Djevojka sa seoskih drumova, 85
Postoje iskustva koja istodobno bude osjecaje zadovoljstva i osjecaje tuge. Radost i grc unutar jedne emocionalne reakcije na neko iskustvo, ili neku stvar.
To sam iskusila jucer... tijekom i poslije moje setnje osjeckom promenadom i Starcevicevim trgom, Korzom.
Naizgled sasvim uobicajena setnja, nesto u potpunosti obicno za mnoge Osjecane, ali ne i za mene... jer ja sam jucer prvi put u svom zivotu prosetala setalistem uz Dravu.
Nikad ranije nisam, iako mi je dolazila u misli ta mogucnost, da budem na mjestu koje je drukcije od onog na kojem se svakodnevno krecem, gdje vise razlicitih ljudi cirkulira, gdje se osjeca svjezina rijeke.
A ta svjezina mi je poznata jer sam nekad davno znala setati s mamom uz Dunav, i jako sam voljela zrak osvjezen vodom.
Jucer sam shvatila da sam ja djevojka navikla na seoske drumove koji su uvijek poluprazni. Da ne obracam paznju na dio setalista namjenjen biciklistima, da ne znam osnovno pravilo hodanja/vozanja medju ljudima, i ne drzim se jedne strane nego obilazim ljude ispred sebe ili se sklanjam onima koji idu prema meni.
Nisam navikla na boravak u gradu, nisam navikla misliti na promet oko mene. I to me je zaboljelo, isto toliko koliko me je iritiralo mamino (njezno) usmjeravanje kuda i kako trebam ici.
Osjecala sam se zaostalo i pomalo djetinjasto, iako znam da je djetinjasto da ocekujem od sebe snalazenje u necemu sto nikad ranije nisam iskusila.
Trebalo mi je dugo i predugo vremena da ostvarim nesto uobicajeno za mnoge ljude, i ne mogu a da ne budem tuzna zbog toga. Ali ipak... zahvalna sam sebi na tome sto me osjecaji neupucenosti i predugog cekanja nisu sprijecili da osjetim zadovoljstvo novim oblicima koje sam vidjela.
Odusevila me je promenada, bilje i mala drvca koji su posadjeni uz rub setalista, klupe pored tih malih zelenih oaza. Mogla sam cijelo vrijeme provesti pokraj jedne od klupa, gledajuci u Dravu i biljke, medju kojima se usput receno nalazi i sakura! Nisam mogla a da ne prepoznam njene krupne i njezno ruzicaste cvijetove gusto nanizane niz grancice.
Preplavili su me osjecaji vrlo razlicitog spektra boja, umorila sam se psihicki, ali sam ipak sebi jedno obecala: sto prije se vratiti gradskoj atmosferi, u sljedecih 10 dana, uz pomoc Svemoguce, i ono sto je najvaznije: ne sazaljevati djevojku naviknutu na male okvire sela.
