one love one life

Dan prvi iliti ponedjeljak

Nosim sjećanje na Tebe...brojivo u onih 11 od kuhinje do kreveta.
Skrivam te u simboliku. 11. Novi najdraži broj. Staro je nestalo novo gle nasta. Nije do broja. Do Tebe je.
Vidim kako ti se oči smiješe. Prekidaš me jer ne razumiješ što pričam. Pogled ti se mijenja kada me čuješ.
Crtaš me.Želim da nacrtaš akt, samo da uživam u načinu na koji me gledaš. Fokusirano. Kao da me doista vidiš.
Uzbuđenje raste u zraku.
Podižeš samo pogled sa mene koja nastajem na papiru u mene stvarnu koja se trudim ostati mirna.
Glava ti je lagano pognuta samo oči rade taj luk..putanju s mene na mene. Disanje mi se mijenja. Mirujem.
Trenutak koji traje.
Iznad tvoje glave sat se neumoljivo kreće. Ignoriram ga.
"Broji vrijeme nekom drugom, ne nama... mi sada imamu vječnost koju smo ti ukrali...u trenu!"
Sastajemo se u tajnosti poput ljubavnika, a nemamo nikog ni ti ni ja..osim sjena iz prošlosti koje nas obavijaju poput nevidljivog plašta, a i nas čini takvima.
Razotkrivamo se. Imamo se sve više pod prijetnjom skorog rastanka.
Papirić razderan u tisuće komada...srce koje je nekad bilo cijelo.. Nekad velim.. ti si stigao prekasno.
"Ali, onda ti netko vrati sve ove djelove na mjesto", govoriš mi.
Vrati li Ježurka?..ne postavljam to pitanje na glas. Ni to, niti.. vjeruješ li ti sam u to što mi govoriš?
Vidjet ćemo... možda.
Vrijeme će pokazati. To isto vrijeme koje nam sada prijeti i dahće za vratom... Isto ono koje mi je poklonilo trenutke vječnosti s Tobom.
Dah. Miris. Osmijeh. Tvoja ramena i ruke. Profil.
Nacrtao si me.
Urezala sam Te.
Moja tehnika bilježenja je neizbrisiva.
Ti si mene iznio van, na svjetlo, na papir.
Ja sam Tebe unjela unutra, u biće.
I tako sad odlazimo ja i ti u meni u novo svitanje, moje si more...duša ti sjaji pod zvijezdama...uz pjesmu..naravno.
"On djeluje tako ozbiljno."
Nije On ozbiljan, mama. On ima najneozbiljniji osmijeh u očima. Skriven... da ga samo meni otkrije u samo 11 koraka.. na putu do neba i jutra s kojim nestaje ostavljajući kao neizbrisivi trag svog postojanja u mojim noćima, u mojoj postelji, na mome tijelu...od čega kad stanem da razmislim zapravo ništa nije moje.



Dan drugi iliti utorak..kojeg nikako ne mrzim

11 godina... Da bih napokon našla hrabrosti u sebi da te volim bez krivnje, očekivanja, bez ičeg... da si priznam da jesi BEZ IKAKVOG RAZLOGA najbolji...meni... jer samo biti blizu tebe..samo moći te gledati iza očiju..briše sve kao vjetar tragove na pustinjskom pijesku..i tko bi ikad mogao reći koliko je ljudi tuda gazilo i na koje su sve strane (s)krenuli.
Sva čuda i blještavilo svijeta koja su vikala i galamila na mene da sam ih dužna otkriti pala su u bezdan beznačajnosti jer shvatih na prepad da mi ne treba nešto veliko za sreću.. treba mi samo spoznaja da se smiješ ispod ovog velikog plavog neba.