one love one life

Istina.
Nije.
Je.
Ne znam.... Možda sam toliko navikla da ga volim, da zapravo više ne čujem zvukove zvona potonulog grada. Možda je najveći zid baš taj zid prošlosti koji me štiti od sada?
Što mi je?
Ne znam van iz sebe.
Ljudi danas više nisu vjerni. Možda nikada nisu ni bili nego svi mi imamo iluziju o tome kako su sva druga vremena bila dobra...samo ovo naše..uuu.. e ovo sada, ovo ne nikako ne. Možda su se ljudi prije recimo varali više...ali su bolje šutili o tome.
Ali nisam to htjela reći.
A što jesam?! Pa eto to da sam ja vjerna, bolesno vjerna čovjeće!!! Čovjeku kojeg nema.
I nema prostora i ne dajem prostora... I kada napravim korak prema otvaranju napravim deset nazad...
Nezamislivo mi je da volim nekog drugog. Mislim da to jednostavno ne znam.. kao da to više ne bi bila ja.



Što znam?
Moram mu dopustiti da nađe sreću tamo gdje vjeruje da se ona nalazi.
Da. Ali vrijedi li to i za mene? Mogu li sebi dopustiti to isto?

Ta je sreća bila laž. I to je ono najstrašnije! Sve što je činio i govorio bila je laž...
"Beskrajno malena moja, beskrajno..."
"Ja tebe za jedan više..."
"Nikog nikada kao tebe."
Ne smijem si to raditi.
Ubijam u sebi osjećaj ljutnje. Ne želim mrziti nekoga koga sam nekad voljela. Glupost... da, tanka je granica. Mislim da se ljutnja rađa iz osjećaja nemoći i bespomoćnosti.. i onda nas proždire. Borim se ne dam joj da dobije ovu bitku.
Bitka za um.
Za samog sebe. Naučiti kontrolirati svoje misli!! Kako? Trudim se. Nije uvijek pobjedonosno.



Stvarnost poremeti sne.
Promijenili smo se tako brzo, a da nismo ni znali kako.
Zaželila sam toliko puta s njim pričati, ali kad sam bila u njegovom društvu ne, nisam rekla ništa.
Strah... To se zove strah. Kao da bi me ubilo da u njegovim očima vidim bilo koju drugu emociju dok me gleda..osim ljubavi.
Prolazi vrijeme. On nije znao koliko ga volim... nikada.. to je bila njegova sumnja, uvijek. I kad bih mu govorila odvračao mi je u svom stilu
"glumica, najbolja glumica"
"Tccc aha, da"
Poljubac, umjesto povjerenja. To je njegov način da te ušutka, da do njegovog srca riječi slučajno ne nađu put.
"Uništit ćemo jedno drugo..."
E to mu je bilo na mjestu... samo kako sada stvari stoje nije me on uništio, uništavam ja samu sebe... moj ludi mozak radi prekovremene i ne traži plaću... Ali uzeti će danak..još kako hoće, naslućujem.

Bio je to moj prvi susret s ljubavlju i svijest da me voli, da me nakon svih godina razdvojenosti voli baš kao i ja njega je bila toliko snažna da je ispunila svaku žilicu moga bića. Od toga se ne mogu izliječiti.
Raspoloženja mi se mijenjaju kao semaforska svjetla.

Prolaze pored nas ljudi, s jednima smo susretljivi, s drugima manje - za treće bismo voljeli da nisu pred našim očima, a ipak svi koji prolaze kraj nas - ljudi su. Jednima dajemo osmijeh, drugima lijepu riječ, trećima srce.

Srce se daje samo jednome.

Ne! Srce se daje svima, ono je stvoreno da se daje, i ako ga sputamo vlastitim interesima, nikada neće biti sretno.



Ja sam svoje srce poklonila već davno, ali hoće li prvi lanci biti pravi lanci kojima ću se vezati za čitav život?