Ambis tišine jednog medicinara

subota, 05.11.2005.

Licem u lice

Pjesmu kojom obilježavam povratak ovom blogu nakon dugo vremena posvećujem beskonačnim raznolikostima u beskonačnim kombinacijama koje leže u svakome od nas.

Sinoć me opet posjetio,
onaj čovjek pod kukuljicom,
kojem nikada nisam vidio lice.
I pričao mi o nekim drugim svjetovima,
i o zvonicima koje obasjava svjetlost
nekih drugih sunaca.


I došao je tako, taj čovjek iz mraka,
i opet mu nisam vidio lice.
Govorio je o rjekama s drukčijim ribama,
i o morima oko nekih drugih obala.
Pričao je o potocima drugačijih tokova,
te o dugama u njihovim slapovima,
meni neznanih boja.


Često me posjećuje,
taj zasjenjeni čovjek mnogih priča,
te mi zbori o jatama nekih bezkrilatih ptica.
I nastavlja o stanjima koja bila nisu,
i svaki put ima novu ideju,
priču i priču.


I obići će me posljednji put, taj čovjek iz mraka,
i tada ću mu vidjeti lice.
Bit će to lice, kojem neka druga zora sviće,
lice moje,
i moje zadnje priče.



- 23:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2005.

Perspektive

Postoji jedna bolest koju u medicini nazivamo osteogenesis imperfecta.Poremećaj u stvaranju kostiju. Pet stupnjeva,oni s najgorim ne prežive porod. Jedan od onih s blažim oblikom je osuđen na takav život u kojem će se bojati hoće li ga najbolji prijatelj malo jače lupiti po leđima i time mu slomiti kičmu.Isto tako će se bojati trčati, skakati, rolati ili voziti na biciklu jer bi i najmanji udarac mogao rezultirati višestrukim prijelomima.
Često sam se pitao kakvo je njegovo viđenje svijeta?
Što to njega čini sretnim?
Daltonist?
Sljepac?
Čovjek s izvjesnom xerodermom pigmentosum?Kojem svaka, pa i najmanja izloženost jačem suncu uzrokuje čireve i opekline po koži.
Epileptičar?
Leukemičar?
Šećeraš?
Sve su to stvari na koje mi, tjelesno neuskraćeni, ne obraćamo previše pažnje. Živimo u svojim malim svjetovima i ne marimo pretjerano kako je vani.
Zaokupljeni vlastitim težnjama i življenju vlastite boli, često se pretvaramo(mada nesvjesno) u ono što Fromm naziva "Krajnji egoist". Neobično je to, kako kad čovjek ima sve, izmišlja ono što mu nedostaje i pada još dublje u svojih ruku rupu.
Znam, nekad boli.
Znam da nekad plačem.
Znam, nekad mi se svijet ruši.
Ali onda se sjetim onih;ovih;koji uporno grade svoj svijet, a našli su ga urušenog u početku.
I sramim se.
Za sreću je uistinu potrebno tako malo....Ako je čovjek zna tražiti na pravim mjestima. Jednom od ovih ljudi je prijeko potrebno sunce, jednom vjetar, jednom šum, a jednom tek boja. Njima je to potrebno, a beskompromisno im je uskraćeno.
I što rade?
Uživaju ono što imaju.
Bore se.
Nadoknađuju.
Nadahnjuju.
Ja ih ne žalim. Ja im se istinski divim.
I što dalje, to više od njih učim.
*
*
*
Idem napolje.
Stajat ću na kiši.
Disat ću vjetar.
Bojat ću okom nebo.

Idem van;biti sretan.

- 11:52 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 13.08.2005.

Samo da rata ne bude

Budući da smo se svi ovih dana, htjeli nehtjeli, podsjetili ružnih iskustava rata i njegova kraja(neću reći i lijepih trenutaka jer toga u ratu nema, isto kao što neću reći pobjede jer mislim da je i to u pogledu rata diskutabilan termin), odlučio sam se za jednu odličnu proznu pjesmicu izvjesnog novosadskog kantautora. Iako je naslov takav kakav je,njime se ne izražava averzija samo prema navedenoj armiji već i prema konceptu rata općenito i bilo kojoj vojsci te konačno onoj
uzaludnoj i besmislenoj stvari koja se zove služenje vojnog roka.Pa evo....

Odjebi JNA
Dao sam ti jednu dobru godinu života, najbolju možda.
Veliki vračevi medicine rascjepe grudi kao naranču i spuste novo srce u njih, pažljivo, rastvorenih šaka kao da vraćaju vrapčića u gnjezdo, razdvoje skalpelom;svjetlo od
tame u mutnom jezgru zjenice;bajaju,pokrenu nepokretno,čudotvore
nad ljudima;pa opet....Ni oni nemogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu godinu.
Nikad više.
Ali, proklet da sam, ja sam barem imao dvadesetu i dvadesetprvu, i još neke dvadesete i tridesete, za razliku od dječaka na čije crno uokvirene fotografije svakog dana nailazim na posljednjim stranicama štampe. Oni ostadoše u devetnaestoj, zaljubljeni, zaigrani, zbunjeni, ne dospjevši da svoje olovne vojnike odvoje od olovnih zrna, podmetnutih im u džepove tako bezbožnički.
Ne brate Kaine, ne zovi me u polje;ne mami me da zalud prošetamo minskim poljem moj grešni sivomaslinasti brate;poturi nekog drugug dobrovoljca na branike svoje neprilagođenosti i nesposobnosti, okači neku drugu metu na svoje kartonske bedeme.
Nema mojih u ovom ratu naših. Znam ne može to tek tako...čičak izdaje, kači se ove jeseni na sve strane, i meni će ga već neki mangup priljepiti na leđa, onako u prolazu, sve tapšući me po ramenu prijateljski.
Razmišljao sam o tome koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje: žalim, ali prestar sam da bih izdao sebe još jednom.
Odjebi JNA. Dosta je bilo!

- 13:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2005.

Nevinost,izgubljena

Gdje su snovi o sreći?
Otišli su;kao mjesec sa zorom.

Gdje je sunce neba mog?
Otišlo je;kao lopov iza ugla.

Gdje su uspomene na ono što je lijepo?
Otišle su;kao lišće drveta jeseni.

Gdje je ono što bijaše moje?
Otišlo je;kao poljski miš u zimski dan.
*
*
*
Gdje sam ja, Oče moj?
Otišao;a bio sam....
Jednom...


Inspiraciju sam dobio razmišljajući o jednom zanimljivom citatu. Mislim da je Miltonov, ali nisam potpuno siguran. Kaže:"Inocence, once lost, can never again be regained."
A mi smo svi svoju izgubili tako davno....

- 22:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.07.2005.

Šuma sjećanja

Kročio sam sinoć šumom sjećanja.....

Putem sam vidio ruže u cvatu,
I osjetio, nekad, tvoje usne na vratu.

Vidio sam svijetlost, putem, zarobljenu u rosu,
Znao sam nekad, petljati ruke u tvojoj kosi.

Spazih putem i pčele koje cvijeće pasu,
Prizvuk moga imena, nekad, u tvom slatkom glasu.

Kako sam zakoračio dalje u mokru travu,
osjetio sam na svojoj koži, nekad, ljubavi tvoje lavu.

I spazih jelena tad, u trenutku prije skoka;
Nekad sam vidio svijet, mila, u zjenici tvoga oka.


....I ja hodam dalje ....u strahu....

- 23:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2005.

Sjenka ludila

Slušao sam iz mraka.
Slušao sam zavijanje vjetra.
I škripu prozora.
I njihanje bora.
I šum lišća.
*
*
*
Jednom sam slušao iz mraka.
Slušao pad kiše.
I topot konja.
I smjeh djece.
I lavež pasa kraj puta.
*
*
*
Nekad sam slušao iz mraka.
I čuo mahanje krila.
I pucketanje vatre.
I otkucaje srca.
I glazbu violina.
*
*
*
I onda sam je vidio;Bože;Prvu Zoru Sunca.
Kako sam ikada mogao zaboraviti tko sam?

- 12:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 22.07.2005.

Tko uđe nek se kani svake nade

Svi mi grabimo ono što najviše odgovara izgradnji naših osobnih malih svjetova.
Problem je kad zagrabimo previše ......


"Per me si va ne la cittr dolente,
per me si va ne l'etterno dolore,
per me si va tra la perduta gente.

Giustizia mosse il mio alto fattore:
fecemi la divina podestate,
la somma sapienza e 'l primo amore.

Dinanzi a me non fuor cose create
se non etterne, e io etterno duro.
Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate".

Dante Alighieri: Inferno

- 12:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2005.

Najstrašnija noć

Poznaješ li noć koja zemlji se sprema
uz mukli vjetar i kišu koja lije?
Ničije oko ne može probiti zid vremena,
noć u kojoj na nebu nijedne zvijezde nije.
Ma kako mračna bila ta noć, ima jutra;
lezi na počinak i bezbrižno spavaj do sutra.

Poznaješ li noć koja na život pada,
na posljednjoj postelji ležiš umirući,
kad je poziv vječnosti blizu kao sada
u žilama bilo kao da će pući.
Ma kako mračna bila, ta noć ima jutra;
lezi na počinak i bezbrižno spavaj do sutra.


Poznaješ li noć koja na tebe silazi
tako da uzalud tražiš spas u njoj,
noć, što poput zmija oko tebe plazi
i tisuću demona pljuje u mozak tvoj?
PLAŠI SE TAKVE NOĆI I BUDAN ČEKAJ SUTRA
JER JEDINO OVA NOĆ NEĆE IMATI JUTRA!

- 02:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2005.

Psihološka previranja

Nekad je tako lijepo.....

"...i još se nedam i još se nadam,
sve manje letim,
sve više padam
i sve su jače ruke što me vuku dnu.
Život je more."

A nekad su ruke previše jake.
A more je previše duboko.
Nekad je oseka sreće, a plima tuge.
Al` neka. Život je more. Poslije svakog nevremena ono se smiri.
Smirit će se i moje.
Skoro. Da.....vrlo skoro.

- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2005  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Moj je um palača.
    Puna najdivnijih snova.....
    .....i tako užasnih noćnih mora.....
    Ecce homo.

Linkovi

Život je san

  • Zaista, treba da svladamo
    Ovu našu ćud opaku,
    Pomamu I čežnju svaku,
    Jer zapravo mi sanjamo.
    Tako treba, jer ovo je
    Čudan svijet I čudan dan
    Gdje je život samo san,
    A iskustvo moje sudi :
    Čovjek sanja ono što je,
    Sanja, dok se ne probudi.


    I kralj, koji vlada svima,
    Sanja kako zapovijeda,
    U toj varci sebe gleda
    Kako mnoge časti prima,
    A na vjetar sve ih piše,
    Jer smrt strašna sve ih briše
    I u prah će sve to strti.
    Tko je dakle željen vlasti
    Kad zna da će jednom pasti
    Čim se prene – u snu smrti.


    Gavan sanja blago svoje
    I posvuda strah ga prati,
    Bijednik sanja kako pati
    Sve tegobe I nevolje.
    Sanja, kom se uspjeh nudi,
    Sanja, koji časti žudi
    I tko vrijeđa bližnjeg svoga.
    Tako eto stvari stoje :
    Svaki sanja ono što je,
    Samo nije svjestan toga.

    I ja sanjam da sam tu,
    Sputan u tom kutku bijednom,
    A snio sam da sam jednom
    Uživao sreću svu.
    Što je život ? Mahnitanje.
    Što je život ? Puste sanje,
    Prazna sjena što nas ovi.
    O, malen je dar nam dan,
    Jer sav život – to je san,
    A san su I sami snovi.

    Piedro Calderon de la Barca

The Stolen Child

  • Where dips the rocky highland
    Of Sleuth Wood in the lake,
    There lies a leafy island
    Where flapping herons wake
    The drowsy water-rats;
    There we've hid our faery vats,
    Full of berries
    And of reddest stolen cherries.
    Come away, O human child!
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    For the world's more full of weeping than you can understand.


    Where the wave of moonlight glossess
    The dim grey sands with light,
    Far off by furthest Rosses
    We foot it all the night,
    Weaving olden dances,
    Mingling hands and mingling glances
    Till the moon has taken flight;
    To and fro we leap
    And chase the frothy bubbles,
    While the world is full of troubles
    And is anxious in its sleep.
    Come away, O human child!
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    For the world's more full of weeping than you can understand.


    Where the wandering water gushes
    From the hills above Glen-Car,
    In pools among the rushes
    That scarce could bathe a star,
    We seek for slumbering trout
    And whispering in their ears
    Give them unquiet dreams;
    Leaning softly out
    From ferns that drop their tears
    Over the young streams.
    Come away, O human child!
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    For the world's more full of weeping than you can understand.


    Away with us he's going,
    The solemn-eyed:
    He'll hear no more the lowing
    Of the calves on the warm hillside
    Or the kettle on the hob
    Sing peace into his breast
    Or see the brown mice bob
    Round and round the oatmeal-chest.
    For he comes, the human child,
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    From a world more full of weeping that he can understand.


    Yeats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se