one love one life

ponedjeljak, 14.03.2011.

Zašto ne pristajem na kompromis?

Ponekad samu sebe podsječam na bjesnog psa u kavezu, na konja kojeg treba pripitomiti...trebaš zadobiti moje povjerenje. Ali samo nikoga nema tko bi ga stvarno htio zadobiti. U stanju sam napraviti svjesno milijun pizdarija..prvoklasnih. Svjesno. Namjerno. Promatrajući reakcije. Pitajući se: "Dobro kvragu ima li tu itko tko me želi upoznati? Mene. Postoji li taj netko tko posjeduje karakteristike zvane strpljenje i upornost?" Konja možeš proglasiti divljim i odustati. Psa proglasiti bijesnim i odustati... Najlakše je odustati. Postoji li netko još tko se bori dobiti što želi? U toj priči ne pristajem na kompromis. Nisam žena koja može živjeti sa tim upitnikom i sa tom sumnjom. Znam sebe, stvarno i znam da taj kompromis ne dolazi u obzir. Danas su odnosi površni. Ja sam ravno do dna tip. Ruski rulet..pa kud puklo...doslovno. Želim biti sigurna da ti je toliko stalo da si dovoljno lud da staneš pred psa koji reži, zbog onog iza...tada ću znati da me vidiš. da vidiš mene, da me voliš.. I tada.. ćeš me imati. Nema između i nema ofrlje. Biram samoću, biram jebanje sa strancima, biram površne odnose... rađe to nego usamljenost u odnosu (partnerstvu), površinski sex sa osobom koju volim i odnos u kojem sam samo ja prisutna..jer ovo drugo je laž prema sebi, bol koju si nanosim svojim lošim odlukama.
Nije lagan ovaj put, posebno ne u noćima kao ova.
Ali zapravo ja ne mogu birat drugi. Jer sam možda i prokleto svjesna posljedica loših izbora. Nagledala sam se loših izbora u kojima je na kraju uvijek netko drugi kriv.
Krivnja nije na tom drugom, znamo mi od početka.. samo si ne priznajemo, samo se zavaravamo.. nazivamo naše zablude nadom.. a to nada nije. Nada da će se netko drugi promijeniti je bulshit i ništa više. Zavaravanje jer je to lakše. Netko tko se danas ne bori za tebe, netko tko nije u stanju pripitomit te i borit se za tebe danas.. netko tko te danas ne vidi... Nikada neće postati taj... taj netko tvoj.. za kim svi tragamo. A kada pristanemo na kompromis ubijamo šansu da se ta čežnja ostvari. Sutra ćemo za to okrivit nekog drugog, a sami smo si to učinili. Pristanemo na taj kompromis, a s njim dođu i gorčina i ljutna kao vjerne pratilje i onda... je kraj. I onda je vrijeme prošlo i onda..smo tek ruševina nekoga il nečega što je imalo potencijal biti čovjek.

- 21:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 02.03.2011.

Ja jesam.

Tišina.
Dah. Usklađenost daha s titrajima listova na stablu.
Nepregledna zelena livada posuta žutim maslačcima, kiselica pridržavana zubima... Samo poneko Muuu naruši tišinu i doda ritam.
Znam da ću se poslije spustiti uskim puteljkom do potoka kroz gustiš, znam da će trnje kupina ostaviti trag na mojoj koži kao kaznu što sam hvatala i nedohvatljive. To je rizik koji je vrijedan nagrade.
Kada zapeče sunce krenuti ću prema kući kose još mokre od kupanja u potoku.
Kapljice će kliziti niz moja leđa i ostaviti mokri trak na majici, ona će služiti kao rashladni uređaj onih par minuta do kuće.. taman koliko je i potrebno da služi. Noge će mi biti pune skorenog blata do kraja iste etape i biti ću sretna i ući ću u kuću nasmijana i ukućani moje kuće će biti sretni jer nije moguće biti nesretan kada vidiš sretno dijete koje se vratilo iz druženja s prirodom.
Ja sam bila sretno dijete.
Tišina.
Bude me zvrkovi cvrčaka. i ja kroz zavjesu koju tek lagani maestral pomiće taman dovoljno da mi omogući pogled na šarenilo izlazećeg sunca. Pod ulazom na dvor lastavice su savile gnijezdo. Mama je već u vrtu, noćne dame su krenule na spavanje. Volim to cvijeće, volim skupljati sjemenke. Malo ih stane na moju ruku. Ponosno ih skupljam da ih mama može ponovno zasaditi, i da me opet mogu veseliti. Mama i ja ne pričamo, svaka radi svoje, surađujemo zajeno. Gladna sam. Trčim niz ulicu i uđem u prvu kuću. "Gladna sam" obavještavam s vrata. Margita i Željka već sjede za stolom. "Ostalo je i za tebe", kaže stric Stanko sa svakodnevnim smješkom. "Sjedaj, jedi pa vas vozim na kupanje" nas tri izmjenjujemo poglede koji prevedeno na ovaj jezik znače: jedi brzo. Stric Stanko nije moj stic. Nije nitko moj. On je moj... nema adekvatne riječi. Na plaži satima slažem kamenčiće, lovim valove, skačem i neumorno tražim taj pravi skok. Kantica, lopatica, grablje i voda moj su alat. Nas tri ne pričamo puno, svaka je koncentrirana na svoj zadatak. Nema ljutnje ako jedna skače, jedna gradi a jedna ruši izgrađeno... to je smješno i gradimo ponovno. Jedemo šljive i kruh. Spavamo u hladu pokrivene plahtom sve tri, miris borova mi se uvlači nepovratno i zauvijek u svaku poru. Kući se vraćamo tek kada i sunce krene kući. Puna sam smole. Na livadi igramo graničara zajedno s Reksom, njega nitko ne gađa ali on uredno trči za loptom, što za našom, što za svojom malom. On je sretan pas. Ja sam sretno dijete. Večeram šparoge s jajima dok tata uzima gitaru. Odrasli će šotovoce još dugo nakon što mi zaspemo gdje koji padne pjevati, čakulati... Tada mi se nije činilo čudnim kako zaspem na jednom, a budim se na drugom mjestu. Tada mi je to bilo normalno i sve se činilo mogućim. Danas znam da me je neko morao odnesti.
Bila sam sretno dijete.
Tišina.
Budi me miris čaja s par kapi limuna. Nitko ne radi čaj kakav je radio moj dida. "Požuri se, moraš u školu." Pijem u velikim gutljajima. Volim školu. Volim svoju drugaricu Blanku Petračiju, volim svoj razred, volim svoje prijatelje. Žurnim korakom hodam prema školi, kad se približavam razredu čujem Jelenu Dautović kako plače. Ona je više voljela biti doma. Ja sam najviše voljela školski odmor.I Danka. I Igora. I Vlastu, Jakušicu, Moranu, Leu, Mislava, Brusara, Matka, Brunu, Mirnu, Anu..u petom razredu su nam pridružili druge, i njih sam voljela, ali ovo je bila prva postava. Poslije škole smo ispred zgrade igrali graničara, lopova i pandura, skrivača dok ne bi pala noć i dok svaki pojedinačno nije poimence bio prozvan sa prozora da mora doma.
Bila sam sretno dijete.
Danas...
Danas sam sretna žena.
Vjerujem zato što se sječam. I zato što znam da to isto dijete živi u meni. Da i danas voli iste stvari, iste ljude iiste ga stvari vesele. Sve ostalo je laž. Samo to dijete.. Ono je moja istina, ono i danas zna tko je i što je prava sreća i kako je malo potrebno za nju.

- 21:18 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.02.2011.

Zora... buđenje novog dana. Pomislim kako nastaje nešto novo. Kulisa. Dekor za današnji dan. Svaki dan iznova stvarana s ljubavlju.
Ljudi propuštaju.
Cvijet...S ljubavlju stvaran. Od sjemena, preko pupoljka do cvata. Koliko dugo možeš promatrati cvijet. Koliko boja ima, kakvih oblika ima, na kakvim je mjestima raslo, u grupi ili usamljen. Osuđen da raste baš tu. Nepokretan. Osuđen da ovisi da li će ga tko primjetiti, a nemoćan da svrati na sebe pozornost..glasom, mimikom, pokretom... možda tek mirisom. A opet tko zna dal će biti pomirisan ili zgažen ne primjećen.. A opet on miriši i cvjeta i daje svima svoju ljepotu...
Ljudi propuštaju.
Kiša... Puštena da blagoslovi zemlju, da daje rast. Katkad prouzroči štetu, ali tek tada je primječena. Sve dobro joj se ne priznaje, sve loše joj se pamti... A ona i dalje pada po svima jednako. Ona i dalje nosi milost.
Ljudi propuštaju.
Zrno grozda.. Jedte li ikada obratili pažnju na jedno zrno grozda... jer na jednom grozdu ima ih svakakvih. Neko je trulo, ali baš to je potrebno vinu... i to je potrebno, ni to nije za bacit... Svako ima svrhu. Ali kada ste obratili pažnju na to jedno zrnce? Na teksturu kože, glatkoću, na miris, boju, na slatkoću njegovog soka na koštice u njemu na njihovu gorčinu?
Ljudi propuštaju.
Oči novorođenčeta još sanjive od putovanja.
Oči dijeteta željne spoznaje, zainteresirane.
Oči pubertetlije izgubljenog i razapetog između želja i realnosti
Oči zaljubljenih koje svijetle i kroz koje se vidi duša.
Oči povrijeđenih.
Oči staraca za koje nitko nema vremena i koji su dosadni ne shvatljivi... ali njima je ostalo tako malo.. tako malo vremena... ali mi ni to nemamo.. tako malo.. nimalo.
Ljudi propuštaju.
Puno toga propuštaju.
Ljudi.
Ali čovjek ne.
Čovjek čini razliku.
Ja sam čovjek. Ako nisam želim biti. To je moj cilj. Biti jedinka. Biti pojedinac. Biti živa. Biti budna. Biti prisutna. Naći vremena. Naći volje. Htjeti. Vidjeti. Svjedočiti. Ljubiti. Voljeti. Usuditi se. Rasti, cvjetati gdje god bila i mirisati pa makar mi nitko nikada ne priznao moju vrijednost. Moja vrijednost je sama sebi svrha. Želim biti osoba koju poštujem. Želim se moći pogledati u oči. Želim život. Pun trenutaka koji oduzimaju dah... jer ih vidim. Jer im dajem pažnju i vidim njihovu ljepotu.

- 21:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.02.2011.

Probudila sam se sa pojačanim osjećajem panike. Zadnji dan za prijavu poreza... hoću li stići?! Moram ovo i onda ono i onda to i još to i...STOP. Ništa ne moram.
I evo uzela sam si sat vremena ovog dana za sebe... ništa neće pobjeći, sve ću stići ali kad krenem polako. Korak po korak. Znam da kada se samo zaletim poput bika na crvenu maramu da ću naletit na neki udarac.. pa sada učim lekciju. STANI. POLAKO.
Kad jurim još sam sporija jer nešto zaboravim pa se uredno moram vraćati po to, tako da sve radim duplo i sa tri put više energije. E pa sada neće ići.
Evo sjedim tu, pišem i smješkam se, tamo vani čeka me nova avantura, minute nepoznatih situacija samo ih treba vidjeti, percipirati i upiti. Te fragmente razbacanih slika i kadrova zaokružiti u priču dana. Svaki dan ima novu priču, znam li je prepoznati?
Hladno je. Ljudi obično u ovakvim danima nabiju kape i šalove, zabiju glave u ramena, šake u rukave ili đepove.
Potrebne su vam ili rukavice ili nečija ruka.
Imam rukavice, a tvoju ruku lako zamislim... nije teško kad poznaš svaki milimetar nečijeg lika.
Ponekad kada vidim nekog kada ispuhuje nos pomislim... kad napuni maramicu, hoće li išta ostati u toj glavi? Kasnije me bude sram što sam to pomislila.
Svi mi vodimo male privatne razgovore u svojim glavama.
Danas ću pokušati te razgovore svesti na minimum i samo biti i promatrati.

Priča:
Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide ulicom. Zvao se Kyle. Izgledalo je da nosi kući sve knjige. Pomislio sam: „Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber."

Sam sam imao lijepo isplaniran vikend - tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne - zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje. Hodajući, vidio sam da prema Kyleu ide grupa dječaka. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. Pogledao je prema dečkima koji su odlazili i vidio sam mu tugu u očima.

U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suze u njegovim očima. Dodajući mu naočale, rekao sam: "Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti." Pogledao me je i rekao: "Hej, hvala!" Na njegovom licu je bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatnu školu. Prije se ne bih nikada družio s nekim tko je pohađao privatnu školu.

Cijelim putem do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi. Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kylea, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja.

Došao je ponedjeljak i u školi je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga koje nosiš svaki dan!" Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.

Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.

Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber, ali sam se zapravo radovao što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kylea. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao s naočalama. Imao je više spojeva nego ja, tako da sam ponekad bio ljubomoran.

Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga potapšao po leđima i rekao: „Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!" Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. "Hvala", rekao je.

Nakašljao se i počeo govor. "Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali, najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču."

Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je o tome kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smiješak. „Hvala Bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti."

Čuo sam uzdah koji je putovao kroz masu dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

Nikad ne podcjenjuj moći svojih djela. Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Bog nas „daje" u naše živote, da na neki način utječemo jedni na druge.

Tražite Boga u drugima.
Baš to ću danas napraviti.

- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.02.2011.

27.02.2011.

Posvetila sam se sebi. Da maknem misli sa Njega ušla sam u sebe. Dva dana na intenzivnoj joga radionici. Mir. Volim to stanje kada sam samo promatrač. Kada misli dolaze pred mene kao pred kraljičin tron. Promatram tu smotru. One su poput ptica, tu i tamo koja se pokuša smjestiti na moju glavu da savije gnjezdo, tek mali pokret ju otjera.. Idi negdje drugdje kažem joj s blagošću. Znam da su misli jake kada su u čoporu. Pustiš jednu da si napravi gnijezdo i evo ih...
Nije me on povrijedio.
Nikada.
Misli su se ugnjezdile. Više stabla nisi mogao vidjeti od njih. Dozvolila sam si fantaziju i propustila stvarnost.
On je moj brat blizanac, moje ogledalo, moja srodna duša. Samo to.
Sada sam mirna. Sve je dobro. Sve je kako treba biti.. Pa šta bude.
Vani je hladno. Baš hladno. Ali vidjela sam oca koji je skinuo svoju jaknu da njome ogrne svoju kćer. Njegova žrtva na njegovom licu nije bila vidljiva, njegovo lice krasio je osmijeh. Niz moje lice je kliznula suza. Ljubav me uvijek rasplače.
Ljubav je uvijek vidljiva.
Aktivna.
Djelotvorna.
Volim svog djeda. Na kojim god pašnjacima sada čuvao ovce. Ništa njemu ne fali, samo on meni fali.. još kako.
Mada on nije bio tip koji je znao pokazati ljubav... zapravo netočno, nije se znao izraziti... Ali bio je Aktivan. Djelotvoran..Vidljiv. Moj dragi namčor, gorostas sa suzom u oku i travkom u ustima.
Prošla je godina... Ti traješ.. dok je mene u mom svemu.

- 14:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 26.02.2011.

samo po tituli kršćani

1. Imaju Bibliju, ali svoju duhovnu hranu uzimaju iz novina s punom pozornošću na žutilu...ipak je to lako za čitati i shvatljivo.
2. Govore i pjevaju o miru, ali ga nemaju, niti se trude da ga dobiju.. ili još gore ratom i agresijom ga nastoje stvoriti ili bolje..izboriti.
3. Slušaju propovijedi o samoodricanju, ali... da to mogu drugima prenjeti.
5. Slave Isusa svojim ustima, a istovremeno izjavljuju da se ono što je Isus rekao ne može ostvariti danas.
6. Govore drugima o radosti spasenja, a sami su uvijek žalosni.
7. Tvrde da Isus nosi sva naša bremena, a padaju pod teretom kojeg su sami sebi nametnuli.
8. Sugovornicima govore o ljepotama Neba, a svako jutro se bude zadovoljni što još nisu morali otići sa zemlje.


- 01:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se