one love one life

Ponekad samu sebe podsječam na bjesnog psa u kavezu, na konja kojeg treba pripitomiti...trebaš zadobiti moje povjerenje. Ali samo nikoga nema tko bi ga stvarno htio zadobiti. U stanju sam napraviti svjesno milijun pizdarija..prvoklasnih. Svjesno. Namjerno. Promatrajući reakcije. Pitajući se: "Dobro kvragu ima li tu itko tko me želi upoznati? Mene. Postoji li taj netko tko posjeduje karakteristike zvane strpljenje i upornost?" Konja možeš proglasiti divljim i odustati. Psa proglasiti bijesnim i odustati... Najlakše je odustati. Postoji li netko još tko se bori dobiti što želi? U toj priči ne pristajem na kompromis. Nisam žena koja može živjeti sa tim upitnikom i sa tom sumnjom. Znam sebe, stvarno i znam da taj kompromis ne dolazi u obzir. Danas su odnosi površni. Ja sam ravno do dna tip. Ruski rulet..pa kud puklo...doslovno. Želim biti sigurna da ti je toliko stalo da si dovoljno lud da staneš pred psa koji reži, zbog onog iza...tada ću znati da me vidiš. da vidiš mene, da me voliš.. I tada.. ćeš me imati. Nema između i nema ofrlje. Biram samoću, biram jebanje sa strancima, biram površne odnose... rađe to nego usamljenost u odnosu (partnerstvu), površinski sex sa osobom koju volim i odnos u kojem sam samo ja prisutna..jer ovo drugo je laž prema sebi, bol koju si nanosim svojim lošim odlukama.
Nije lagan ovaj put, posebno ne u noćima kao ova.
Ali zapravo ja ne mogu birat drugi. Jer sam možda i prokleto svjesna posljedica loših izbora. Nagledala sam se loših izbora u kojima je na kraju uvijek netko drugi kriv.
Krivnja nije na tom drugom, znamo mi od početka.. samo si ne priznajemo, samo se zavaravamo.. nazivamo naše zablude nadom.. a to nada nije. Nada da će se netko drugi promijeniti je bulshit i ništa više. Zavaravanje jer je to lakše. Netko tko se danas ne bori za tebe, netko tko nije u stanju pripitomit te i borit se za tebe danas.. netko tko te danas ne vidi... Nikada neće postati taj... taj netko tvoj.. za kim svi tragamo. A kada pristanemo na kompromis ubijamo šansu da se ta čežnja ostvari. Sutra ćemo za to okrivit nekog drugog, a sami smo si to učinili. Pristanemo na taj kompromis, a s njim dođu i gorčina i ljutna kao vjerne pratilje i onda... je kraj. I onda je vrijeme prošlo i onda..smo tek ruševina nekoga il nečega što je imalo potencijal biti čovjek.

Tišina.
Dah. Usklađenost daha s titrajima listova na stablu.
Nepregledna zelena livada posuta žutim maslačcima, kiselica pridržavana zubima... Samo poneko Muuu naruši tišinu i doda ritam.
Znam da ću se poslije spustiti uskim puteljkom do potoka kroz gustiš, znam da će trnje kupina ostaviti trag na mojoj koži kao kaznu što sam hvatala i nedohvatljive. To je rizik koji je vrijedan nagrade.
Kada zapeče sunce krenuti ću prema kući kose još mokre od kupanja u potoku.
Kapljice će kliziti niz moja leđa i ostaviti mokri trak na majici, ona će služiti kao rashladni uređaj onih par minuta do kuće.. taman koliko je i potrebno da služi. Noge će mi biti pune skorenog blata do kraja iste etape i biti ću sretna i ući ću u kuću nasmijana i ukućani moje kuće će biti sretni jer nije moguće biti nesretan kada vidiš sretno dijete koje se vratilo iz druženja s prirodom.
Ja sam bila sretno dijete.
Tišina.
Bude me zvrkovi cvrčaka. i ja kroz zavjesu koju tek lagani maestral pomiće taman dovoljno da mi omogući pogled na šarenilo izlazećeg sunca. Pod ulazom na dvor lastavice su savile gnijezdo. Mama je već u vrtu, noćne dame su krenule na spavanje. Volim to cvijeće, volim skupljati sjemenke. Malo ih stane na moju ruku. Ponosno ih skupljam da ih mama može ponovno zasaditi, i da me opet mogu veseliti. Mama i ja ne pričamo, svaka radi svoje, surađujemo zajeno. Gladna sam. Trčim niz ulicu i uđem u prvu kuću. "Gladna sam" obavještavam s vrata. Margita i Željka već sjede za stolom. "Ostalo je i za tebe", kaže stric Stanko sa svakodnevnim smješkom. "Sjedaj, jedi pa vas vozim na kupanje" nas tri izmjenjujemo poglede koji prevedeno na ovaj jezik znače: jedi brzo. Stric Stanko nije moj stic. Nije nitko moj. On je moj... nema adekvatne riječi. Na plaži satima slažem kamenčiće, lovim valove, skačem i neumorno tražim taj pravi skok. Kantica, lopatica, grablje i voda moj su alat. Nas tri ne pričamo puno, svaka je koncentrirana na svoj zadatak. Nema ljutnje ako jedna skače, jedna gradi a jedna ruši izgrađeno... to je smješno i gradimo ponovno. Jedemo šljive i kruh. Spavamo u hladu pokrivene plahtom sve tri, miris borova mi se uvlači nepovratno i zauvijek u svaku poru. Kući se vraćamo tek kada i sunce krene kući. Puna sam smole. Na livadi igramo graničara zajedno s Reksom, njega nitko ne gađa ali on uredno trči za loptom, što za našom, što za svojom malom. On je sretan pas. Ja sam sretno dijete. Večeram šparoge s jajima dok tata uzima gitaru. Odrasli će šotovoce još dugo nakon što mi zaspemo gdje koji padne pjevati, čakulati... Tada mi se nije činilo čudnim kako zaspem na jednom, a budim se na drugom mjestu. Tada mi je to bilo normalno i sve se činilo mogućim. Danas znam da me je neko morao odnesti.
Bila sam sretno dijete.
Tišina.
Budi me miris čaja s par kapi limuna. Nitko ne radi čaj kakav je radio moj dida. "Požuri se, moraš u školu." Pijem u velikim gutljajima. Volim školu. Volim svoju drugaricu Blanku Petračiju, volim svoj razred, volim svoje prijatelje. Žurnim korakom hodam prema školi, kad se približavam razredu čujem Jelenu Dautović kako plače. Ona je više voljela biti doma. Ja sam najviše voljela školski odmor.I Danka. I Igora. I Vlastu, Jakušicu, Moranu, Leu, Mislava, Brusara, Matka, Brunu, Mirnu, Anu..u petom razredu su nam pridružili druge, i njih sam voljela, ali ovo je bila prva postava. Poslije škole smo ispred zgrade igrali graničara, lopova i pandura, skrivača dok ne bi pala noć i dok svaki pojedinačno nije poimence bio prozvan sa prozora da mora doma.
Bila sam sretno dijete.
Danas...
Danas sam sretna žena.
Vjerujem zato što se sječam. I zato što znam da to isto dijete živi u meni. Da i danas voli iste stvari, iste ljude iiste ga stvari vesele. Sve ostalo je laž. Samo to dijete.. Ono je moja istina, ono i danas zna tko je i što je prava sreća i kako je malo potrebno za nju.