one love one life

Kraj tjedna. Ali ovaj Kraj se potajno privuče poput bolesti, smrti... ili kvragu budimo iskreni svakog drugog Kraja. Neminovnost..
Kraj je neminovnost. I to je to. I to je Sve.
Jesam li Sretna?
U Trenucima. I zapravo je to Sve što imam. Trenutak ukraden od vječnosti bljeskom fotoaparata. Ali i opet sve što imam kada vidim tu fotografiju nije sam trenutak, nego tek Sjećanja. I opet je sve što imam tek sjećanje.
Uvijek ti govore "Živi život.", "Život je tu i sad". Ma, je li Prijatelju? Ma nemoj!!
Al ajde ti meni lijepo, molim te objasni KAKO se to živi tu i sada?!
Kako kada ti Demoni prošlosti dahću za vratom, a pred tobom zjapi bezdan već spomenute Neminovnosti?
Nada? Ostaje Nada.
Ma jel` ?! Koja to nada... Da ako se dobro uklopiš, ako se dobro pritajiš da će te nekako, nekim čudom nesreća zaobići. OK. Ja razumijem Zašto pristaješ na tu Iluziju. Ali meni je nekako Dosta.
Uz Život ne ide garantno pismo. A da ću se pritajiti u neku rupu... Jok... Ne ja. Ja u red takvih odluka neću stati.
"Moraš odigrati dobru partiju..."... da, to dobro zvuči i sve u meni se s time slaže. Ali Dačo ja još uvijek ne znam da li ju dobro igram, i ne znam dal ima ikog da mi to kaže. I da me uputi... a da me ne utupi.
Trudim se ne misliti. Ljudi, znate li kako je teško ne misliti??!!?
Borba. Jer ako samo krenem, ako prihvatim samo jednu malu misao koja se eto nekako provukla kroz rupu u ogradi... ode ... Sve samo ode... I onda nastupa Tuga. Tarrararam... "Evo me, došla sam i svi drugi osjećaji se povlače pred njenim visočanstvom. U jednom nepromišljenom trenutku, nekom - tom zločinu (mada evo jedan mi baš konkretno neda mira) jer oni su promjenjivi. Taj tren ti to može djelovati njidealnije. Ali kada se odmakneš par koraka i pogledaš unatrag.... Au. I evo rupa na ogradi... I ona je tu... mala misao... i Kraljica stiže.
Nikako da joj se poklonom.
Ne sviđa joj se to. Vodimo nekakav prešutni rat nas dvije već dugo. Nikada joj ne bih priznala da je jača, jer bi kapitulacija za mene bila neprihvatljiva. Ali lukava je Ona. Katkad pozove i Strah. .. A Taj Marsovac je opasan.
Servira mi tako neku D-mol pjesmu. Neku knjigu. Neku Tvoju zaboravljenu sitnicu... Servira mi slike stradanja, ratove i Ratoljubce koji me da priznam još više plaše od samih ratova.
Sve To još nekako podnosim...
Ali onda mi lukavica servira ljubav. Na Nju još uvijek padam. Ko kruška.
Samo svoju, zamjensku. Ne Ljubav sa velikim Lj...nego ljubav. Ali ja ih još nisam naučila razlikovati. I moje ograde se klimaju... temelji klize..
Pitam se za šta sam već sve povjerovala da je ljubav? Koliko sam u ime te ljubavi rana nanjela ili primila, koje sam sve lude poduhvate poduzela misleći da me Ona vodi. Tko će ih prebrojati?!
Ne smijem ni startati, jer na sam pucanj startnog pištolja "Kreni", dok sam ja na broju jedan, Ona je našla onu prokletu rupu i stoji mi za leđima.
"Prestani brojati poraze. Prestani brojati poraze!!!"
Ali i opet: Kako?!
Padam na tuđe laži.
Padam na individualne istinice.
Padam.
Trudim se ne kriviti nikoga i na kraju okrivim sebe. Ali ni to ljudi nije baš neko rješenje.
Ljudi su tužni. Masovno.
Ljudi čekaju. Masovno.
A ja ne mogu da ne primjetim: "Netko je u ovoj matrici nešto gadno zajebo." Sorry stari.
Ne žalim se. Samo mi se mozak malo upalio.
Sada imate jasan primjer kako to ide kad dođe kroz onu rupu ona mala prva misao... Gadura jedna.