one love one life

ponedjeljak, 11.02.2008.

Ruke...

I sada ta bolna praznina u utrobi,
ta nemoć od koje ne mogu pobjeći...
Tješim se:"nisi mu mogla pomoći... Što si mu mogla reći.."
Tražio je odgovore u onim dugim,
beskrajnim, neprospavanim noćima.
Tješim se: "nemaš rješenje..."
Ma šutila sam zbog njegovih ruku!
(volim te ruke)
Tako ih je stegnuo.
Grč.
Pobijelile su.
"Nemoj to raditi!!!"
Njegovi prsti...
On ne razmišlja, on se muči.
Glas mu je tih:"očekivao sam da će proći...
mislio sam, znaš da će proći...da razumijem...
htio sam učiniti dobru stvar..pravu stvar."
"Pusti te ruke na miru!"
"Idem...odlazim...Znaš?...Razumiješ me?
Ti me uvijek razumiješ..."
Mislim da se ponavlja.
Udaljenost mu nije pomogla nikada, neće ni sada.
Sve ga to nije ni malo promijenilo.
Isto, isto, isto.
Znači li to da vrijeme nije rješenje?
Da ni ova moja bol neće proći?
Gleda me.
On kao da očekuje da nešto kažem?
Imam potrebu da govorim o onome o čemu nemam pojma.
"Pusti te ruke na miru", izgovaram.
On se diže od stola...Odlazi.
I sada ta bolna praznina u utrobi...

Image and video hosting by TinyPic Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

- 15:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #