one love one life

na želju da se izgubiš.. i da um prestane blebetati... jer to um radi....blebeće!!!
Dakle sada mi je dvadeset devet godina, za dva mjeseca napunit ću tridesetu. Još uvijek ne znam jesam li stvorena za ovu vrstu života ili nisam. Ne znam ima li nečega univerzalnog u želji da čovjek bude lutalica. Hoću reći, ne mogu cijeloga života tjerati po svome, mogu li?
Toliko što se tiče toga.
Kad razmišljam o tebi, osjećam svojevrsnu nelagodu. Jer ti me vjerojatno pamtiš iz vremrna kad sam bila sasvim obična cura.



Stalno sam bila svjesna dragi prijatelju, da ti dugujem nekakav izvještaj o svojem novom životu, no premda sam ti pisala razmjerno često, stekla sam naviku da izbjegavam tu temu. Zašto?
Eto, srce mi je uvijek tonulo pri pomisli na tvoj podrugljivi smijeh.
Apsurdno je to jer nikad nisam bila osjetljiva vrsta osobe, niti sam suviše brinula o mišljenju ljudi oko sebe. Ima još nešto. To bi zahtijevalo dugo i zamorno objašnjenje o neuklopljenosti...
I tebi više ništa o meni ne bi bilo jasno. A meni je eto, drago da zadržiš o meni svoju lažnu sliku koju si stvorio.
Ostavljam na trenutak mjesta tvojem osobitom smijehu kojem bi se u prošlosti začas pridružila. Da, ali...



Da, ali... mrtvi su posvuda. Ne može im se samo tako umaći. Pritišću u oskudici tužnim slijepim prstima plohe naših potajnih života, tražeći da ih se pamti i vrati opet u puteni život.

Moramo naučiti čitati između redaka, između života.