
Jedno se ne može transformirati u drugo, nije mu dana ta mogućnost, baš kao što ni ljudima nije dano da napuste tijelo i gene koje imaju, unatoč svim njihovim pokušajima da izađu iz samih sebe, da se odreknu svoje kože, svojih misli, i postanu netko drugi, neka druga jedinstvena osoba ili neki avatar kojeg su kreirali u vlastitim mislima.
Ne shvaćaju da izmišljena slika s kojom se svom svojom snagom žele poistovjetiti sadrži dva lica: jedno prijateljsko a jedno neprijateljsko.
Slika koju stvaramo o sebi će nas zagrliti i učiniti nas čarobnjacima, kreatorima vlastite osobnosti, ali samo ukoliko smo u miru s onim s čime smo došli u postojanje u kojem se nalazimo, samo ako smo u miru s time da smo božur a ne lavanda.
Dok će nas slika koju stvaramo o sebi dočekati dvosjeklim mačem, ukoliko poričemo ono što jesmo, ukoliko nijanse i oblike koje su nam dani obavijamo zabludom i odbijanjem.
Sposobni smo za transformaciju, unutar prelijepog i jedinstvenog okvira kojeg nam daje priroda.
To je ono nešto što nas čini različitima od bilja i životinja: sposobnost kreiranja samih sebe.
Mi smo sukreatori naše osobnosti, a samo jedan trenutak iskrene i bistre pažnje koju poklonimo jednom cvijetu ili divljoj travki može nam biti primjer kako da budemo u miru s onim što nam je dano da budemo, što smo možda sami odabrali u nekoj drugoj stvarnosti koje iz ovog kuta postojanja nismo svjesni.
O proljetnoj prirodi, 87
Oživljena toplina,
nebo koje svojom vedrinom i prostorom grli baš sve pod sobom,
sasvim obnažene grane stabala koja se bude iz svog mirnog zimskog sna,
vlati svježe trave,
sve postoji zajedno u jednom jedinom trenutku, neovisno o tome hoće ijedna
osoba posvetiti ijednu svoju emociju bilo kojem od tih različitih lica proljeća.
Sva sreća da se ta izuzetna ljepota prirode ne raspline kad je ljudsko biće postane
svjesno. Neee... ona ostaje, ta kraljica realne ljepote.
Dobrodošlica Primaveri, 88
Prvi proljetni danu, ljubim te svakim dijelićem svoje svijesti.
Opet si ovdje. Mada se u nekim trenucima činilo kako sivo lice hladnoće nikad
neće ustupiti svoje mjesto toplini, i omogućiti koži da bude izložena Suncu.
Prirodni svijet zbilja poručuje da se sve mijenja, teče, preoblikuje, obnavlja;
ukazuje nam na to da je kružnica prisutna posvuda, od nebeskih tijela pa sve
do načina na koji svojim oblikom simbolično prikazuje tijek jednog ciklusa.
Živimo na okruglom tijelu. Grije nas okruglo tijelo. Zašto ne bi osvijestili ili
kreirali našu unutarnju kružnicu Ljubavi koja bi obavila sve što nosimo u sebi,
sve što stvaramo od nas, sve što odašiljemo, baš onako kako samo Postojanje
obavija različite oblike života?
Imamo tu moć, jer mi smo kreatori našeg osobnog delikatnog univerzuma.
Ugledajmo se samo na Prirodni svijet, kojeg smo dio, koji nas nosi takve
kakvi jesmo.
Dobro mi došla, voljena moja Primavera.
Pisem Ti, 89
Ljubavi. Pisem Ti... ne samo vrhovima prstiju, vec nitima koje izviru iz tkanja moje duse, mog uma.
Tko zna, jesu li um i dusa jedno te isto, ili su zasebni ali neraskidivo povezani? Ti znas bolje nego ja. Svaka moja pretpostavka i slutnja imaju svoj odgovor u Tebi. Jedina moja, Jedini moj, Jedino moje.
Pisem ti jer sam toliko jako umorna od vlastitih osjecaja. Place mi se od umora... zelim isprati svaku emociju pljuskovima suza, sve dok mi u mislima i grudima ne ostane praznina slicna vedrom nebu koje se rascistilo nakon duge i obilne kise.
Ljubavi... znas savrseno da se ne osjecam dobro sama sa sobom. Zadnjih tjedan ili vise se nezadovoljstvo znalo ispreplitati s fizickim umorom i boli, tako da se nisam osjecala sposobnom usmjeriti prema smirivanju i jacanju male i tople svjetlosti koju sam bila stvorila u sebi. A znas da sam ju bila stvorila. Potpalila sam ju kremenom osobne volje i bistrine, na goloj ravnici mojih zivotnih okolnosti.
Da li sam imala tvoju pomoc u tome...? Ne znam... iskreno cu Ti reci da ne znam, jer nema tog vela u koji mogu zamotati svoje sumnje tako da ih sakrijem od Tebe; Ljubavi moja.
Dio mene, jedna vec spomenuta nit moje duse vjeruje da si Ti uz mene. U meni. Oko mene. I da jeza koja mi prolazi kroz ledja u trenucima dok mislim i osjecam o odredjenim stvarima ukazuje na Tvoju prisutnost... Tvoj dodir koji se naglo i iznenada manifestira na mom fizickom tijelu kako bi mi porucio da sam na pravom putu. Da je uska stazica kojom sam odabrala ici ona mirisna stazica okupana bojama i aromama pravi izbor.
Ljubavi... Ti poznajes moj um. Oduvijek. Ti si povezana s njim bez obzira da li Te moj um prepoznaje, da li Te je svjestan.
Ti poznajes moj um, moju dusu, i znas koliko sam umorna, znas koliko mi treba olaksavujuce pomirenje sa samom sobom.
Kako samo ceznem za tim da osjetim jesi li Ti prisutna, ima li Te... ali ne moram Ti ni spomenuti moju ceznju za Tobom, jer Ti vidis svaku njenu kap koja njezno i bolno odzvanja dok pada na hladno zrcalo kroz koje nisam sposobna vidjeti.
Zelja, 90
Imam jedan zivot.
Imam ovaj zivot, sa svime sto ja jesam, sa svakom okolnosti koja me okruzuje i u kojoj se nalazim.
Imam moje misli, moje osjecaje. Moje tijelo koje je s invaliditetom i deformitetom. Imam moje reakcije na moje emocije, na sve ono sto me okruzuje, na sve osobe koje su u dodiru sa mnom.
I jedina najvaznija stvar koju zelim je da se ne osjecam neugodno i nezadovoljno sa time sto imam. Da prihvatim uz miran dah materijal od kojeg sam sazdana, i okvire unutar kojih moram biti.
Nije li to sama srz srece, to sto zelim postici? Mozda… a mozda je samo najprirodnije stanje u kojem se covjek moze naci, a koje je zaboravio, jer je naviknuo u sebi konstantno nositi oblake misleci da je to jedino prirodno stanje, da ga ono cini zrelim a osjecaj srece djetinjastim. Ne…ne…
Svjetlost je prirodna poput oblaka, i najdragocjenija je onda kad izrazava svoju toplinu u istoj paraleli s oblacima boje tinte.
Ne zelim nemoguce. Zelim ono sto vec imam upleteno u slojevima moje duse.
Zaledjenost, 91
Nisam ni slutila da ce mi se osjecaji tako zapetljati. Osjecam se zaledjeno… kao da se neka korica leda stvorila u mojim emocijama.
Zrak oko mene postaje topal, sve meksi, a ja sam se zaplela u nezadovoljstvo i neugodu usmjerene prema meni samoj. Zaplela sam se u zbunjenost oko toga sto je dobro da ucinim…
Strmoglavila sam u nesposobnost da pisem o onome sto osjetim i mislim. I cak dosla do toga da mi se moji tekstovi cine beznacajni i bez neke forme; slicni razlicitim oblacima koji se pojave i raspadnu. Znam da nisam upravu glede toga… da je svaka misao i emocija individualne osobe vrijedna sama po sebi, osobito ako se iznosi osvjesteno.
Znam da moram otopiti svoj led.
roselinin zapis 92
Dok mi zvuci meni privlacne muzike prolaze kroz sluh i svijest, spontano mi naidje jedna malena spoznaja, njeznija od snjezne pahulje u rano proljece.
Mora da je jedna od bitnijih stvari u zivotu ljudskog bica ta da svoje najizrazenije slabosti, najranjivije tocke na tijelu duse ucini snaznima. Da otvori ono sto je zatvoreno, ozdravi ono sto je bolesno; da se odmara na mirisnoj livadi i pretvori u cvijetove trnovito siprazje koje ga najvise grebe i ranjava.
Da postane majstor dobrog upravljanja onime od cega s tjeskobom okrece lice svoje svijesti.
Da postane majstor dobrog upravljanja onime od cega s tjeskobom okrece lice svoje svijesti.
roselinin zapis 93
Ne osjecam se dobro zadnjih dana. Precesto pokleknem pred nitima napetosti i umora koje me okruzuju. Osjetim treperenje nervoze i sveopceg umora zbog kojeg postanem nesposobna da radim na sebi, na lijecenju svojih osjecaja.
Tezina u ocima i grudima, zamor u mislima, i prisutnost svega onoga sto nastojim oporaviti, preoblikovati.
Sve navedeno se sjedini, omota jedno drugo i ispuni svaku poru moje nutrine, zamagli mi jednostavnost rasudjivanja, ukoci mi prste kojima rasplecem cvor koji sam sama stvorila.
Sto uciniti, nego udahnuti, opustiti svaki misic koji osjetim, i krenuti iznova s rasplitanjem.
Roselina o ranom proljecu ~94
Prvi mart. Mladi Mjesec.
Prvi dan u mjesecu koji definitivno donosi snaznu prekretnicu u godisnjem dobu.
Za mene danas pocinje proljece, ono svjeze proljece koje sam osjetila jos prvog januara a koje sad vec pokazuje svoja lica na povrsini jos uvijek hladne zemlje.
Rano proljece je moja ljubav. Osjecam ga u porama svoje svijesti, mislim ga i grlim svojim dahom.
U njemu osjecam novi pocetak u punom njegovom smislu... iako znam da u glavi svake osobe svakog trenutka bujaju novi ciklusi. U svakom umu postoje milijuni milijuna svjezih proljeca koja samo cekaju da se zrake tople paznje usmjere na njih kako bi se probudila.
...i tako kroz svaki obicni ljudski dah.
Volim proljece. Bistrinu njegovog prohladnog jutra, toplinu sunca koja obavije gole i tamne grane drveca.
Godinama me proljece potice da vodim ljubav sa svojom psihom, godinama mi budi zelju da snaznim i senzualnim dodirom prstima i dlanom prelazim po kori stabla koje se budi.
