one love one life

utorak, 30.12.2008.

jedan život..

Image and video hosting by TinyPic

INDIJANSKI ETIČKI KODEKS

1. Ustani sa Suncem i pomoli se. Moli se sam. Moli često. Veliki Duh će slušati, samo ako ti govoriš.
2. Budi tolerantan prema onima koji su se izgubili na putu. Neznanje, ljutnja, ljubomora i
pohlepa izlaze iz izgubljenih duša. Moli se za njih da pronađu vodstvo.
3. Traži sebe, kroz sebe. Ne dozvoli drugima da upravljaju
tvojim putem. To je tvoj put i samo tvoj - drugi mogu ići s tobom, ali nitko ne može ići umjesto
tebe
.

4. Ophodi se prema gostima u kući s puno obazrivosti. Posluži ih sa najboljom hranom, daj im najbolji ležaj,
odnosi se prema njima s poštovanjem i čestitošću.
5. Ne uzimaj što nije tvoje, bilo od neke osobe, zajednice, divljine ili nečije kulture. Nije zasluženo i dato. Nije tvoje.
6. Poštuj sve što postoji na Zemlji, bilo ljude bilo biljke.
7. Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor (e ovog mi
fakat fali :(
), prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na
osobno izražavanje.

8. Nikada ne govori loše o drugima. Negativna energija koju time odašilješ u univerzum vratit će ti se višestruko.
9. Svi ljudi čine pogreške. Sve pogreške mogu biti oproštene.
10. Negativne misli uzrokuju bolesti uma, tijela i duha. Vježbaj optimizam.
11. Priroda nije naša, ona je dio nas. Ona je dio naše svjetovne obitelji.
12. Djeca su sjeme budućnosti. Sadi ljubav u njihova srca i zalijevaj ih sa mudrošću i učenjima života. Dok rastu,
daj im mjesto da rastu.
13. Izbjegavaj ranjavanje srca drugih. Otrov te boli će se vratiti tebi.
14. Budi iskren u sva vremena. Iskrenost je ispit nasljeđa i dosljednosti unutar ovog univerzuma.
15. Drži sebe u ravnoteži. Svoje umno Ja, Duhovno Ja, Emocionalno Ja, i Tjelesno Ja. Sva trebaju biti jednako
snažna, čista i zdrava. Jačaj tijelo da ojača um. Rasti bogato u duhovnosti, da izlječiš emocionalne rane.
16. Donosi svjesne odluke, kao što ću i kakav biti, kako ću djelovati i nositi se sa svojim
djelima. Budi odgovoran za svoja djela.
17. Poštuj privatnost i osobni prostor drugoga. Ne diraj tuđe vlasništvo.
18. Budi prvenstveno iskren prema sebi. Ne možeš biti pažljiv i pomoći drugima, ako nisi pažljiv prema sebi i ne
pomažeš prvo sebi.
19. Poštuj tuđa vjerska opredjeljenja. Ne sili druge da vjeruju u tvoje.
20. Dijeli svoju dobru sreću.

Image and video hosting by TinyPic

- 11:34 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.12.2008.

Srce i njegove odluke

Image and video hosting by TinyPic

Božićna priča. Čazma. Puhovi, Đogići, Sanja i ja. Priča. Glavno da smo nas četiri skupa gdje god..meni je božićna priča. I bilo je lijepo.
A onda kad su obitelji otišle kućama Sanja i ja smo bile spremne za van. Sandra nam se pridružila. Princ student. Balašević, Bajaga...sa vrata na prve taktove znam da sam ću uživati..barem što se glazbe tiče..
Ulazimo u drugi dio i već s vrata..srce zastajkuje...staje.
Nije on.

Sjedamo. Sanja ga uočava. Gleda me. Dajem joj znak s očima da sam ga već vidjela.
"Tvoj tip."
"Moj.", odgovaram suho.
Muzika nestaje.
Trudim se pratiti. Ne ide. Pogled se lijepi za njega i on se okreče.
Oči u oči. Prelazi preko mene i vrača se u sekundi, brzinom munje. Gleda me i znam da me je uočio. Ne miče pogled... ja mičem svoj.
"Hm.. vidim da te je uočio.", primječuje Sanja
"Je."
Sandra ulazi, sjeda uz bujicu riječi, naručuje cugu. Živjeli.
"Opa!!" uočava ga. Dok joj se ruka zaustavlja u zraku gleda me upitno.
"Znam."

Društvo u kojem se nalazi je veliko, spojili su stolove, nečiji je rođendan. Vesele se. On zna riječi svih pjesama, najglasniji je. Smije se. Njegov pogled svako malo prelazi preko društva prema meni.
Pravim se da ne vidim.
"Šta ćeš napravit?", pita me Sanja
"Ništa."
"Kako ništa, ne prestaje buljit u tebe!! Zgodniji je.."
"Nije."
"Češ mu prići?"
"Prići će on meni"... Djeluje umišljeno? Nije. Samo znam. Sa 30 godina naučila sam osjetiti takve situacije.

I bliži se zatvaranje birca. I pjesma za kraj. On sjeda, sasvim slučajno tik do nas.. Da, to je tren.
Progovara. Gleda me u oči.
"Kuda ćete dalje?"
Razgovor je pokrenut.
Pruža mi ruku, izgovara ime...

Curi od jutros od četir' i pet,rešilo nebo da potopi svet...Nad gradom danima vise iste kulise.

"Vidimo se u Žabcu."
"Vidimo se."
Odlazimo u Brazil.

Image and video hosting by TinyPic

Zašto? Jer um je jedno, a srce nešto sasvim drugo.
Nije imao šanse. Nisam ja njega vidjela... Nije On bio On.. bio je tek prokleto nalik.
Bolje je niti ne započeti takvu priču.

Image and video hosting by TinyPic

- 11:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 23.12.2008.

a badnje veče dolazi...

Puno se toga odvija unutra, a i izvan mene. Ali u obje verzije samo sam promatrač. Ovo je obično doba kada ljudi donose odluke, razmišljaju o svome smislu, o plodovima svoga života. Baš sam sada pogledala što sam cca u ovo doba mislila prošle godine... znam da mi je glavna odluka bila: Sve novo..Sve...
Zato danas..godinu dana kasnije imam novu odluku: neću donositi odluke pod utjecajem emocija. Emocije su super stvar..reklo bi se..dobar sluga, loš gospodar. Na temelju njih se ne donose odluke. Odluke se donose na miru i u tišini.

Image and video hosting by TinyPic

samo tada si u stanju pronaći pravi put, svoj put..u središte sebe. I tada ne tražiš više svoju svrhu, niti smisao života, nego to živiš..bez suvišnih pitanja. Živiš jednostavno i lako ..često nesvjesno..poput samog disanja.
Disanje je najbitnije. A tako često ga nismo svjesni. Ni svog niti tuđeg. Ali tom najvažnijom životnom operacijom mi ne kontroliramo..dišemo i to je sve.
Odakle onda ta ideja da možemo ičime upravljati?! Mi možemo imati tek privid da nečim upravljamo, da imamo kontrolu nad situacijom.... ali Život će nas već postaviti gdje nam je mjesto, i naučiti nas ono što trebamo naučiti..što god to bilo... Znam samo da ako to prihvatiš u kojem god obliku došlo, a češće je neugodno i bolno..al ako se ne opireš..nego samo promatraš...stvari će se složiti tako savršeno..i biti će nekako ovako:

Image and video hosting by TinyPic

i niknut ćeš savršen..gdje god...bez vode, usred pustinje...

Često mi fale riječi. Kao sada. Sunce je. Ljude bi veselio snijeg. Da je snijeg bunili bi se na gužvu na cesti i bljuzgu..predpostavljam.. našlo bi se već nešto za pritužbu.. Bijeli božić..

E.. pa možda ovo bude šareni, a možda žut i sunćan, a opet možda padne kiša i sve poprimi nijanse sive..siva je nepogrješiva boja..

Nije li se uzaludno boriti protiv toga?
Lov na vjetrenjače..ako sam sebi nije svrha, prelazi iz zabave u frustraciju. Ako lovite vjetrenjače lovite ih samo zato što to volite (ja to volim).. nikako ne očekujte da će vam vjetrenjače dati odgovore.. inače ste fulali i ljutit ćete se na njih.. a one se samo okreču...i ispunjavaju svoju svrhu.
Možda da se naljutite na Vjetar?!... mislim to ljudima dobro ide: uvijek je kriv netko baš poput vjetra jer:
Ne da se vezati.
Nikad ga ne vidiš.
Osjetiš ga.
Može biti lagan, a može imati razornu moć.
Nevidljiv je.
Neshvatljiv.
Mjenja smjer....
Nisu krive vjetrenjače. Vjetar je kriv. On im daje Život...a one ga samo Žive.

Image and video hosting by TinyPic

Dočekajte Božić otvorena srca..u kakvom god stanju to srce bilo.. Bog se već jednom rodio u smrdljivoj štali. On vam želi sve najbolje..a ja se pridružujem njegovim željama :) Stvorio vas je savršenima..pa tko vas ne bi volio cerekcerek


- 11:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.12.2008.

Moje.

Image and video hosting by TinyPic

Hodao je rastreseno ulicom kad ju je ugledao: bila je to glolema i lijepa hrpa zlata.
Sunce ju je obasjavalo i kad je okrznulo njezinu površinu, odražavalo je sve predivne boje i nijanse.
Zastao je na trenutak i gledao je kao hipnotiziran.
"Ima li vlasnika?" pomislio je.
Pogledao je na sve strane, ali nikoga nije vidio u blizini.
Napokon se približio i dotaknuo je.
Prešavši prstima po njezinoj površini, učinilo mu se da je njezina nježnost savršena, da odgovara njezinoj svjetlosti i ljepoti.
"Želim je za sebe", pomislio je.
Podigao ju je vrlo nježno i počeo hodati s njom u rukama prema rubu grada.
Opčinjen, polako je ušao u šumu i zaputio se na čistinu.
Ondje, pod popodnevnim suncem, oprezno ju je smjestio na travu i sjeo kako bi je promatrao.
"Ovo je prvi put da imam nešto vrijedno za sebe. Nešto što je moje. Samo moje!"

Image and video hosting by TinyPic

Kad posjedujemo nešto i robujemo oviseći o tome nečemu, tko koga posjeduje, zlato?...
Tko koga posjeduje?

- 11:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.12.2008.

"Osim što ima glupih ljudi, ima i onih koji si ne daju pomoći"...

Bila jednom izvan grada jedna kućica. Ispred nje se nalazila malena radionica s nekoliko strojeva i alata, dvije sobe, kuhinjom i skromnom kupaonicom straga..
Ipak Pablo se nije žalio. U posljednje dvije godine tesarska radionica "sedam" postala je poznata u selu i zarađivao je dovoljno da ne mora dirati u svoju skromnu ušteđevinu.
Toga jutra, kao i svakog jutra, digao se u 6 kako bi gledao izlazak sunca. Krenuo je prema jezeru i naišao je na ranjeno i izmučeno tijelo mladića.
Brzo je kleknuo i približio uho mladićevim prsima... Slabo, negdje u dubini, jedno se srce borilo za život. Tijelo je zaudaralo na krv, blato i alkohol.
Pablo je otišao po tačke, utovario mladića i odvezao ga je k sebi. Ispružio ga je na krevet, izrezao iznošenu odjeću, oprao ga i previo mu rane. Osim što je bio pijan, bio je i žestoko izudaran. Imao je posjekotine na rukama i leđima, a desna mu je noga bila slomljena.
Naredna dva dana čitav se Pablov život vrtio oko zdravlja njegovog gosta. Bio je uz njega i kad se probudio.
"Kako si?"
"Dobro... Mislim. Tko me izliječio?"
"Ja."
"Zašto?"
"Zato što si bio ozlijeđen."
"Samo zato?"
"Ne, i zato što trebam pomočnika."
I obojica su se od srca nasmijala.

Manuel je povratio snagu vrlo brzo.
Pablo ga je pokušavao naučiti poslu, a Manuel je pokušavao izbjegavati posao koliko je god mogao.

Jedne noći dok je Pablo spavao, Manuel je odlučio da je 6 mjeseci apstinencije bilo dosta i pomislio da mu jedna čašica pića u selu neće škoditi. Za slučaj da se Pablo probudi, zaključao je vrata iznutra i izašao kroz prozor ostavivši upaljenu svijeću da izgleda kao da je ondje.
Nakon prve čaše došla je druga, a nakon nje treća i još mnoge druge..
Pjevao je sa svojim društvom kad su ispred vrata bara prošli vatrogasci uz zvuk sirene. Manuel nije povezivao taj događaj s onim što se zbivalo dok idućeg jutra nije teturajući došao kući i ugledao okupljenu gomilu na ulici..

Samo pokoji zid, i neki alati spasili su se od požara. Sve drugo je uništila vatra. Od Pabla su našli samo par nagorjelih kostiju, koje su pokopali na groblju ispod ploče na koju je Manuel dao isklesati:
"Učinit ću to, Pablo, učinit ću to."
Manuel je ponovno sagradio tesarsku radionicu. Bio je lijen, ali sposoban, i ono što je naučio od Pabla bilo je dovoljno da spasi posao. Uvijek je imao osjećaj da ga Pablo odnekud promatra i hrabri. Sjetio bi ga se pri svakom postignuću: na vjenčanju, pri rođenju prvog djeteta, kupji novih strojeva...

500 km dalje Pablo, živ i zdrav, pitao se je li bilo ispravno lagati, varati i zapaliti onu tako lijepu kućicu samo da spasi mladića.
Odgovorio je sam sebi da je i nasmijao se pri samoj pomisli kako je seoska policija zamijenila svinjske kosti s ljudskima... Njegova nova tesarska radionica bila je malo skromnija od prijašnje, ali već je bila poznata u selu. Zvala se "Osam".


Image and video hosting by TinyPic

Katkad nam život oteža pomaganje dragom biću. Ipak, ako se zbog nečega vrijedi suočiti s poteškoćama, onda je to zbog toga da pomogneš drugomu. To nije nikakva "moralna" zadaća, ništa slično. To je životni izbor koji svatko može odabrati u trenutku i smjeru koji želi.

Svaki put kad susretneš one koji su zadivljeni sobom, nemoji ih mrziti: imaju dovoljno problema sami sa sobom.
Svaki put kad uhvatiš sebe u kukavičkom, podlom ili niskom ponašanju, iskoristi priliku da se upitaš što ti se događa... I otkrit ćeš da si Ti negdje usput pogriješio.

Image and video hosting by TinyPic

Neurotičar ne treba terapeuta da ga liječi ni oca da ga čuva. Samo mu treba učitelj koji će mu pokazati na kojem se dijelu puta izgubio.



- 13:43 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 17.12.2008.

Nije li ovo vrijeme za priču?

Image and video hosting by TinyPic

"Što će drugi mislit ako ne odem na sastanak? Ako ih ne budem pozorno slušala iako me boli briga što imaju za reći?"
"Što će drugi mislit ako ne budem pokazivala zahvalnost prema onom čovjeku kojeg sam smatrala vrijednim prezira"
"Ako olako odbijem molbu koju jednostavno ne želim ispuniti?"
"Ako si priuštim luksuz da radim četiri dana tjedno odbijajući zaraditi više novaca?"
"Ako odbijem prestati pušiti sve dok to ne budem mogla učiniti spontano?"
"Ako..?"

Sustav je strog prema čovjeku. Pojedincu.
Treba deaktivirati zamku koja nam je postavljena još dok smo bili djeca: Predodžbu duboko ukorijenjenu u nama i ona je dio naše kulture:

Vrijedno je samo ono što se postigne naporom.

To je bullshit. Da prevedem? Sranje. To jednostavno nije točno...A ipak strukturiramo svoj Život kao da je to nepobitna istina.

Uđe čovjek u trgovinu s cipelama i priđe mu ljubazan prodavač:
"Kako vam mogu pomoći, gospodine?"
"Želim par onakvih crnih cipela kakve stoje u izlogu."
"Naravno, gospodine. Da vidimo.. 41 je li tako?"
"Nije, 39 molim."
"Oprostite, gospodine. Već 30 godina radim ovaj posao i vaš je broj sigurno 41. Možda 40, ali nikako 39."

Prodavač izvadi onu čudnu napravu kako bi izmjerio noge pa sa zadovoljstvom objavi:" Vidite, rekao sam vam: 41."
"Recite mi, tko će platiti cipele? Vi ili ja?"
"Vi."
"Dobro. Možete li mi onda donijeti 39."

Prodavač ode potražiti 39 i putem shvati da su cipele sigurno dar.
"Gospodine, izvolite: 39, crne."
"Možete li mi dati žlicu?"
"Obut ćete ih?"
"Da, naravno."
"Za vas su?"
"DA! Možete li mi donijeti žlicu?"

Žlica je bila nužna da ta noga uđe u tu cipelu. Nakon mnogih pokušaja i smiješnih položaja, mušterija uspije ugurati nogu u cipelu. Uz jauke i gunđanje napravi nekoliko koraka preko tepiha, svaki teže od prethodnoga.
"Dobro, uzet ću ih."
"Da vam ih zamotam?"
"Ne, hvala. Ostavit ću ih na nogama."

Mušterija izađe iz trgovine i prohoda kako je mogla tri ulice dalje do banke u kojoj je radio. Posljepodne, nakon što je proveo na nogama više od 6 sati, lice mu je bilo izobličeno, oči crvene, a suze su mu obilno curile iz očiju. Negov kolega se zabrinuo za njega.
"Što ti je? Nije ti dobro?"
"Ma to je zbog cipela."
"Što je s cipelama?"
"Stišću me. Dva broja su manje od moje noge."
"Čije su?"
"Moje."
"Ne razumijem. Ne bole te noge?"
"Otpadaju mi."
"Pa?"
"Objasnit ću ti. Ne živim život pun velikih užitaka. Zapravo, u zadnje vrijeme imam malo ugodnih trenutaka."
"I?"
"Ubijam se u ovim cipelama. Patim, to je točno... Ali za nekoliko sati, kada dođem kući i izujem ih, možeš li zamisliti kakav ću užitak osjetiti?! Kakav užitak!!!"


Čini se suludim?
I je... I je.
To je u velikoj mjeri naš edukativni uzor.

Zato:
Mislim da ne postoji ništa doista vrijedno što se može postići naporom.
Napor... donosi konstipaciju. (stanje kada osoba ima rijetke, tvrde, oskudne i suhe stolice, ali i promjenu u rutini pražnjenja crijeva, vrlo često praćenu osjećajem nepotpuna pražnjenja)

Image and video hosting by TinyPic

Gurate li noge u tuđe cipele... ili tražite svoj broj?
Molim Vas..uložite tek toliko napora da nađete cipelu koja vas ne žulja, tada nećete trebati ulasgati nikakav napor da preživite dan.. i nećete žuljati ljude oko vas.

- 14:12 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 16.12.2008.

LUNJO... nakon toliko godina... Evo što je ostalo... osim pjesme.

Image and video hosting by TinyPic

Ti. osoban. Realan. Ispravan - kao i uvijek. Bilježnica koji smo zajedno ispunjavali sitnicama, maleni spomenar na točke.. I ona tvoja slika. Slika posvuduša. Slika koja se selila sa zida na zid, svake tvoje djevojke. Ponekad pomislim da si napokon pronašao sreću i ženu svog života zahvaljujući tome što sam zadržala tu spornu fotografiju. Tako ispadam dobrotvor naughty .. Nije to samo ironičan zaključak.. jer da mi je na tren dana moć da preuzmem nešto loše da bi netko bio sretan.. Ti si jedan od onih za koje bih to učinila. Bez kolebanja.
Dao si mi sve. I dao si mi sebe, iznad svega. I niti jedna loša misao nije i neće od mene krenuti prema tebi. Vrijeme je Božića i blagoslova i vrijeme kada se sa smješkom zadnjih 13 godina prisjetim tebe. Uvijek. Spontano i snažno. Ovo je vrijeme nalik Tebi. Kad bi te vrijeme moglo opisati.. Tvoj Duh.. onda je to definitivno Ovo vrijeme. Duh Božića. Ne ovaj materijalni i potrošački. Ne, nikako. Nego onaj pravi, pozadinski Duh Božića. Ispunjen toplinom. Zajedništvom i praštanjem. Otkupljenjem i ljubavlju, tišinom i nježnošću.
Gotovo da te vidim u onom tvom spornom džemperu, s naočalama visoko na nosu i dubokim svjetlim pogledom koji se smije. Stvarno si ispunjavao prostoriju svojim ulaskom. Miris naranči, Istre i dalekih cesta.. Da te opisujem samo jednom riječju, ta riječ bi sigurno bila: Spokoj.
Ne viđam te. I nemam potrebu da te vidim, ali sjetim te se kao što te se sada sjećam i dosta mi je da znam da postojiš, ne tako daleko i da si sretan. Možda i nisi. Ne pitam. Želim vjeraovati da jesi i vjerujem. Kad te zamislim uvijek si u toplom domu punom ljubavi i igraš se na podu sa svojom malom kopijom. Pobjegne mi osmjeh pred tom scenom. Zaslužuješ baš takav svijet, ti stara lutalico.
Pustolov i igračka vjetrova sa najdubljim korijenjem... koji priprema najbolju leću.
Probala sam ju napraviti toliko puta da je prešlo u nebrojivo i nikad... fali tvoj magični sastojak.
Odustala sam. U tome sam dobra. To je čak i Vir znao. Đukela stara..
Od svih navika stečenih s tobom samo džem od naranče mi je ostao.
Ali od svih Ljubavi koje si mi prenio nijedna se nije potrošila... samo su ojačale, učvrstile se na dobrom temelju koji si Ti postavio..
I na tome Ti zahvaljujem... Eto Luka, to je ostalo na kraju... Zahvalnost.

Image and video hosting by TinyPic

Uvijek si se razlikovao.

Lunjo, tvoj stari kofer
opet miriše na sive ceste
a tvoja soba na mandarine
i pržen kesten
i toplo je tu,
tu ispod tvog krova
o, dobro je tu,
u zamku iz snova,
pa sretna ti Nova

Lunjo, sad cu ti reći
i vise nikom i više nikad
svako je od nas ponekom sličan
al' ti si unikat

pročitas me, znam, od slova do slova
prećutis to, znam, ko pametna sova
pa sretna mi Nova

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron
ti si tanin, taj retki začin
koji daje poseban ton
ti si mali carobnjak
koji donosi spas
a svi ti pajaci na pokretnoj traci
nek žure bez nas

Lunjo, ako me traže
ti slaži da sam odavno mrtav
spusti roletne i navij sat
na sredu, četvrtak
a napolju mraz i magla i zima
a napolju mrak, al' ovde sve stima,
od kad tebe imam

Image and video hosting by TinyPic

- 10:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.12.2008.

Nekada, ne znajući zašto povrijedimo neke ljude.. nesvjesno, nenamjerno i usputno...

..al to da to činimo nesvjesno to mi je zastrašujuće. Kao da to netko drugi tada živi, govori i djeluje kroz nas.. A kada se povuče nađemo se slomljeni na podu u čudu, pitajući se: Šta je to bilo i tko je to bio?
Dešava mi se to s vremena na vrijeme, razlika je samo u oblicim i intenzitetu.
Rješavam posljedice i saniram nanesenu štetu koliko je to moguće. Isključujem misli i emocije i čekam da prođe i tražim poantu...dislociram se.
Osjećaj je predpostavljam nalik osobi koja se suočava sa štetom nakon vremenske nepogode.
Učim se ispričati i priznati pogrešku, ali i najtežu lekciju učim: dozvoliti i prihvatiti mogućnost da ne bude oprošteno, a da se s tim ne poistovječujem.

Image and video hosting by TinyPic

- 10:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 12.12.2008.

Nisam umorna?

Jesam. Trči vamo, trči tamo.. I potrošila sam se brže od..najbrže trošive stvari. A kad sam ovako umorna naglo i nekontrolirano postajem cmoljava i cendrava i nježna. I ova kiša vani mi baš i ne pomaže.
Rijetko se tako osjećam, ali kad da onda mi bude gotovo nemoguće objasniti si..da će proći.
Jer ovo su trenuci u kojima bi nekog da s tobom šuti... a to je najteže. Čudno imam toliko ljudi, divnih, šarenih, lepršavih... ali nitko od njih nije netko s kim mogu samo šutjeti. Samo se uvalit negdje između trbuha i prsa i šutit...
Previše sam trčala na sve strane i da ne lažem uživala pri tom.. ali sustiglo me.
Ane sam odvezla na bus, porješavala sam sve oko listi, koverti i pozivnica silnih na premijeru. Pokisla do kože tri put..jer naime nema nikog drugog tko bi napravio neke fizičke poslove..jel, al neka ..privatna i besplatna teretana :) i sada kad trebam krenuti prema kući sjedim i pišem tu jadikovke..jer moram baki i biti s njom dok ne dođe mama jer je ona u takvom stanju da sama ne može biti. Dara treba prošetati..al danas mi je i to teško. Treba odradit dramsku..a ne želim odrađivati nešto što mi je inače ljubav.
Napad emocija. Znam.
Sada bi razum trebao nadvladati. I to znam.
Vrijeme je za primjenu naučenog...ok.
Ali meni se trenutno ništa ne primjenjuje. Prije bih rekla da mi se plače. Nemam vremena ili se samo tako osjećam..
kao da nestajem..

Image and video hosting by TinyPic

Ok. Par dubokih udaha i kreni.
Izbacila sam to van i sad je dosta. Šuma i kiša su ljekoviti uvijek..provjereno. Topla kava ili možda vino..cimet, klinčići.. lagano, lagano. A onda bez osjećaja krivnje doma. Nema me na dramskoj Zoka, mada te mrzim razočarati. Ali dugujem si stanku.. i trebala bih se naučiti nositi već s tim razočaranim očekivanjima drugih od mene i s popratnim osjećajem krivnje koji se kod mene uredno pojavljuje kao vjerni pratilac..ali neke lekcije neki ljudi stvarno teško nauče..polako... Misli u ler... Nisam Remorker...Pa pa..mah mah šlepovi..

- 14:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.12.2008.

Nije tuga... a ni D-mol..

Image and video hosting by TinyPic

Zapravo ovo je pravi današnji post.. onaj jedan je odgovor na jedno polupitanje. Kada imam i vodim osobne bitke..one u glavi, srcu ili čemu već.. ja pišem. Taj čušpajz svega i svačega završava ovdje. Lakše vidim situaciju kada ju stavim na papir, a svaki savijet ili sugestija ili različito ili slično mišljenje onda na moju sliku stavlja svjetlo koje mi daje svaki put neki novi uvid i sigurno neku novu perspektivu.
Otkrila sam o sebi da puno više pišem kada sam sjetna ili u nekom od tih magličastih raspoloženja.. izgleda da tada riječi nalaze put same. kada sam dobro, pišem puno manje.
Sada sam dobro.
Ne obraćam pažnju na sitnice koje bi me mogle rastužiti i ne dajem im vrijednost veću od one koju zaslužuju.. a zaslužuju prolaznost - zato ih puštam da odu. Ali sada učim jednu važniju lekciju isto se tako postaviti i prema sretnim trenucima.
Jednog dana me jedan pametnjaković pitao nešto tipa: " A dobro, a zašto ti kad neko napravi nešto loše za to kažeš da je postupak a ne osoba, ali kad je nešto dobro.."nije ovo citat, jer zaboravila sam kako je on to točno sročio (a bilo je bolje od ovoga)..ali ubrala sam nešto drugo.. nešto što mi je dugo vremena promicalo...
Kada želim zadržati trenutak u kojem sam beskrajno sretna ili neki postupak privežem uz neku osobu..otvaram si prostor da ako mi taj trenutak ili tu osobu uzmu ili ona ode ili se već desi šta ti ja znam šta..Što se uredno dešava ja bih kao posljedicu svog očekivanja ili navezanosti zapravo bila glavni krivac što eto kao posljedicu toga osjećam prazninu...
I nisam sigurna da sam ovo objasnila..no to je zato što ni meni još ta puzzla nije skroz sjela.. sada tek nazirem dio slike kojem pripada.. no još nije baš jasan prizor.

Ovo je glavna lekcija koja se nazire:

Image and video hosting by TinyPic

- 18:56 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Dopusti da šutnjom ti ispričam...

Image and video hosting by TinyPic

- 18:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 05.12.2008.

Pleši, pleši, pleši... izvadak, obradak..dak u svakom slučaju..te volem..ni to što te tolko volem.. ne volem.. takva ni je narav...

Uopće nisam čudna. Zbilja tako mislim.
Možda se može reći da nisam sasvim obična, ali čudna nisam.
Ja sam na svoj način krajnje poštena. Sasvim sam prava. Prava kao strijela.
Postojim kao ja, neizbježno i sasvim prirodno. Budući da je to očita činjenica, meni je svejedno kako me ljudi doživljavaju. Kako će me drugi razumjeti, to je problem koji me se ne tiče. Zapravo, to nije moj problem, to je njihov problem...moj problem je hoću li se i ako več hoću onda kako ću se s time nositi.
Neki ljudi misle da sam gluplja nego što zbilja jesam, drugi, da sam proračunatija nego što doista jesam. Neki opet misle da sam pametnija nego što jesam.. a sve ovisi samo o njihovoj percepciji mene... Ali ja ne marim. Jer ja samo jesam..ono što jesam. Ni pametna, ni glupa ni etiketirana kako god. Pri tome, izraz «nego što zbilja jesam» samo je stvar usporedbe s predodžbom koju imam o sebi. Po njima ja sam zbilja glupa, odnosno, proračunta sam, odnosno... Nije me briga što misle. Meni to ne smeta.
U svijetu nema nesporazuma. Postoje jedino razlike u mišljenju. A ovo je moje mišljenje.
S druge strane, ima ljudi koje privlači ta ispravnost u meni. Veoma ih je malo, ali sigurno postoje. Oni (ili one) i ja najprirodnije se privlačimo, pa se i udaljavamo, nalik na dva planeta u tamnom prostranstvu svemira.
Priđu mi, uđu u moj život, a onda jednog dana odu. Netko od njih postane mi prijatelj, ljubavnik, čak partner. Netko mi postane i neprijatelj. No, u svakom slučaju, svi odu. Odustanu, ili se razočaraju, ili zašute (kao kad odvrnete slavinu, a ništa ne izlazi), a onda odu.
Moja soba ima dvoja vrata. Jedna su ulazna, druga izlazna. Među njima nema zamjenjivosti. Na ulazna se vrata ne može izaći, a kroz izlazna se ne može ući. Tako je predodređeno. Ljudi ulaze na ulazna vrata, a izlaze na izlazna. Postoje razni načini na koje ulaze i razni načini na koje izlaze. Neki su izlazili da bi ispitali nove mogućnosti, a neki da bi uštedjeli na vremenu. Neki su umrli. Nitko nije ostao. U sobi nema nikoga. Tu sam samo ja. I stalno sam svjesna njihove odsutnosti.
Svjesna sam ljudi koji su otišli. Čujem riječi koje su izgovorili, njihove uzdahe, pjesme koje su pjevušili, kako lebde poput prašine u kutovima sobe.
Sve mi se čini da je slika koju su imali o meni bila točna. Upravo zato su dolazili ravno k meni, a onda na kraju odlazili. Prepoznali su ispravnost u meni, prepoznali su tu meni svojstvenu iskrenost (ne mogu se sjetiti ni jednog drugog izraza) kojom sam nastojala sačuvati tu ispravnost. Povjeravali su mi se, otvarali i dušu. Svi su uglavnom bili nježni. Ali, ja njima nisam uspjela ništa pružiti. I da sam uspjela, ne bi bilo dovoljno. Trudila sam se pružiti sve što je bilo u mojoj moći. Učinila sam sve što sam mogla. Ali, na kraju ipak nije išlo. A onda bi oni otišli.
Naravno da mi je bilo teško.
Zašto mi uvijek u ruci ostane nečija klonula sjena? Zašto? Ne znam.
Premalo podataka.
Eto zašto nikad nema odgovora. Nešto nedostaje... dosta je.

Image and video hosting by TinyPic

- 14:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.12.2008.

Sve dođe na svoje.. odavno pravila znam..

I sve ima svoje vrijeme.
A ovo je meni vrijeme mira i sreće, spokoja i radosti i samo slučajno se poklopilo sa dolaskom blagdana.
Ponovno radim u kazalištu, ali za bolju plaću. Šef se trenutno prema meni odnosi korektno i čak uspjevamo dvostrano razgovarati... Ponekad čak pokazuje znakove razumjevanja. Uspjeli smo ostvariti odnos na nekom kvalitetnijem nivou.
Jučer sam se odselila. Nisam očekivala ali ispalo je sve to jako emotivno. Mama se rasplakala, a onda sam se skrivečki i ja i nekako je stan ostao faličan i polovičan a još nisam ni pola stvari odnjela. Mama i baka su samo išle za mnom i pitale šta mi još treba, kao da maltene odlazim tko zna kud, a ne dve tramvajske stanice dalje.
Ne želim ni pomišljati kako bi to izgledalo da sam otišla u Češku kako je bilo planirano?
Ali moj Dom nije mjesto... moj Dom su ljudi.. i zato ostajem tu.
I sretna sam i mirna radi konačnosti te odluke... Što ne mogu reći za svog Oca.
Volim te tata. Ali ovo je moj život, i posljedice mojih odluka će jednog dana sjesti na moj račun.. A ja svoj račun želim plačati sa spokojnim smješkom... što je u mom slučaju moguće samo ako odluku donesem srcem.
Nije mi lako reći ti ne i ponovno te razočarati... ali razočarati samu sebe mi je potpuno ne prihvatljivo. Vidiš da nisi imao očekivanja prema meni možda sada ne bi bio razočaran, nego ponosan... ali...
Sve mi nekako poprima jednu notu... mirisnu i plesnu notu.. nekog valcera koji se svira tiho kao da pristiže iz neke nepoznate daljine i sa sobom nosi miris cimeta, klinčića i pečenog kestenja. I moje srce pleše u tom ritmu... lagano...lagano..
Image and video hosting by TinyPic

Pjevušim već danima:
Dance me to your beauty with a burning violin
Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in
Lift me like an olive branch and be my homeward dove
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love

Oh let me see your beauty when the witnesses are gone
Let me feel you moving like they do in Babylon
Show me slowly what I only know the limits of...




- 11:52 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se