one love one life

petak, 28.11.2008.

Razbacani mozaik.. puta u unutrašnjost...sebe.

my way - Frank Sinatra
Image and video hosting by TinyPic

Ljepota od koje zastaje dah. Opasnost i zadivljenost.. znaš da je opasno ali želiš zagrliti tu ljepotu. Približiti joj se.
Pogledajte te oči... One govore. Više od svih riječi govori pogled. A najljepši pogled je onaj koji je namjenjen samo tebi.. Posebno ako se radi o biću koje ne gleda sve tim pogledom... nego ga čuva za tebe.

Image and video hosting by TinyPic

Sunce u prosincu. Prizor od kojeg zastaje dah..koliko god djelovao zaleđen. Mir. Tišina. Spokoj. Tko želi ovu sliku u sebi? Stanje budnosti. Potpuna prisutnost Duha. U gradu smo opasno lišeni ovakvih prizora.
I opasno smo lišeni tog stanja u nama. Mir je kad vidiš smiraj i znaš komu treba zahvaliti.

Image and video hosting by TinyPic

Partner. Suputnik. Kao jedan. U malom brodu, na velikoj Rijeci koja eto samo djeluje mirno. Ne podcjenjujmo Rijeku i njene virove, skrivene rukavce, oseke i plime. Njen ples sa vjetrom i dogovor sa kišom. Osluškujmo je. Kažu da treba ne prepustiti se struji... da treba plivati uzvodno... Ne prepustiti se.. Ja mislim suprotno prepustimo se.. ali upoznajmo ju... Poštujmo ju. I vjerujmo joj.
Odbacila sam sve one male gluposti na koje sam se znala žaliti i zbog kojih sam se brinula. Spoznala sam koliko je to nevažno u životu. Život – dar života – to je ono što je važno.

Image and video hosting by TinyPic

Svaki oblak.. ima svoju svrhu i smisao.. bez obzira koji je vama ljepši, draži, poželjniji.. Svaki ima sve što mu je potrebno i savršen je baš takav kakav je.. Jasno je kud ovo vodi? Svaka osoba.. baš svaka osoba..

Image and video hosting by TinyPic

A za to je potrebna Sloboda.. Za što? Za to gore navedeno.. svi mi jesmo u svojoj biti savršene individue.. ali svi ne živimo svoju savršenost. Svi si ne dopuštamo da budemo individue. Svakog od nas guše neki njegovi privatni strahovi, neke tko zna čije fobije, klišei i uvjerenja. Pogledajmo. Tko je od nas zastao i zapitao se u što ja istinski vjerujem.. Da li je to moje istinsko uvjerenje.. ili ću svim srcem, svim umom i svim bićem svojim braniti uvjerenja koja su mi rekli da su točna.. ili u njih vjeruju neki ljudi poput kojih bih ja htjela biti.. Nekada su ljudi sve samo ne slobodni. Pogledam ovog konja i pomislim njegova bijela fleka je savršena, posebna.. Izdvaja ga od drugih.. Čini ga posebnim.. Ali da li bi ja htjela imati posebnu bijelu fleku? Recimo da u mojoj tamnoj kosi raste oveći potpuno bijeli pramen... da li bih mislila da sam posebna??? Znate li da su vaši tzv. nedostaci vaše posebnosti? Tretirate li ih tako? Trčim li slobodna s vjetrom?... Ako ne - nisam li fulala smisao. Promašila cilj... Samo se pitam... Ne napadam nikog.

Image and video hosting by TinyPic

To je moj put. i nekada se stvarno osjećam nedoraslo i nespremno da hodam njime, ali opet zadržala sam bezbrižnost dijeteta, i sigurnost da ljubav uvijek nađe put i da sam na tom putu sigurna i zaštićena jer ima Boga ma koje mu ime dali i vjerovali vi u njega ili ne... Jer sve je u redu dok On vjeruje u nas.

- 10:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.11.2008.

živim...

Image and video hosting by TinyPic

- 12:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.11.2008.

Ta Ljubav... kako to Paul stručno kaže...

..Ta priča se mora dokončati.
Pa kada se sve ispripovjeda i ponovi tisuću puta, kada se mjesta koja sam posjetila, trenuci koje sam proživjela, koraci koje sam zbog njega poduzela pretvore u davna sjećanja, ostat će samo čista ljubav. Neću osjetiti da nešto "dugujem", neću misliti da mi je potreban jer me samo on razumije, jer sam se navikla, jer poznaje moje mane i moje vrline, jer zna što volim jesti prije spavanja i što radim kad se probudim, jer zna moje nezaobilazne jutarnje šetnje, omiljene knjige. Sve će nestati.
Ostaje Ljubav što pokreće nebo, zvijezde, ljude, cvijeće, kukce, sve nas prisiljava da hodamo po zaleđenoj površini vode, ispunjava nas veseljem i strahom, ali svemu daje smisao...

Image and video hosting by TinyPic

- 15:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 14.11.2008.

zore uz pjesmu, dva PSa. i jedan za Anu Fabris.

Every day is so wonderful.
Wonderful.. Ful of wonder...Volim tu Riječ.. Pun čuda. Svaki dan je PUN ČUDA.
Da li sam ja toga svjesna? Svaki dan i u svakom trenu jednog Dana?
Da li je taj tren, ako ništa drugo a ono samo to što dišem ČUDO dostojno slavljenja i dovoljno da budem ispunjena radošću i zahvalnošću.. Trebalo bi biti.
Ali makar tek na momente ja sve češće JESAM toga svjesna, to još uvijek nije moja konstanta i moje stalno stanje.. Trajno stanje. Sranje...
Jer evo baš TO moj mozak radi... Servira mi riječ, miris, pokret... prizove neku sjetnu melodiju, privuče iz dubine neko zamrznuto sjećanje... i Hop...već sam u zamci.
Ili još gore na platnu mojeg unutarnjeg kina zaplešu slike.. Neostvarene a lako ostvarljive, jednostavne, moguće, bliske.. a opet daleke poput zemlje o kojoj sam čula i sada samo sanjarim.
Nevjerojatno je koliko snage trebaš da se vratiš sa tih putovanja.
I ne znam što je teže: kada se vraćam iz prošlosti koju nisam uspjela zadržati... Koja mi je izmakla nekako lako poput pijeska.. Znate li onaj trenutak kada ste poželjeli da SADA.. evo BAŠ SADA Svijet stane? Svijest da je BAŠ SADA to TO i da nikada niste bili sretniji.
Sjećam se jednog jutra ispred Croatie na Rivi. Stajali smo vani. Sunce je bilo spremno za jutarnje umivanje. Noć je završavala i trebalo je ići kući. Trebalo velim. A mi? Mi smo stajali nepokretni. Svi. Tako nas je našlo jutro. Sleđene, na jednom mjestu. Nitko da krene prvi. A znaš, imaš ONAJ feeling... Još tren i gotovo. A sve u tebi vrišti: Ne!!! I ne daš, nekako ne daš da ode.. Mi smo doista bili dobri u krađi vremena. Obično bi se s nekom klapskom pjesmom na usnama spustili do mora..pod grad. I Grad kakav je nekako bi nam čuvao leđa i mi bi bili sigurni... Ili smo se samo tako osjećali.. ne znam. Ja bih uglavnom pjevušila sasvim tiho jer sam uživala u njihovim glasovima, u tome kako se nekako savršeno nadopunjuju, tri različita glasa..jedan savršen zvuk. Standardna jutarnja postava: Auer, Pereza, Pero i ja. I Otok, nikako ne smijem zaboraviti Otok..jer on je zapravo naša kulisa. Sunce koje se rađa..za nas, pred našim očima i Ljubav. Uvijek je bila Ljubav, ali tada u tim zorama uz pjesmu bilo je još nešto: povezanost, trenutnost, sigurnost, ..
A danas kad se sjetim tih zora, osjetim onaj isti osjećaj kao i tada to jutro dok smo stajali ukočeni. Kada sam pogledala u Peru i znala: da, evo to je TO: Živim i ZNAM da živim. Dišem i ZNAM da dišem. I volim... nema sumnje.. ni mrva.
Ali baš kao što tada nisam mogla poput Mojsija podignuti ruke i zaustaviti neminovnost vremena... Tako ne mogu ni sada lagano se vratiti iz ovakvih nazadnih putovanja, u sadašnjost u kojoj više nemamo NAS.
Zahvalna sam što sam to imala. Jesam. No sadašnjost mi izgleda nekako, prohladno, vjetrovito, maglovito i ej... ajd da ne lažem: šuplje.

A opet kad odlutam u budućnost... povratak nije ništa lakši. Da vi samo vidite kakav sam kreator!!!! Svijet se šepuri u žutom..baš.. i naravno kad se vratim uredno me izšokira koliko tonova može da ima ta Siva.

Ne predajem se sivilu. Svako jutro otvaram oči i nasmijem se. Tu sam? Još? Koje li časti!!
A dok god sam tu učim ne odlaziti, nego biti tu i koristiti te šarene boje koje su mi dane.
Uvijek na umu imam Ljubav. Stići tamo moja je sudbina. Ali sada ne ubrzavam samo putovanje..jer ono, samo putovanje i jest smisao i dar od nje same. Bez Nje ne bi ni krenula na put. Koristim svoje boje i bojim sve oko sebe:
Samo želiš da te netko sasluša.. treba ti uho?...vidi, IMAM!
Misliš da ne vrijediš, bilo bi dobro da ti netko kaže: Vrijediš i volim te....za to služe usta?...vidi, IMAM!
IMAM i ruke...hm, možda služe za zagrljaj?
IMAM noge.. koje me možda odvedu na mjesto na kojem netko usamljen čeka posjetu.
SVE IMAM... i SVE SVOJE NOSIM SA SOBOM :)... kakvog li čuda!!

Kamo god išla sunce neće uvijek sjati.. Kao što naše zore uz pjesmu nisu trajale vječno..
Ali i te zore i sunce ja mogu nositi u sebi i mogu me grijati iznutra i to je moje zauvijek..ili bar dok je mene. I ugrijana njima mogu stvarati neke nove zore i nove osmjehe sve dok dišem.
Samo trebam ispuniti prazninu, pronaći dio slagalice koji nedostaje u mojem srcu... vidjeti cjelinu i usuditi se UVIJEK biti svoja, biti i prihvačena i odbačena, i biti voljena i ogovarana, biti drukčija i biti sretna bez obzira na okolnosti.

Želim donositi osmijeh ljudima koji su oko mene, koji su mi dani. Želim da ZNAJU da mogu biti ONO ŠTO JESU jer baš takvi oni u meni bude cijelu paletu boja i raspoloženja:
od raznježenosti (roza), neke tihe radosti (svjetlo zelena), do tuge koja potresa tijelo (siva-tamno, tamno siva)...

Prave su boje dodali... I Vi danas.. prave boje dodajete...

Život je satkan od tragova koje za sobom ostavljaju drugi...
(A kakve boje ja dodajem, kakvi su moji tragovi.. to je put kojim mi valja krenuti.)

PS: Zvuk razbijenih iluzija je identičan zvuku razbijenog stakla.
PS: Zahir na arapskome znači onaj kojeg je nemoguće ne primjetiti. Nešto ili netko tko nam, nakon što ga upoznamo, malo pomalo zaokuplja misli sve dok se više ne možemo usredotočiti ni na što drugo. Možemo ga tumačiti kao svetinju ili kao ludost.... a ja to nazivala ljubavlju, pih..ode staklo!!! Dakle ostaje mi suočiti se sa svojom ludošću. Još jedna lekcija, a Fabi šta veliš?...i bubo hvala što si tu ovih dana, samo za tebe: PS I love you :)

- 18:45 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 11.11.2008.

Sretan rođendan Dane.. nakon toliko vremena.. ipak si bio moj prvi prijatelj i moja prva LJubav..

Mirno mogu pričati o Tebi, mogu sve ono što mi se prošle godine još činilo nemoguće... I opet sam puno naučila. Sve prolazi. Ako si ti prošao... A jesi.
I na kraju gle.. zahvalna sam na školi u kojoj si mi Ti bio učitelj.
Bio si dobar... Stvarno si bio dobar.

I opet ću se vratiti u prošlost, jer tamo leže odgovori koji mi trebaju danas. Što sam tada posijala danas raste, a što danas radim... no to je već stara priča. S vremenom se sve otrca, pohaba i nabora. Tako se i ta naša priča. Sjećaš li se one noći, kad si me vozio kući, nakon što si me pokupio mokru i izgubljenu? Rekao si mi da se moram oprostiti od prijatelja. Ja se nikad nisam uistinu oprostila od njega. Ono što nisi znao je da si Ti taj prijatelj. Dugo je trebalo...dugo, dugo.
Jer ti si mene kupio, budalo. Za smiješak, za kretnju rukom, za čašicu pića u tihom baru. Lijepo je bilo. Doviđenja prijatelju. Neću ti reći zbogom. Ja sam se oprostila od tebe, kad je to nešto značilo. Rekla sam zbogom kad sam te najviše voljela, kad je to zvučalo tužno i sjetno, i kad je oproštaj bio konačan.
Bio si mi najbolji prijatelj dok sam bila dijete. Znao si me satima netremice promatrati, i ja sam već tada povjerovala u to da me razumiješ bolje od ikoga. Da me razumiješ bez riječi. Kakva prljava zabluda. Smiješno. Imala sam tada 14 godina. Ti si bio snažan i vrlo hrabar dječak. Čini mi se kao da te vidim sada.. I ono što je tragikomično je da te zapravo u sječanje najlakše prizovem baš takvog.. Dok si još imao osobnost koju sam cijenila. Kasnije sam te toliko silno htjela doživjeti kao istog takvog muškarca.. koji će me zaštititi, biti mi sigurno utočište.. Aha, kako da ne. Kako se naglo, kako brzo izmijenila atmosfera među nama. Žudnja koju sam osjećala za tobom, strast koja se u meni probudila - sve je to sada netragom nestalo, sve kao da se dešavalo nekom drugom..

I eto ofucana lekcija je dovršena..

- 16:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2008.

Otkaz

Bit će ovo post bez slika.. jer ih još nisam prebacila i jer ga pišem na kompu na koji nisam navikla. Ovo je vrijeme promjena, a kuda će me one odvesti ćemo vidjeti. Samo znam da me nije nimalo strah.

Dugo vremena..zapravo mjesec dana (dugo dakle za osobu kojoj je trenutak jedinica za mjerenje vremena) on hoda po tom centru mrgudan, nadrkan i sve svoje frustracije istresa na sve oko sebe. Vječno nezadovoljan, lupa vratima, osmijeh ne samo da mu je nepoznanica, nego ga beskrajno nervira kad se drugi smiju.. Ne održava svoju riječ, a feeling za ljude je nešto što je kinesko pismo za mene.. hrpa nepoznatih znakova, koje bih doduše voljela razumjeti... ali eto ne dovoljno da si dam truda da ih naučim.

I tako jučer, u jednom trenutku ja duboko u sebi osjećam lavinu koja je došla do točke vrenja... i ...erupcija nije izostala.
Zašto niste ovo.. zašto ovo..zašto..I sve povišenim tonom. Dok on urla meni se u glavi odvija privatni monolog: Zašto mu ne odgovorim? Zašto mu ne kažem iskreno što mislim.. zašto..
I progovaram: Možete li molim vas sniziti ton?
Mislim to što je netko šef ne daje mu pravo da se postavlja iznad. Osoba je osoba i zaslužuje isti tretman kojim god se poslom bavila i na kojoj god poziciji bila-
Možda sam malo ne povezana, ali sve se to odigralo jako brzo.
Znala sam..ako sada izađeš gotovo je. I u trenu, u jednom jedinom trenu znala sam da je to to. Da je vrijeme da se krene dalje..

Voljela sam taj posao. Radila sam ga bez tereta, samo zato jer kazalište je moja ljubav.
Ali.. kao i u ljubavi treba znati otići kad shvatiš.. u dubini sebe shvatiš da to i nije to. Da te više ne veseli, nego boli. I ako ostaneš još samo tren.. dovesti ćeš se do točke..di ljubav nestaje.. a ja mislim da je ljubav vrednija od svega.

Ostajem bez posla u kazalištu, ali barem volim kazalište... Nisam došla do točke da kazalište povežem sa tim osječajem nezadovoljstva koje se počelo gomilati u meni.

Uzmi najbolje, i idi.

Osjećaj je sjajan. Znam da sam napravila najbolje i da sam donijela dobru odluku. Sigurna sam da će mi sljedeći posao biti s prijavom :)

- 14:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.11.2008.

Image and video hosting by TinyPic

Jeste li se ikad zagledali u zraku sunca nakon hladne kiše u šumi? Kad zraka sunca obasja kap vode u zraku, svjetlo se prelama u 7 duginih boja.. Kao što jedna bijela sunčeva zraka sadrži sve boje spektra, tako vjerujem da mora postojati nešto..netko.. TO neko stanje u kojem mi osjećamo Potpunost i Prisutnost.

Intuicija?!
Šta je to zapravo i koji joj je izvor.. Od kuda proizlazi? Kad nam govori, gotovo da ne postoji sumnja i uspravnost njezinih riječi. Ali kome mi to vjerujemo? Kome ja to vjerujem?

Koji to Unutarnji duh podiže nadu i optimizam u meni svakog jutra kad se probudim? Čak i kada čujem stvari koje me rastužuju. Trebalo mi se ovo jutro suočiti sa informacijom koju sam jučer navečer čula, ali za koju jučer nisam imala snage. Jutro je pametnije od večeri.. tako su mi bar rekli rolleyes
Dakle danas sam stala sama sa sobom pred informaciju:
Ljudi koje ti iskreno voliš i prihvaćaš se ismijavaju s tobom, na tvoj račun. ( i sve što već ide uz to..)

Prva reakcija:
Fizička bol u želucu, osjećaj nelagode i srama.

Druga reakcija:
Pusti to kako se sada osjećaš. Činjenica je da si dobila tu informaciju, ali tvoja je odluka kako ćeš na nju reagirati.
...Nisam više u grču i tijelo mi se opušta. Primječujem šumu oko sebe. Sada sam tu i ovdje i kakve ta informacija ima veze samnom? Da li ja ovisim o njihovom mišljenju?
Ne. Ali stalo mi je do njega. Zašto ti je stalo do njega? Jer mi je stalo do njih. Dakle, ako je tebi stalo do njih i njima treba biti stalo do tebe?...

Ne. Zapravo.. ne. (ali to ne umanjuje moju želju)..aha!!..tu smo..jesi ti to rekla: Želju?!
Formula je jasna: Želiš+dobiješ=sreća? Želiš+ne dobiješ= nesreća.
A što ako jednostavno ne želiš?
Onda nitko ne može manipulirati tobom... i odjednom me pogađa spoznaja, baš poput zrake svjetla u tami šume..

Image and video hosting by TinyPic

Zaključak
Ako su se i ismijavali, ja nisam ta koja sluša a još manje vjeruje u rekla kazala priče.
Ako su se ismijavali, možda sam im dala povoda za to.
Ako su se ismijavali, taj dug ide na njihov račun.
Ako su se ismijavali, onda je to samo loš postupak od strane ljudi koje volim.. A loš postupak ne znači i loša osoba.
I sve je to pod: ako..

Rezultat:
Bez tereta u novi dan.

Image and video hosting by TinyPic

- 09:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 04.11.2008.

Kao ljuta sam... pa..

Opet sam napravila istu stvar.
Koju?
Kolegica me zove ujutro: "di je onaj tvoj vulkanizer", odgovaram joj. Dolazim na posao, nje nema. Dolazi šef:"di je?" Ja navrat nanos izvlačim shituaciju.
Ona dolazi i priča dugačiju priču... U kojoj sam ja bila kod vulkanizera pa sam zakasnila i nisam znala di je ona.
Šef me gleda...
Ja šutim

Ja šutim.

Image and video hosting by TinyPic

Ja opet šutim. Uvijek to radim.
Zašto to radim!?!
To me najviše muči..koji je povod tome, od kuda to proizlazi..
Preuzeti krivnju i kad nisi kriv.
Šutjeti kad bi se trebao boriti za sebe?
Rebecca kaže: "Kad si dobra."
Nema to veze sa dobrotom. ... Prije sa glupošću.

To traje godinama. Od kada znam za sebe. Prvi primjer te vrste kojeg se sjećam je još iz vrtića.
"Tko je to napravio?"...nas 7 skupa.
Svi šute.
Hoće nas sve stavit u kaznu.
I ja izletim: "Ja sam."
Možda sam mislila da će i oni reči.. ali ne.
I to traje...
I boli.
A opet, znam da ću to napraviti ponovno...osim ako ne nađem korijen i ne sasjećem to u samom srcu stvari.

Prijatelj mi je jednom ostao dužan novac ljudima kojima nikako nije pametno ostat dužan. Saznala sam to od drugog frenda tek kad je ovaj osvanuo sav pretučen. Eto igrom slučaja poznavala sam ljude koji su mu posudili novac.. I otišla sam do njih. Ispričala im vrlo iskreno kako je taj novac bio potreban meni za abortus i kako mi je on ispao frend. Iz naklonosti prema meni, ostavili su ga na miru...a ja sam lagala.
Dugo mi se šaptalo iza leđa: "znaš što je napravila?"...a imala sam 15..
Da li vam trebam reći da taj dečko nije i nikako nije ispao moj prijatelj?

A ja i dalje ne znam zašto to radim.
Ovo na poslu nije prvi put.

Pokušavam iskopati koji me klinac u meni tjera na takve poteze i ne znam. Znam samo da mi se plače.

Zašto imam potrebu braniti sve osim sebe?
Zašto me nepravda najviše izbacuje iz normale i uvodi u stanje nekontroliranog bijesa..a opet sebi sama nanosim nepravdu?
Da li se panično suzdržavam od bilo kakve svađe? Mislim pa šta ako se netko naljuti na mene...ne bi bilo prvi put, jel?
Mislim ljudi nije li najnormalnija stvar na svijetu da se braniš kad nisi kriv?!
I koji k. onda samnom ne valja!!!!

Image and video hosting by TinyPic

Ako nađem ogovor, reći ću vam.
Ali sada... ovog trena, rekla sam što me mući pa makar ovako i smatram to napretkom. I sada dosta je kukanja jer je prelijep dan vani, i imam milijun razloga za smijeh.
Recimo: Jučer sam radila na Bahtama sa divnim ljudima i u divnom okruženju, Sanja me zabavlja svojim mističnim tipovima, Rebs i Mirjam mi kuhaju kavicu.. I selim se ito ako Bog da vrlo uskoro... al o tome drugi put.
Biti ću velika i samostalna.. napokon yes jel ... Sigurna sam da je zbog moje selidbe Dražen možda veseliji od mene same. Hvala ti Frende.

Image and video hosting by TinyPic

- 12:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2008.

Uvijek sam tvrdila da koliko god ja bila ljubitelj riječi ...da one nekada postaju neadekvatne.. i nekada se bolje izraziti tišinom..

ili slikama i tonom.. kad vam već ne mogu staviti miris da dođe do vas ovim putem..
portret mog zivota - Balasevic

Portret jel...

1.Trenutak je sve...

Image and video hosting by TinyPic

2. Istinska ljubav...

Image and video hosting by TinyPic

2. može biti i prema biću pjeva

Image and video hosting by TinyPic

3.Vrijeme sa sobom...

Image and video hosting by TinyPic

4. I.. Imati znači nemati ako to nemaš s kime podijeliti...:kiss:

Image and video hosting by TinyPic

Ne odrasti. Plesati na kiši i dalje.. i tada kada naizgled tijelo više nije sposobno za vratolomije.. Imati vremena za šetnju šumom, za stati i nasmijati se. Gledati u zalazak nakon toliko zalazaka i prepoznati koliko je nov i poseban..
Nikada ne želim zaboraviti smisao jer me životne okolnosti zatrpavaju svojim smećem.
Plešem zato.. jer čujem muziku života i kada mi zatvorite uši.
Image and video hosting by TinyPic

- 16:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se