ponedjeljak, 28.12.2009.

Kraj: kraj

Brisači marljivo liju vodu sa stakla Mladenovog auta. Kiša pada tako da se čuje kao da netko lupka prstima po limu, a Jasna je stalno razmišljala: boljitak ili zanimljivost? I samo je odjednom proplakala i zajecala: "Ma ne mogu ja tako! Nije po planu!" -"Jao, gle, podvožnjak je potopljen" - reče Mladen i stane sa strane - "Ajde, prošećimo malo."
Postoje trenuci u kojima čovjek osjeti potrebu napraviti nešto kao iz filmova, glupo, patetično, možda i malo jeftino. Mladen ne gleda takve filmove. Mladen ne čita takve knjige. Zapravo, Mladen gleda povijesne filmove i čita naučno-fantastične knjige. Pa ipak, nikakva slična misao mu nije pala na pamet dok je otvarao vrata Jasni koja prstima briše suze i ostavljao auto pored ceste. Neko vrijeme su samo hodali i šutjeli a Jasna je šmrcala. Onda je progovorila: "Nije po planu! Pa rekli smo!" -"Zapravo, rekla si. Ja sam samo rekao dobro." -"Ma. Ti i tvoje neslaganje. Zato smo sad tu." -"A šta je uopće bilo? Sigurno nešto glupo."
I stvarno, bilo je nešto glupo. Pogledajmo ukratko njihov odnos: Mladen je Jasni svaki dan nosio po ružu, ona njemu tanjur juhe. Ona je njemu isplela roze rukavice za vožnju, on je njoj kupio ružne kuke za vješanje jakni s lavljom glavom. Za Božić joj je poklonio mrtvog miša u teglici, a dobio praznu konzervu paštete u staklenoj kutijici. I tako su funkcionirali. Sve dok im nije postalo predobro (kad je ljudima dobro, oni to uglavnom ne razumiju jer su glupi pa nalaze sitnice za koje se uvjere da ih smetaju, primjerice način na koji netko otvara čačkalicu zamotanu u papirnati omot, strana s koje počinju čitati novine - dobro, to svi rade straga - program koji koriste za slušanje muzike na kompjuteru, držanje za ruke i slično. Dokaz ovoj tvrdnji su i slučajevi gdje muž ostaje sa ženom koja ga konstantno vara i pati, dok neki drugi svoju vjernu ženu tuče i zlostavlja. I obrnuto). Dakle, kad im je postalo predobro, našli su gluposti koje ih smetaju. Mladen je uvijek volio mnogo unaprijed znati točno vrijeme njihova idućeg susreta. Jasnu je to počelo živcirati i sve je češće govorila da ne zna te da će mu javiti kasnije. Mladena je, pak, to zasmetalo pa ju je pitao zašto mu više ne govori kad će se sastati. -"Jao, pa ti stalno to pitaš! Koga briga, reći ću ti na vrijeme!" - rekla mu je Jasna, na što je on odgovorio kako se samo želi unaprijed dogovoriti ili nešto slično. -"Sve ti mora biti isplanirano, ha?" - planula je. -"Nije to nikakvo planiranje, samo dogovor!" - pokušao se obraniti Mladen. E sad, zaustavimo načas sliku: vidimo Jasnu pred Mladenovim vratima, njega s jednom nogom u hodniku a drugom na pragu; oboje drže ruku u zraku, imaju poluotvorena usta i pomalo bijesne, nezadovoljne poglede. Tu su negdje oboje pogriješili. Ona zbog toga što je previše pažnje pridavala nekakvoj njegovoj blesavoj navici koja je vjerojatno bila više rezultat veselja zbog ponovnog susreta nego izraz ljubomore ili kontrole, a on jer je inzistirao na bezuvjetnom pokoravanju istoj toj navici, a odricanje ga ne bi ništa koštalo. Zamislimo, dakle, ljutnju i besmisao situacije, a zatim ponovno pokrenimo sliku: "E pa evo ti plan! Znaš kad ćemo se idući put vidjeti? Nikad!" - izderala se Jasna a Mladen odgovorio "Dobro!" i zalupio vrata. I to je to. To je to, nešto glupo.
I dok smo analizirali "nešto glupo", Jasni i Mladenu su pred očima prošle iste te slike i 315 metara koračanja od mjesta gdje su ostavili kola. "Da, nešto glupo" - rekli su skoro uglas. Postoje trenuci kad se osjećaš kao u filmu ili knjizi i kad osjećaš potrebu tako se ponašati. Trenuci u kojima uspijevaš pobijediti svoju ustrajnost i onu glupu stranu ponosa. Jasna ne vjeruje u takve trenutke. Ona je snažna, moderna i samozadovoljna žena, pomalo zadojena dogmatikom roditeljskog doma gdje se takve scene, uostalom, i ne događaju. Pa ipak se toga nije sjetila kad je primijetila da ju Mladen vodi na neko drago joj mjesto. Možda bi se i sjetila da maloprije nisu iz auta izašli na kišu a kišobran ostavili unutra i da nije plakala prisjećajući se događaja od prije pola godine. Ovako, osjećala je samo uzbuđenje dok su se bližili kraju hoda.
-"Eto" - reče joj - "Tu je bila naša klupica! Maknuli su je. Došao joj je kraj. Vidiš, sve ima kraj." Zatim uzdahne i kaže "A nešto i nema" pa ju čvrsto primi za ruku.
-"Zašto mi to činiš?" - upita ga.
-"Jer te volim."
-"Aha, pa onda u redu."

- 23:23 - balončić - zid - tri - 2

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se