one love one life

Jedna od najvećih želja bila je da živim na Rabu. Svaki svršetak ljeta bio je poput male smrti. Kao da mi netko čupa korijenje. Nikada nisam bila depresivna osoba..moja priroda je ispunjena smijehom, nastanjuje me i ispunjava kutke svih prostorija. Ali prvi Zagrebački dani kolovoza bojani su tonovima sive. Bila sam tu sa pola srca, a zapravo sam htjela sjediti u klupi Rapske škole zajedno sa Dadom, Kristinom i Patrikom, Tomom, Vućkom... i Perom.
Perom da.

A tek 1998. Zagreb su bili blokovi zgrada koje sam doživljavala kao zatvorske rešetke. Toliko sam silno željela samo jedno: Biti na Rabu.
Rabe, ljubavi kako si?

Volim Zagreb. Volim svoj grad. Samo tada mi je bio prevelik, hladan, ljudima je trebalo puno više vremena za prisnost i bliskost..koje su meni u odnosu nužne.

Danas imam 30 godina. Uskoro mi je prvi rođendan. Žena sam i napokon sam toga potpuno svjesna. Volim svoje godine. Zadovoljna sam. Uživam u divnim ljudima koji ispunjavaju moj život. Ponosim se njima. Uz sve uspone i padove...volim svoj život i sve više učim voljeti i prihvaćati sebe i živjeti sa sobom.

I na prekretnici sam.

Jer sve poznato, toplo i blisko se sada mjenja iz korijenja.
Jer mi se eto sa malim vremenskim pomakom ostvarila želja. Kroz manje od mjesec dana živjet ću na Rabu.



U Zagrebu nema posla. Na Rabu eto ima. Od 63 poslane zamolbe javi se nazad jedna pozitivna. 62 druge su u Zagrebu, jedna na Rabu...

Bilo je vrijeme grade da me pustiš k sebi.. valjda ti Bože znaš bolje kad je pravo vrijeme.. ali iz moje perspektive sve izgleda kao velika ironija.