one love one life

Božićna priča. Čazma. Puhovi, Đogići, Sanja i ja. Priča. Glavno da smo nas četiri skupa gdje god..meni je božićna priča. I bilo je lijepo.
A onda kad su obitelji otišle kućama Sanja i ja smo bile spremne za van. Sandra nam se pridružila. Princ student. Balašević, Bajaga...sa vrata na prve taktove znam da sam ću uživati..barem što se glazbe tiče..
Ulazimo u drugi dio i već s vrata..srce zastajkuje...staje.
Nije on.

Sjedamo. Sanja ga uočava. Gleda me. Dajem joj znak s očima da sam ga već vidjela.
"Tvoj tip."
"Moj.", odgovaram suho.
Muzika nestaje.
Trudim se pratiti. Ne ide. Pogled se lijepi za njega i on se okreče.
Oči u oči. Prelazi preko mene i vrača se u sekundi, brzinom munje. Gleda me i znam da me je uočio. Ne miče pogled... ja mičem svoj.
"Hm.. vidim da te je uočio.", primječuje Sanja
"Je."
Sandra ulazi, sjeda uz bujicu riječi, naručuje cugu. Živjeli.
"Opa!!" uočava ga. Dok joj se ruka zaustavlja u zraku gleda me upitno.
"Znam."

Društvo u kojem se nalazi je veliko, spojili su stolove, nečiji je rođendan. Vesele se. On zna riječi svih pjesama, najglasniji je. Smije se. Njegov pogled svako malo prelazi preko društva prema meni.
Pravim se da ne vidim.
"Šta ćeš napravit?", pita me Sanja
"Ništa."
"Kako ništa, ne prestaje buljit u tebe!! Zgodniji je.."
"Nije."
"Češ mu prići?"
"Prići će on meni"... Djeluje umišljeno? Nije. Samo znam. Sa 30 godina naučila sam osjetiti takve situacije.

I bliži se zatvaranje birca. I pjesma za kraj. On sjeda, sasvim slučajno tik do nas.. Da, to je tren.
Progovara. Gleda me u oči.
"Kuda ćete dalje?"
Razgovor je pokrenut.
Pruža mi ruku, izgovara ime...

Curi od jutros od četir' i pet,rešilo nebo da potopi svet...Nad gradom danima vise iste kulise.

"Vidimo se u Žabcu."
"Vidimo se."
Odlazimo u Brazil.



Zašto? Jer um je jedno, a srce nešto sasvim drugo.
Nije imao šanse. Nisam ja njega vidjela... Nije On bio On.. bio je tek prokleto nalik.
Bolje je niti ne započeti takvu priču.