one love one life

ponedjeljak, 28.02.2011.

Zora... buđenje novog dana. Pomislim kako nastaje nešto novo. Kulisa. Dekor za današnji dan. Svaki dan iznova stvarana s ljubavlju.
Ljudi propuštaju.
Cvijet...S ljubavlju stvaran. Od sjemena, preko pupoljka do cvata. Koliko dugo možeš promatrati cvijet. Koliko boja ima, kakvih oblika ima, na kakvim je mjestima raslo, u grupi ili usamljen. Osuđen da raste baš tu. Nepokretan. Osuđen da ovisi da li će ga tko primjetiti, a nemoćan da svrati na sebe pozornost..glasom, mimikom, pokretom... možda tek mirisom. A opet tko zna dal će biti pomirisan ili zgažen ne primjećen.. A opet on miriši i cvjeta i daje svima svoju ljepotu...
Ljudi propuštaju.
Kiša... Puštena da blagoslovi zemlju, da daje rast. Katkad prouzroči štetu, ali tek tada je primječena. Sve dobro joj se ne priznaje, sve loše joj se pamti... A ona i dalje pada po svima jednako. Ona i dalje nosi milost.
Ljudi propuštaju.
Zrno grozda.. Jedte li ikada obratili pažnju na jedno zrno grozda... jer na jednom grozdu ima ih svakakvih. Neko je trulo, ali baš to je potrebno vinu... i to je potrebno, ni to nije za bacit... Svako ima svrhu. Ali kada ste obratili pažnju na to jedno zrnce? Na teksturu kože, glatkoću, na miris, boju, na slatkoću njegovog soka na koštice u njemu na njihovu gorčinu?
Ljudi propuštaju.
Oči novorođenčeta još sanjive od putovanja.
Oči dijeteta željne spoznaje, zainteresirane.
Oči pubertetlije izgubljenog i razapetog između želja i realnosti
Oči zaljubljenih koje svijetle i kroz koje se vidi duša.
Oči povrijeđenih.
Oči staraca za koje nitko nema vremena i koji su dosadni ne shvatljivi... ali njima je ostalo tako malo.. tako malo vremena... ali mi ni to nemamo.. tako malo.. nimalo.
Ljudi propuštaju.
Puno toga propuštaju.
Ljudi.
Ali čovjek ne.
Čovjek čini razliku.
Ja sam čovjek. Ako nisam želim biti. To je moj cilj. Biti jedinka. Biti pojedinac. Biti živa. Biti budna. Biti prisutna. Naći vremena. Naći volje. Htjeti. Vidjeti. Svjedočiti. Ljubiti. Voljeti. Usuditi se. Rasti, cvjetati gdje god bila i mirisati pa makar mi nitko nikada ne priznao moju vrijednost. Moja vrijednost je sama sebi svrha. Želim biti osoba koju poštujem. Želim se moći pogledati u oči. Želim život. Pun trenutaka koji oduzimaju dah... jer ih vidim. Jer im dajem pažnju i vidim njihovu ljepotu.

- 21:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.02.2011.

Probudila sam se sa pojačanim osjećajem panike. Zadnji dan za prijavu poreza... hoću li stići?! Moram ovo i onda ono i onda to i još to i...STOP. Ništa ne moram.
I evo uzela sam si sat vremena ovog dana za sebe... ništa neće pobjeći, sve ću stići ali kad krenem polako. Korak po korak. Znam da kada se samo zaletim poput bika na crvenu maramu da ću naletit na neki udarac.. pa sada učim lekciju. STANI. POLAKO.
Kad jurim još sam sporija jer nešto zaboravim pa se uredno moram vraćati po to, tako da sve radim duplo i sa tri put više energije. E pa sada neće ići.
Evo sjedim tu, pišem i smješkam se, tamo vani čeka me nova avantura, minute nepoznatih situacija samo ih treba vidjeti, percipirati i upiti. Te fragmente razbacanih slika i kadrova zaokružiti u priču dana. Svaki dan ima novu priču, znam li je prepoznati?
Hladno je. Ljudi obično u ovakvim danima nabiju kape i šalove, zabiju glave u ramena, šake u rukave ili đepove.
Potrebne su vam ili rukavice ili nečija ruka.
Imam rukavice, a tvoju ruku lako zamislim... nije teško kad poznaš svaki milimetar nečijeg lika.
Ponekad kada vidim nekog kada ispuhuje nos pomislim... kad napuni maramicu, hoće li išta ostati u toj glavi? Kasnije me bude sram što sam to pomislila.
Svi mi vodimo male privatne razgovore u svojim glavama.
Danas ću pokušati te razgovore svesti na minimum i samo biti i promatrati.

Priča:
Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide ulicom. Zvao se Kyle. Izgledalo je da nosi kući sve knjige. Pomislio sam: „Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber."

Sam sam imao lijepo isplaniran vikend - tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne - zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje. Hodajući, vidio sam da prema Kyleu ide grupa dječaka. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. Pogledao je prema dečkima koji su odlazili i vidio sam mu tugu u očima.

U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suze u njegovim očima. Dodajući mu naočale, rekao sam: "Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti." Pogledao me je i rekao: "Hej, hvala!" Na njegovom licu je bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatnu školu. Prije se ne bih nikada družio s nekim tko je pohađao privatnu školu.

Cijelim putem do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi. Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kylea, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja.

Došao je ponedjeljak i u školi je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga koje nosiš svaki dan!" Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.

Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.

Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber, ali sam se zapravo radovao što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kylea. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao s naočalama. Imao je više spojeva nego ja, tako da sam ponekad bio ljubomoran.

Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga potapšao po leđima i rekao: „Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!" Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. "Hvala", rekao je.

Nakašljao se i počeo govor. "Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali, najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču."

Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je o tome kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smiješak. „Hvala Bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti."

Čuo sam uzdah koji je putovao kroz masu dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

Nikad ne podcjenjuj moći svojih djela. Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Bog nas „daje" u naše živote, da na neki način utječemo jedni na druge.

Tražite Boga u drugima.
Baš to ću danas napraviti.

- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.02.2011.

27.02.2011.

Posvetila sam se sebi. Da maknem misli sa Njega ušla sam u sebe. Dva dana na intenzivnoj joga radionici. Mir. Volim to stanje kada sam samo promatrač. Kada misli dolaze pred mene kao pred kraljičin tron. Promatram tu smotru. One su poput ptica, tu i tamo koja se pokuša smjestiti na moju glavu da savije gnjezdo, tek mali pokret ju otjera.. Idi negdje drugdje kažem joj s blagošću. Znam da su misli jake kada su u čoporu. Pustiš jednu da si napravi gnijezdo i evo ih...
Nije me on povrijedio.
Nikada.
Misli su se ugnjezdile. Više stabla nisi mogao vidjeti od njih. Dozvolila sam si fantaziju i propustila stvarnost.
On je moj brat blizanac, moje ogledalo, moja srodna duša. Samo to.
Sada sam mirna. Sve je dobro. Sve je kako treba biti.. Pa šta bude.
Vani je hladno. Baš hladno. Ali vidjela sam oca koji je skinuo svoju jaknu da njome ogrne svoju kćer. Njegova žrtva na njegovom licu nije bila vidljiva, njegovo lice krasio je osmijeh. Niz moje lice je kliznula suza. Ljubav me uvijek rasplače.
Ljubav je uvijek vidljiva.
Aktivna.
Djelotvorna.
Volim svog djeda. Na kojim god pašnjacima sada čuvao ovce. Ništa njemu ne fali, samo on meni fali.. još kako.
Mada on nije bio tip koji je znao pokazati ljubav... zapravo netočno, nije se znao izraziti... Ali bio je Aktivan. Djelotvoran..Vidljiv. Moj dragi namčor, gorostas sa suzom u oku i travkom u ustima.
Prošla je godina... Ti traješ.. dok je mene u mom svemu.

- 14:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 26.02.2011.

samo po tituli kršćani

1. Imaju Bibliju, ali svoju duhovnu hranu uzimaju iz novina s punom pozornošću na žutilu...ipak je to lako za čitati i shvatljivo.
2. Govore i pjevaju o miru, ali ga nemaju, niti se trude da ga dobiju.. ili još gore ratom i agresijom ga nastoje stvoriti ili bolje..izboriti.
3. Slušaju propovijedi o samoodricanju, ali... da to mogu drugima prenjeti.
5. Slave Isusa svojim ustima, a istovremeno izjavljuju da se ono što je Isus rekao ne može ostvariti danas.
6. Govore drugima o radosti spasenja, a sami su uvijek žalosni.
7. Tvrde da Isus nosi sva naša bremena, a padaju pod teretom kojeg su sami sebi nametnuli.
8. Sugovornicima govore o ljepotama Neba, a svako jutro se bude zadovoljni što još nisu morali otići sa zemlje.


- 01:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 16.02.2011.

Misli koje me oblikuju...

1. U sukobu između emocije i razuma uvijek pobjeđuje emocija... ili mi tako govori iskustvo
2. Obraćanje pažnje jača. Neobraćanje pažnje oslobađa... Zato ne dajem pažnju tračevima koje čujem, osudama,
pretpostavkama, predrasudama...
3. Negacija uništava životnu snagu... Ne vjerujete, probajte tri dana za redom biti isključivo negativni, ako se ne
budete osječali posrano.. svaka čast vi niste ljudsko biće.
4. Vjera vodi u djelo. Koncentracija u uspjeh. Ponavljanje u majstorstvo... hm, jedino u čemu sam majstor je vjera da
ljubav uvijek nađe put i da dobro ipak pobjeđuje
5. Ničega se u životu ne trebamo bojati. Samo trebamo razumjeti.
6. Vrijeme je skupocjeno. Ne čekaj na prikladnije vrijeme, jer nisi
siguran da ćeš ga ponovo imati.
7. Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi
uvrede

8. Ne prepiri se.
9. Put prema vrhu počinje onog dana kad preuzmete potpunu odgovornost za sebe i kad
prestanete tražiti isprike

10. Nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba.
11. Jedini način da se krene naprijed je da se zapitaš:Što bi se dogodilo da je sve što sam smatrala "pogrešnim" bilo u
stvari "ispravno"?

Image and video hosting by TinyPic

1. Odbaci sve pretpostavke i počni ispočetka. Spremnost i sposobnost da se ne bude u pravu su važni.
2. Naš istinski cilj je ovo putovanje, ova avantura.. ovaj život, ovaj trenutak sada.
3. Istina o nekome nije ono što ti pokazuje, već ono što ne može da iskaže. Zato ako želiš da ga upoznaš, ne slušaj
ono što ti kaže, već slušaj ono što ne govori.
4. Budi sigurna da je druga osoba tvoje najosjetljivije biće, ali u drugom tijelu.
5. Strah stoji nasuprot ljubavi. Ne mogu boraviti zajedno u isto vrijeme,na istom mjestu. Budite u ljubavi, i ne
dozvolite strahu da vam gasi snove i nadu
.
6. Ono što je božansko u čovjeku je sposobnost da čini dobro.
7. Raduj se sitnicama jer one čine život. Primjeti ljepotu u svemu, jer ako bolje pogledaš ona je sveprisutna.

- 22:12 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 15.02.2011.

Tulipan da, ali ovakav:

Image and video hosting by TinyPic

Imati znači nemati ako to nemaš s kim podjeliti.
Ne razumiješ... da jedino to što mi ne dopuštaš da budem uz tebe.. da to boli boli zid koji podigneš u namjeri da mene zaštitiš.
Ne možeš me zaštititi od boli koja je moj izbor, kao što ja ne mogu zaštititi tebe... a htjela bi.

- 08:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.02.2011.

još jedan razgovor koji nismo vodili

Image and video hosting by TinyPic

I opet si pobjegao.
Ja zapravo ništa ne razumijem.
Jedno govoriš. Drugo radiš.
Kažeš mi: "Zaboravi me". Kažem: OK
Kažem: "Oslobodi me". Kažeš: "Volim te"
To nije oslobođenje.
Činiš me pomješanom, prestrašenom, zbunjenom, samodestruktivnom... Da.
I da... činiš me mirnom, spokojnom, nasmješenom, hrabrom.

Vidiš D. ti se igraš riječima i ostavljaš mi ih kao varljiv zalog, da ih premećem s jedne hrpe na drugu, umjesto tebe ispunjavaju moje noći, ovijaju mi se oko tijela i šapću mi na uho.
Ti se igraš pogledom. Nikada ne spuštam pogled prva. S tobom.. to je gotovo ne izdrživo.

Ne znam u čemu je stvar, sve sam isprobala tražeći odgovor na tebe u sebi.

Svaka kretnja, svaki osmijeh, pogled, miris, dodir, način na koji mi se približiš, način na koji me zagrliš, način na koji me promatraš sa strane, na koji spustiš glavu tu negdje između vrata i uha, način na koji se ljubis, način na koji zatvaraš oči kada ti se ne sviđa to što čuješ, kada si lud na nekog ili na nešto i sa obje ruke prođeš kroz kosu, način na koji ti se tijelo ukoči kada te se prekine dok pričaš, način na koji me gledaš kada se otvoriš i opustiš... u onim čudnim trenucima vječnosti, način na koji slušaš analizirajući svaki zarez. Način na koji čuješ priču iza priče..
To dušu mi veže kao sidro.
Bok srećo... šta je sa: "Koliko god imaš uzimam...vremena i osjećaja"
Zar ne razumiješ.. tu nema ostatka, ostatak mogu dobiti drugi i zato je bolje da se ne zaljećem u odnose. Nije lijepo ljudima nuditi nečije ostatke. Nitko to ne zaslužuje. A opet ti tražiš ostatke!! Ti koji imaš svo moje vrijeme i kvragu osjećaje.
I ti da to ne vjeruješ.
E to boli.
"Oprosti dušo što se nisam javio"... Jel ti razumiješ da me iznenadiš kad se javiš?
"Čujemo se sutra malena"... Jel?
"Tebe nikako uhvatit" ... Mene?
"Ajde napravi jedan korak i dođi do mene.." ... Napravila sam.
"Ljubim te cijelim srcem, dušom i srećom mojom. Obožavam. Volim te beskrajno. Suludo jelda"............ Je, je, suludo je da. Suludo. Najsuludnije!! Suludo je to što je to moja istina. Moja. I onda mi progovoriš mojim riječima i onda se povučeš. Nemam garanciju na sebe. Nemam!!!! Suludo je da osjećaš isto i da se ne usuđuješ, da nam ne daš prostor, da nas ubijaš svojim sumnjama, nepovjerenjem i strahovima. Suludo. Presuludo. Tako malo vremena imamo, tako malo.. a ti ga trošiš jer se bojiš.
Devet puta si me povrijedio da bi sebe zaštitio. Devet puta sam oprostila i usudila se vjerovati ti... Čisti dokaz je ovaj deseti put. Ajde učini to još jednom. I opet ću ti oprostiti pa se nađemo na 11 ipak je to naš broj... ali tvoj je 10 na 11..pa što to ne bi spojili?
Da se ne mučimo više.
Jesam te jako osramotila, ako jesam oprosti, jedino mi drago što sam ti srce istresla. Nemoj se jako ljutit na mene.

- 19:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.02.2011.

Ako se pitaš zašto sam to učinila?

Zato da znaš.
Tko zna kakav utjecaj imamo na druge ljude i kakve smo tragove ostavili u njihovim životima. Svi mi pišemo knjigu svoga života, ali našim životima ispunjavamo i stranice drugih knjiga. Nikada nisam znala koja je moja uloga u tvojoj priči.
A želim znati.
Idemo tako iz dana u dan, dotičemo se, sudaramo... i skrivamo se. A čeznemo da nas netko poznaje, da nas prihvati baš takve kakvi jesmo.. ali pravimo se boljima, serviramo slike, uklapamo se poput pudinga u kalup. Igramo uloge. Neke smo sami izabrali, neke su nam dodjeljene.
Zato.
Jer ako ti dozvolim da pročitaš stranice moga dnevnika onda pred tobom ostajem gola i ranjiva i suočavam se oči u oči sa svojim najgorim strahom.
Što ako me odbaciš?
Što ako me osudiš?
Što ako...
Pristajem.
Ali....
To je jedini način da pobjedim Strah. Da mu ne dopuštam više da me kontrolira i drži u svojoj vlasti.
Da mi truje život, da mi upravlja postupcima.
Istina oslobađa.
Nisam htjela sa to ostane samo fraza koju izgovaram. Bez sile i snage, bez života. Želim biti osoba kojoj se ja sama mogu diviti, želim živjeti svoj uzor, želim ljubav.
Ili je Lubav ili je Strah. Samo jedno upravlja životom. Biram ljubav. Biram hrabrost. Biram slobodu. A njen put me vodi čudnom i nepredvidivom stazom.
Želim da znaš koju ulogu ti imaš u mom životu. Znam da imam sliku o tebi. Znam da ti ponekad dodajem i vrline i mane koje ne posjeduješ. Ali znam o tebi onoliko koliko mi dopuštaš.
Nema nikoga da nas vodi, osuđeni smo da sami krčimo put kroz šikaru. Možemo naći učitelje ali bit nije u tome da nekoga kopiramo bit je da se usudimo biti svoji i naći sebe.. kao što su oni to učinili.. I preživjeli su. Oni su tu da nam služe kao dokaz mogućnosti. Da svjedoče: "Vidi tu di si ti sada, ja sam bio.. i ŽIV SAM. Ja sam dokaz da je moguće."
Ne znam zašto tebe i jedino tebe osjećam. Bježala sam od tebe. Ubijala sam na sve izmislive načine sve emocije prema tebi dok mi nisu svi rekli da sam: SAMODESTRUKTIVNA!!! Što god probala, kuda god krenula, s kim god bila.. ništa nije rješilo problem unutra. Na van možemo prikazati bilo što i Ti to najbolje znaš. Ljudima koje srećemo možemo prikazati bilo koje lice... Ali na kraju se opet susrećemo sami sa sobom. Ponekad dok šetam šumom, nekad zagledana u more. U kasni noćni sat ili u ranu zoru... Istina se probije poput zrake sunca i osvjetli tebe u meni. Nemam odgovore na pitanja. Kada pitam: Zašto? Odgovara mi tišina. Potpuna duboka tišina. I tada shvaćam uzaludnost toga pitanja. To jednostavno JEST. Samo to i ništa drugo. Ne znam da li će biti i nije niti bitno.. Bitno je što radim s time? Kako se s tim suočavam?
Biram biti otvorena knjiga, biram transparentan život. Biram biti hrabra i reći svoju istinu i što osjećam. Biram javno biti slaba i ranjiva umjesto glumiti snagu koje nema. Možda u svojoj ranjivosti nađem snagu koju tražim. Lakše je glumiti osobu kakva želim biti nego postati ta osoba. Ovaj put koji sam sada izabrala boli jer sam bez zidova, bez zaštite spremna da me se rani i da se ne branim, spremna da mi se pljune u lice i da ne podignem ruke, spremna da me se lažno osudi i da dopustim bez truda da se obranim.. Na sve sam spremna da bi bila u Istini i da bi živjela... ali stvarno ŽIVJELA svoj život. Želim doći do kraja svog puta sa smješkom a ne da živim neke tuđe priče.
Bolje je nesavršeno živjeti vlastitu sudbinu nego savršeno kopirati tuđi život.
I zato:
Istina je da sam se sledila kad si mi poslao poruku.
Istina je da sam ostala bez daha - kao da mi je netko udarcem izbio zrak iz pluća.
Istina je da sam pomislila da mi se rugaš, da me cimaš, da se poigravaš samnom.
Istina je da sam se bojala tvoje reakcije.
Istina je da sam očekivala da će tvoj potez biti baš takav kakav je bio (prvak u nestajanju).
Istina je da se nadam da ćeš jednom u sebi vidjeti Sebe kakvog te ja vidim i da ćeš imati hrabrosti dozvoliti si ovu ludost koju ja upravo radim, ...Pa šta bude!!!
Samo zato Srećo što se ta stvar zove Život i što je osjećaj intenzivan.... i nadam se da ne vodi u intenzivnu :)

- 15:57 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se